2. nedjelja došašća – C
Prva nedjelja došašća poručivala je čovjeku da podigne glavu put neba, jer samo tako može živjeti uspravno i dostojanstveno, bez obzira koju ulogu u društvu obnašao i koji bio njegov društveni status. Podići glavu k nebu znači osloboditi se rastresenosti ljudske u koju čovjeka uvode zemaljske brige i svjetovni interesi. Naprotiv, kad podigne glavu onda očekuje čuti i vidjeti od Boga što treba činiti i kako živjeti. Izvor i pravo mjerilo ljudskog života nisu ljudski, već božanski, ako čovjek želi ostvariti svoju istinsku bit i doživjeti puninu koja mu se daje u susretu sa živim Bogom. Ako želi uspjeti u svojoj nakani, ne preostaje mu drugo nego se izolirati od blagodati koje pruža zemlja, jer one odvlače pozornost s bitnoga, a ne mogu pružiti pravo ispunjenje. Usmjeravajući pogled na ljudsko i zemaljsko, čovjek bez daljnjega gubi stvarni cilj kojem bi trebao biti upravljen njegov život, iz čega razabire da svaki pogled nije autentičan, već ima i varljivih pogleda koji ne vode put neba, a onda niti dobrom upoznavanju otajstvene strane života.
Zato nas evanđeoski tekst druge nedjelje došašća poziva da idemo korak dalje predstavljajući nam lik Ivana Krstitelja, model čovjeka koji uzdignute glave iščekuje Božji dolazak i spasenje koje dolazi s njime. A Ivan je izabrao pustinju kao mjesto svog prebivališta, te mu riječ Božja dolazi u pustinji. Njegov boravak u pustinji kao da svjedoči da se radi o osobi koja zna da je čovjek prah i da će se u prah vratiti, kao što je svjestan da je to i zemlja po kojoj gazi. No to su ujedno uvjeti u kojima se može na autentičan način čuti Božji glas. U pustinji ne postoji nikakvo izvanjsko blještavilo, niti iskrivljena slika sama sebe i ljudskog života, koja bi ga udaljila s puta koji vodi Bogu, niti postoje zvukovi koji bi mu zaglušili uši da ne čuje Božji glas. Upravo jer se u pustinji može jasno čuti Božji glas, nepomiješan s drugim zvukovima, niti opterećen ljudskim brigama i ciljevima, Ivan ima prigodu upoznati koliko je bitno obraćenje na putu iščekivanja Božjeg dolaska, te započinje propovijedati obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha.
Ivan je jasno čuo glas Božji, te nije mogao ne učiniti ono što taj glas od njega traži. Nije mogao ne posuditi glas samome Bogu, kao što su to učinili proroci, te je postao glasom Boga života kojim Bog viče ljudima njegova naraštaja da se priprave, jer je ušao u povijest na konačan i nepovratan način. Kao što je Bog pomogao njemu da u pustinji ukloni sve prepreke, tako je i on pozivao sunarodnjake u cijelom jordanskom kraju da uklone prepreke na putu kojim Bog treba doći do njihova srca.
Iskustvo i poruka Ivana Krstitelja ostaju poruka i današnjem naraštaju vjernika koji se u došašću priprema za proslavu blagdana Kristova rođenja. Tko želi doživjeti iskustvo koje je Ivana ispunilo Božjim glasom i prisutnošću, treba iznaći vremena za ozbiljno promišljanje svoga života, postajući iz dana u dan svjesniji činjenice da je ljudski život bez Boga samo pijesak. Jednako tako treba dovoljno radikalno uzeti u obzir da mu je Bog došao u susret, te da se treba ozbiljno pozabaviti činjenicom kako mu je upućena riječ Božja kao i Ivanu, te se od njega očekuje da dade glas toj riječi u vremenu i prostoru, u okolnostima i ambijentu u kojem živi. Činjenica je da se mora apsolutno susresti sa zaglušujućom bukom ovoga svijeta stavljajući antene svoga srca i bića na drugu frekvenciju s koje odjekuje Božji glas. Tako će zacijelo osjetiti da se uzdiže u neponovljivo postojanje u kojem ljudski život, lišen svih nepotrebnih privjesaka zadobiva neograničenu vrijednost mjerenu božanskim životom.
Pođimo stoga i mi Ivanovim putem i za njegovim glasom, da bismo u pustinji ovoga života doživjeli radost Božjeg dolaska, čije utjelovljenje i našem tijelu jamči da će vidjeti spasenje Božje, sukladno onom što su proroci navijestili, a Ivan prihvatio vjerno živeći i naviještajući.