4. vazmena nedjelja – B

U uskrsnome vremenu u kojemu slavimo Kristovu pobjedu nad smrću i raspadljivošću, Sveto pismo i sveta liturgija nam nude razne slike kojima ga slavimo kao Prvorođenca među mnogom braćom, to jest našu Glavu i našega Vođu koji živ živcat vlada, kako kaže jedna uskrsna pjesma. Jedna od značajnih slika koja izriče njegovu neizmjernu ljubav uslijed koje on daje život za nas je slika pastira koji polaže život svoj za ovce. Štoviše, ne samo da polaže život, već, kako sam reče, ‘polaže život da bi ga opet uzeo’. To znači da ne samo umire, već i uskrisava za nas, jer je upravo uskrsnućem nama dao istinski život. Zato se može definirati dobrim pastirom ili pravim pastirom, jer nije samo ušao u boj za svoje ovce i nastradao u pokušaju da ih obrani, već je i pobijedio smrt i oživio svoje ovce. I on je sve to učinio ne iz prisile, već iz ljubavi prema ljudima. On nije tek izgubio život, on ga je svjesno položio, da bi ga kasnije preuzeo, upotrijebivši pri tome vlast danu od Oca.

Isusova pastirska služba koju je vršio u onom naraštaju nije, međutim, služba koja je vrijedila samo za one koji su bili s njime u onom prostoru i vremenu, već je sveopća služba koju on vrši u svakom naraštaju i vršit će sve do konca vremena. A da bi se to moglo dogoditi, neophodno je da u Crkvi Božjoj bude pastira koji će Kristovom snagom i Kristovim ovlastima svakom čovjeku navijestiti spasenje po njegovu uskrsnuću. Na taj način se postiže pridruživanje stadu Gospodnjemu novih članova, a Krist tako postaje Glava i Pastir stada i svima onima koji su se tom stadu pridružili. I ovo nije samo neka lijepa teorija, već iziskuje konkretne napore u svakome naraštaju svih onih koji u Krista vjeruju. Napose iziskuje odgovornost onih koji vrše pastirsku službu, jer su pozvani ne vršiti svoju službu, već Kristovu. Zato on i izabire sebi i osposobljava sakramentom svetoga reda one koji će vršiti njegovo djelo spasenja, te trebaju biti slika i utjelovljenje njegove pastirske službe. Onaj tko prihvaća taj poziv i vršenje Kristove službe, a to je služba Glave i Pastira stada, ima obvezu, više od ostalih vjernika, sa svom ozbiljnošću reći poput svetoga Pavla: Ne živim više ja, već živi u meni Krist. I ne samo reći, nego učiniti da to tako i bude.

A vršiti Kristovu pastirsku zadaću odgovornost je božanski velika. Treba ju prihvatiti sa strahom i trepetom, s poštovanjem i beskrajnom ljubavlju, s poniznošću i pouzdanjem u Božju milost. Ona nije za one koji je doživljavaju kao glumci pozvani odraditi zadanu ulogu za dobru nagradu, a u biti iza i izvan pozornice imati neki svoj vlastiti, lagodni i komotni život, koji je tim više lagodan što smo bolje odglumili i veću nagradu dobili. Isus je takve nazvao najamnicima. Istinski pastir, naprotiv, odlikuje se time što daje život za ovce. A kako je pravi pastir jedino Krist, onda i svaki onaj tko daje život za ovce, mora dati ne samo svoj život za ovce, za stado, nego daje život Dobrog Pastira. Pravi pastir daje život Božji svome stadu, a ne svoj. Upravo ta zadaća od njega iziskuje da se potpuno Kristu posveti, to jest da se potpuno Kristom posveti jer samo Krist to može izvesti u njemu da bude istinski pastir. Jer u konačnici, izabran je i posvećen za to da dadne Boga svojim ovcama. A da se ne bi dogodilo da im daje sebe ili neku ljudsku hranu ili darove ili nešto drugo što nije Bog, doista mora do kraja biti posvećen onome što čini.

Ako bi povjerenome stadu davao samo sebe, bio bi ideolog. Ako bi davao samo Boga, a da u tome ne daje i sebe, da se ne izlaže i ne zalaže osobno i vlastitim životom, bio bi licemjer ili vješt glumac. Stoga Boga vjernicima daje na najbolji način dajući i potpuno i sebe. A to može samo ako se on ispravno hrani Bogom i ako Boga gorljivo svjedoči. Može samo onda kad je on sam Bogom do kraja ispunjen i Bogom pomazan. Samo tako, predajući se potpuno Kristu, postaje pravi pastir, što je istinski zahtjev njegove službe bez čega se ne može smatrati pravim pastirom. Istinski pastir je dužan živjeti Kristovim životom, da bi im mogao dati Krista i kroz svoj život i svoje djelovanje, a ne samo izvanjski kroz liturgijske i sakramentalne čine. Na taj način, dajući svoj život za njih i živeći do kraja za njih daje ne samo svoj, već daje Kristov život za ovce. Drugačije čak ne bi smjelo ni biti, jer su vjernici, slikovito rečeno, ovce Kristove, Kristovo stado, a nisu privatna svojina ljudi koji su u službi Kristovoj.

Istinski pastir stoga ne bi smio sebi priuštiti polovičnost, to jest da ne pripada potpuno Kristu i da mu se ne stavi cijeli na raspolaganje, jer u tom slučaju ne bi mogao do kraja davati Kristov život Kristovu stadu. Bilo bi vrlo pogubno da koketira s mentalitetom ovoga svijeta, a sve uvijeno pod krinkom dijaloga, gubeći iz vida smjernice koje mu je Gospodin ostavio, a iz ruku iskonski čisti život koju mu je stavljen u ruke. Pravi pastir ne može stoga ništa podrediti Kristu i ovoj dvostrukoj zadaći da daje pravi život ovcama, kao i da daje život za ovce. Molimo stoga Gospodina da nas obdari dobrim pastirima, jer su oni, bez daljnjega, njegov dar. Molimo ga da u njima oblikuje sebe i svoj sveti lik, da im prožme srca svojom ljubavlju, da budu neustrašivi svjedoci koji bez uvijanja i podilaženja ovome svijetu naviještaju snagu uskrsnuća, kako bismo svi jednom bili u vječnome zajedništvu kao jedno stado oko njega koji je jedini Pastir koji nas obdaruje životom vječnim.

Share: