Običaj je graditi spomenike
s plamenom vječne vatre,
znanim i neznanim junacima,
što kao velikani dadoše živote
za spas i slobodu domovine.
Neugasivi plamsaj plamena
simbol je neprolaznog sjećanja
kojim zadužiše buduća pokoljenja,
te goleme slave među smrtnicima
stečene iznimnim junaštvom.
I dok plamen što se časti
na oltaru domovine
tek blijedo simbolizira
neumrli i neuništivi život,
dotle se zaboravlja na onu
nepatvorenu i vječnu vatru,
što gori na oltaru srca.
Zapaljeni plamen ljubavi Božje
koji je s neba sišao na zemlju
zahvatio je srca vjernika
vatrom vječnom, neugasivom.
Stavljena za svjetlo i znak
ne gasi se niti uzmiče
pred povijesnim mijenama,
nego bukti i blista
sjajem neusporedivim
što se stapa
s neprolaznom vječnošću.
Tako oltar srca postaje
oltar one prave domovine
koja je na nebesima.
