Za prijenos različitih rasutih
ili tekućih tereta koriste se vreće
i vrećice koje mogu biti od
jute ili platna, papira ili plastike.
No u svemu tome važno je da je vreća
cjelovita i kompaktna, jer u protivnom
od nje ne bi bilo baš nikakve koristi.
Kad bi bila probušena samo na
jednom mjestu iz nje bi se rasuo
sav teret koji joj se povjeri.
Gore rečeno možemo primijeniti
na ono što zapisa sveti Pavao
u svojoj Poslanici Rimljanima:
„Ta ljubav je Božja razlivena
u srcima našim po Duhu
Svetomu koji nam je dan!“
Bog u naša srca ulijeva ljubav,
po daru i milosti Duha Svetoga,
ali ako naša srca nisu kao vreće
spremne i cjelovite da ga prime,
onda je uzaludno to što on
za nas čini i svi njegovi darovi
postaju uzaludni i propadaju
zbog toga što ih mi razasipamo.
No ako srca čuvamo u istini
i pazimo kreposnim životom
da ih ne oštetimo i probijemo,
onda smo primatelji i nositelji
neprocjenjivoga bogatstva koje
daje smisao našim srcima i životima.

Duhovi – nedjelja Pedesetnice

Svetkovina Duhova je uzvišena svetkovina kojom se završava uskrsno vrijeme, to jest kojom se kruni Isusovo uskrsno otajstvo i djelo otkupljenja. Središnja dimenzija ove svetkovina je proslava Isusova sebedarja učenicima koje se dovršuje darivanjem Duha Svetoga, kao što čitamo u današnjem Evanđelju u kojem sveti Ivan opisuje Isusovo očitovanje učenicima u večernjim satima na dan uskrsnuća. Nakon što je nad njih zazvao svoj mir, dahnuo je u njih rekavši im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“ O izljevu Duha Svetoga na dan Pedesetnice govori i sveti Luka u Djelima apostolskim, jednako kao što ga i sveti Pavao u odlomku iz Poslanice Korinćanima predstavlja Darom nad darovima, jer je on izvor, jamstvo i ključ ‘funkcioniranja’ svih darova.

Više je nego očito da je Duh sveti onaj nasušni dar apostolima, te da je vezan uz Gospodinovo uskrsno otajstva i njegovo predanje apostolskoj zajednici koja od njega živi i po njemu djeluje. No postavlja se veliko pitanje zašto je on toliko važan zajednici i koja je korist od njega za konkretnog čovjeka i društvo. Osim toga vrlo je upitno kako ga doživljavamo mi vjernici koji smo dio ovoga svijeta u kojem mu se ne ostavlja dovoljno prostora za djelovanje i nadahnuće. Koja korist za nas i za čovjeka može biti od nekog nevidljivog i neopipljivog dara u svijetu u kojem se vrednuje samo ono vidljivo i opipljivo? Koja korist od ove duhovne moći i prisutnosti u svijetu koji doživljava i prihvaća samo onu tjelesnu?

7. vazmena nedjelja – A

Nakon proslave Gospodinova uzašašća nalazimo se u danima kada intenzivno razmišljamo o apostolima koji se nalaze kao u nekom raskoraku ili zrakopraznom prostoru. Jer Gospodin je otišao u nebesku slavu s desne Očeve, a oni još nisu primili snagu Duha Svetoga da bi mogli odvažno propovijedati svijetu slavu njegova uskrsnuća. Doduše, oni još nisu znali što ih sve čeka, što će se sve dogoditi, što trebaju činiti, to jest što će im Isus povjeriti i na koji način će trebati vršiti poslanje. No to je znao Gospodin. Zato osim što je on dovršio svoje poslanje smrću, uskrsnućem i uzašašćem, znao je da to nije dovoljno. Jer njegovo poslanje nije bilo samo u tome da on nešto učini za njih i za spas čovječanstva, već da njih osposobi da oni nastave dalje činiti što je on činio.

Zato je njegova uloga bila posebna, kao što je u životu mnogih ljudi koji nose odgovornosti u životu, jer nije bila uloga ni zadaća koja se tiče samo njegova osobnog života, već je bila važna i za širu zajednicu. Doista, nije svejedno kakvo će stanje ostaviti iza sebe netko tko je upravljao nekim poduzećem ili društvenom ustanovom. Nije nebitno koga će ostaviti iza sebe netko tko je glava u obitelji, predsjednik neke udruge ili čelnik neke ustanove.

Uzašašće Gospodinovo – Spasovo

Ne samo čovjek našega vremena, već je čovjek svih vremena imao u sebi usađeni imperativ da nadiđe samoga sebe i njemu zadane granice prostora i vremena. Štoviše, mogli bismo reći da se trudio nadići granice svoje ljudskosti, te biti i više od čovjeka. Sveto pismo opisuje već na prvoj stranici da je čovjek pao u napast koju mu je servirao Sotona da poželi biti poput bogova, te da sam određuje što je dobro a što je zlo. U tom slučaju bi prestao primati od Boga upute i odredbe, već bi sam za neko svoje navodno dobro i napredak određivao svoje granice i mogućnosti. Takve težnje i stremljenja postoje i danas vrlo izazovni, kada određeni intelektualni i kulturni pokreti ‘zagovaraju i podržavaju uporabu novih znanosti i tehnologija za poboljšanje ljudskih mentalnih i fizičkih sposobnosti i prirođenih vještina, te poništenje onoga što se smatra nepoželjnim i nepotrebnim vidom ljudskoga stanja, kao što su glupost, patnja, bolest, starenje i neželjena smrt’. Dakle, postoje ljudi koji misle da se ljudski napredak, to jest razvoj i poboljšanje njegovih stanja može dogoditi razvojem određenih tehnika i tehnologija, pa stoga podupiru bezrezervnu uporabu istih, ne želeći postaviti radikalno pitanje o etičnosti i zakonitosti istih. Ovakve težnje koje govore o čovjekovu nadilaženje vlastitoga stanja, pa čak i same ljudskosti, naziva se transhumanizam, kako to i sama riječ kaže. I dok jedni u tom pokretu vide udruženje onih koji utjelovljuju najizazovnije, najhrabrije, najmaštovitije i najidealističkije težnje čovječanstva, dotle s druge strane njegovi protivnici u njemu vide jednu od najpogubnijih ideja u svijetu.

Bilo kako bilo, s obzirom na ovaj pokret, valja reći da danas ljudi zaboravljaju da ideje i težnje da nadiđe svoje stanje i da iziđe izvan granica i okvira postoje u svakom čovjeku kao Bogom utisnuti dar i težnja. No s druge strane, Bog je čovjeku skrenuo pozornost i na put kojim treba ići da ostvari svoje zakonite težnje.

6. vazmena nedjelja – A

Prije svoje smrti i uskrsnuća Isus je svojim učenicima navijestio što se ima s njime zbiti, to jest kako treba biti ubijen, umrijeti i uskrsnuti. Na poseban način to čini na posljednjoj večeri, neposredno prije svih tih događanja koja je naviještao, što smo čuli i u današnjem Evanđelju: „Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti.“ S jedne strane im govori o svome odlasku, ali s druge strane im govori o tome da će biti s njima zauvijek jer će im dati drugoga Branitelja. Ne želi da se osjećaju usamljeni i obeshrabreni, jer ih neće ostaviti siročad, premda neće više s njima živjeti na isti način na koji je živio do tada. Jednostavno želi ostati s njima premda neće više biti u istoj dimenziji u kojoj su i oni, već će se uzdići na novu razinu postojanja koja nadilazi prostor i vrijeme. Štoviše, ne samo da za sebe naviješta da će se uzdići u novi način i novu razinu postojanja, on želi i njih povesti za sobom. Zato ih svojim poukama na to priprema, jer uzdignuće ljudske naravi u nebesku slavu ne tiče se samo njegove ljudskosti, već se tiče svakoga čovjeka.

No osim što ih poučava da želi da i oni dođu gdje je on, njegova je želja i plan da već sada na zemlji osjete blagodat zajedništva s njime po vjeri i ljubavi. Unatoč toga što će za njih postati nevidljiv i nedodirljiv jer živi novim načinom života, ne želi ih napustiti i ne želi da ostanu sami i siročad u ovome svijetu. Stoga im pokazuje i pravi put i način na koji se može ostvariti njihovo zajedništvo dok se nalaza u različitim dimenzijama života. Taj pravi put povezanosti i zajedništva je ljubav, jer ona ne priznaje ni prostorna ni vremenska ograničenja. Ona ljude uzdiže u novu dimenziju postojanja, kao što je njega ta ista ljubav po uskrsnuću uzdigla u novi život. Uzalud bi bilo sve što je učinio, da to nije učinio iz ljubavi, pa je zato svojim učenicima ostavio zadaću da ga ljube kao najveću zadaću života. Ona je bila ključ pravoga zajedništva i njihova duhovnog napretka koji im je nagovijestio.

Zato im kaže da ga svijet neće više vidjeti, jer svijet ne ljubi. A onaj tko nema iskonske Božje ljubavi, doista je slijep za bitne sadržaje života. Tko ne ljubi ne vidi pravu dimenziju života u kojoj živi sam Bog, te onda ne znaju niti kamo usmjeriti vlastiti život. Tko ne ljubi, ne vidi niti kamo treba ići i što od svoga života ostvariti. Zato je ljubav sredstvo kojim se prelazi u novu dimenziju života već sada. Ljubav je onaj veliki korak kojim se već sada može zakoračiti put neba u onaj bolji i kvalitetniji život. No kako bi se to moglo, Isus nas poučava da svaka ljubav nije prava ljubav. onaj tko bi za se tvrdio da ga ljubi, a ne čuva njegovih zapovijedi, ne bi ga istinski ljubio, te bi time izgubio pravu podlogu za ljubav, a i pokazao da mu nije stalo do ljubavi. Jer ako netko ljubi, onda je motiviran činiti ono što zna da se sviđa ljubljenoj osobi. Tako i u ovome slučaju, onaj tko kaže da ljubi Isusa, treba to dokazati ljubeći sve ono što on ljubi i traži od onih koji ga ljube. Onaj tko ljubi Isusa, ne može previdjeti njegovu pouku i riječ, njegove odredbe i zapovijedi, već ih, naprotiv, zdušno vrši svom snagom ljubavi svoje.

Jer samo onaj tko na taj način stvara sebi solidnu podlogu kvalitetna života, kao neki temelj na koji se može osloniti ljubav. Ako bismo hod prema nebu usporedili s penjanjem po skalama ljubavi, onda slušanje zapovijedi postaje temelj na koji se može nasloniti te skale i po njima se potom penjati na veću, uzvišenu razinu. Vršenje zapovijedi je pretpostavka koja svjedoči da je ljubav o kojoj se radi vjerodostojna. U tom duhu razumijemo Isusove riječi: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati“, te potom: „Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi, a tko mene ljubi, njega će ljubiti moj Otac, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati“. S time da Isus ovdje ne misli na neki kruti katalog zapovijedi, već na cjelinu svoga nauka i svojih odredbi koje je prenio svojim učenicima kao odredbe života. Onaj tko istinski ljubi, jasno vidi potrebu da čuva svaku Isusovu riječ u svome životu, a onaj tko ne ljubi istinski, taj samo selektivno prihvaća Isusov nauk pozivajući se samo na ono što mu odgovora, a najčešće je uvjeren da Isus pred ljude ne postavlja nikakve konkretne zahtjeve života, već ih prepušta da oni sami izabiru što i kako činiti, što i kako ljubiti. No iz Isusovih riječi razaznajemo da ljubav postaje spona istinskoga zajedništva između njega i učenika. Ali i u njihovu životu spona između sadašnjeg života i budućeg života, između temelja svakodnevnoga življenja Isusovih smjernica i budućeg života koji će biti kruna naše vjernosti Gospodinu. Ljubav učvršćuje, drži u zajedništvu i daje smisao svim našim svakodnevnim činima, a s druge strane spona je savršenoga zajedništva s Ocem, Sinom i Duhom Svetim koji su izvori istinske ljubavi.

Neka nas Isusova ljubav stoga ponese do nove razine života, a ta nova razina života je uskrsni život. Primajući njegovu ljubav i čuvajući je vršeći njegove zapovijedi, osposobljeni smo već sada vidjeti ga, s njim komunicirati i ostati savršeno povezani snagom njegova Duha. Njegova ljubav je za nas i obveza, ali ne trebamo se strašiti jer on nas ljubavlju i osposobljava, te po njoj postajemo sposobni ispuniti sve svoje zadaće i doći do cilja svojih stremljenja. Zato je Isusova ljubav snaga da možemo sada živjeti uskrsnim životom, a isto tako i spona preobraženoga zemaljskog života s njegovim vječnim ostvarenjem. Ljubimo stoga njega i ljubimo njegovom ljubavlju sebe i braću ljude, kako bismo jednom u punini uživali neizmjernu ljubav Presvetoga Trojstva.

5. vazmena nedjelja – A

Iz razgovora koji Isus vodi sa svojim učenicima vidimo da učenicima nedostaje osnovno znanje o otajstvima života u koja ih on želi uvesti. Tako Toma pokazuje da ne zna kamo Isus planira ići, te jednako tako ne zna niti kamo se sam usmjeriti, pa i uz pretpostavku da želi ići za Isusom. Filip pak pokazuje da nije usvojio bit Isusovih pouka o Ocu nebeskome i o zajedništvu Oca i Sina, što u konačnici potvrđuje da nije dobro upoznao samoga Isusa. Doista, ovo se postavlja kao temeljni problem Tome i Filipa, a za pretpostaviti je da ni i drugi apostoli nisu bili na boljem stupnju razumijevanja Isusova života i istina kojima ih je učio. Bilo je lako nešto naučiti o njemu, te prihvatiti pouke razumljive ljudskoj pameti i razumijevanju, ali vinuti se iznad toga bio je prevelik napor za njih, jer nije bila riječ samo o tome da nauče nekoliko novih stvari, već da potpuno drukčije dožive život prihvaćajući onaj o kojem im je Isus govorio.

A to i danas ostaje vrlo zahtjevan posao svakome čovjeku, koji se prema Isusu i njegovu nauku ne postavlja bolje od primjera koji pokazaše Toma i Filip. Zato i za današnjega čovjeka vrijedi izjava svetoga Tome: „Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?“ Nismo dovoljno upućeni u smisao Isusova života za nas, te slobodno možemo reći da ne znamo kamo odlazi. Još uvijek ne znamo dobro, a nismo to životom iskusili, zašto je došao među nas, zašto je uskrsnuo i zašto je uzašao k Ocu.

4. vazmena nedjelja – A

Danas na nedjelju Dobroga pastira Isus poučava pastire i vjernike onom vjerodostojnom i ispravnom životu, u zajedništvu vjere svete Crkve. Služeći se jezikom svoga vremena, to jest slikama iz pastirskog života, on progovara o vršenju svećeničke službe koju će povjeriti svojim učenicima. Jasno mu je da zajednica njegovih vjernika Crkva ne može bez pastira, bez obzira na njihovu slabost i ograničenost. Isus nije bio slijep da nije mogao ne uočiti da su njegovi apostoli kojima povjerava svoju pastirsku službu, samo slabi i ograničeni ljudi. Nijedan od njih nije bio bez mane i zamjerke, no to nije bio razlog da ih ne izabere, da ih ne posveti svojom prisutnošću i da ih ne pošalje da naviještaju radosnu vijest Evanđelja. No jednako tako ih je upozorio da postoji onaj zakoniti način da vrše svoju službu, te im ljudska slabost ne može biti izgovor u tome. O tom zakonitom načinu vršenja službe Gospodin govori slikovito kada im govori o ulasku u ovčinjak na vrata: „Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas.“

Gospodinu je jasno da nijedan čovjek sam po sebe nije dostojan službe pastira, te jednako tako nijedan čovjek nema pravo na nju, ma koliko se o tome danas govorilo kao da je riječ o činovničkoj službi o kojoj ljudi raspravljaju kao o razdiobi društvenih poslova ili zadaća. Osim toga, bilo mu je jasno da i među onima koji budu izabrani da je vrše ima onih koji se prema njoj ne ponašaju s dužnom odgovornošću i doličnim poštovanjem života, pa je zato i skrenuo pozornost da takvi koji to čine nisu pravi pastiri, već kradljivci i razbojnici. Svatko tko bi pokušao vršiti pastirsku – svećeničku službu na proizvoljan način ne trudeći se ‘ulaziti na vrata’, a vrata su Krist, zaslužio bi prijekor i osudu. Tko prihvaća pastirsku službu, a ne odgaja se da sliči Kristu, to jest da bude po mjeri tih vrata kroz koja se ulazi u ovčinjak, zavarava sebe i druge, te čini štetu i sebi i stadu koje mu je povjereno. Dakle, nije samo riječ o onima koji uzurpiraju pravo poučavanja kao kradljivci i razbojnici, to jest krivovjerci i raskolnici, već se to odnosi i na one koji su zakonito u Crkvi, ali nisu pravi pastiri jer svojim ponašanjem ne sliče Kristu.

3. vazmena nedjelja – A

Jedan od najvećih problema ili jedna od najvećih poteškoća duhovnoga života je mlakost. Ili biblijskim jezikom rečeno, sporost, tromost ili tvrdoća srca u odnosu prema Bogu i njegovu djelovanju za čovjeka. Čovjek je tako spor i hladan da prihvati Božje djelovanje. A najčudnije od svega da je to djelovanje Boga koji skrbi oko njegove dobrobiti i koristi, a on to ne prepoznaje. I onda se teško opredjeljuje vjerovati odvažno i jasno, s lakoćom i s poletom, već radije ima svoju zadršku, kao da se radi o nekome tko ga ne voli ili tko ga želi iskoristiti i sebi podčiniti. U njemu se stvara kao neka racionalna sumnja ili mehanizam ‘razumskog’ propitivanja koji mu ne dopušta biti do kraja prepušten neposrednom odnosu s Gospodinom, te se onda njegov stav hladi, a zajedništvo dolazi u pitanje. Doista postaje zanimljivo kako čovjek ne sumnja u ništa toliko koliko sumnja u Boga i njegov odnos prema ljudima, dok nisu tako kritični prema vlastitoj sumnji i vlastitoj mlakosti i nedosljednosti.

Upravo je ta naša sumnja prema Bogu znak i dokaz da nismo dovoljno dobro iskusili njegovo djelovanje , te nismo osvjedočeni u njegovu dobrotu i ljubav. Ako smo sumnjičavi glede svega što dolazi od Boga, znak je da nismo jasno i izravno doživjeli njegovu prisutnost, već smo se radije zaustavili na vlastitom poimanju,

2. vazmena nedjelja

Svojim uskrsnućem Isus je otvorio novo poglavlje odnosa prema ljudskome rodu, što se očitovalo već u odnosu koji je pokušao ostvariti sa svojim učenicima, koji su svim tim događanjima ostali osupnuti, to jest nesposobni primjereno reagirati. Primjer takve loše reakcije je bio apostol sveti Toma koji na dan uskrsnuća nije bio s drugim apostolima zatvoren u dvorani, ali je zato bio prisutan osam dana kasnije na istome mjestu. Toma nije mogao povjerovati da je Isus, nakon što je mučen, raspet na križ, umro i pokopan, mogao biti živ i ukazati se svojim učenicima. Odbijao je vjerovati svojim kolegama i prijateljima uvjeren da su vidjeli neku utvaru, da im se pričinilo jer su trpjeli zbog velikog nedostatka njegove prisutnosti. Od velike želje i potrebe da ga imaju uza se kao živoga, počeli su imati priviđenja o njegovu uskrsnuću od mrtvih. Smatrajući sve to prividom ili nekom utvarom, Toma je postavio uvjet da će povjerovati samo onda kada svojim rukama provjeri radi li se doista o Gospodinu.

Pokušavajući izvesti neki zaključak iz spomenute situacije, moglo bi se reći da je sveti Toma bio jedan sasvim normalan čovjek koji je u ovoj situaciji postavio pred Isusa, ali i pred svoje prijatelje, sasvim normalan zahtjev. Vjerojatno bi tako učinio i svaki od nas u želji da dođe do što je moguće veće sigurnosti. Takva sigurnost je svojstvena danas i čovjeku našega vremena i uljudbe, jer se, poput Tome, opredijelio za ono čvrsto i opipljivo. Priznaje samo ono što može rukom dohvatiti i čvrsto stisnuti, te stoga naslova osporava vjeru ili je smatra nekom nesigurnom kategorijom.

Vazam – nedjelja uskrsnuća Gospodnjega

U uskrsno jutro dogodilo se čudo nad čudima koje je čovjek pripremio za čovječanstvo, a to je da se kotač smrti neočekivano zaustavio, to jest njegov je pakleni stroj zapeo na Kristovu grobu. Doista, to sile zla i grijeha nisu mogle ni u snu slutiti da će se pronaći načina da se ovaj nezaustavljivi smrtonosni pohod zaustavi, jer nije bilo čovjeka koji bi bio u stanju to učiniti. Zato nisu očekivali niti da će se to dogoditi u ovome slučaju, to jest da će im se ispriječiti jedan čovjek kojega su dokrajčili na križu u najtežim mukama. No dogodio se upravo to što je nekoć prorokovao Psalmist u Ps. 118, a što pjevamo u današnjem uskrsnom slavlju: „Kamen koji odbaciše graditelji, postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo, kakvo čudo u očima našim.“ A taj čovjek koji se ispriječio silama zla koje su despotski vladale nad ljudskim rodom, bio je Isus iz Nazareta, Božji Pomazanik koji je prošao zemljom čineći dobro i otimajući iz sotonskog zagrljaja čak i one kojima je već bio ovladao đavao. Štoviše, njega je Bog uskrisio treći dan i dao mu da se očituje, kako je sveti Petar navijestio u Djelima apostolskim. Upravo Isus, jer je bio Božji Sin, iznenadio je sotonu zaustavio ga u njegovu smrtonosnom pohodu protiv čovječanstva uništivši njegovo najmoćnije oruđe, a to je smrt. On na kojega više nitko nije računao nakon što je položio život na križu na veliki petak, on je uskrsnuo i sve je iznenadio svojim životom.

To što rekosmo da se dogodilo u trenutku uskrsnuća, zorno možemo iščitati iz evanđeoskog odlomka u kojem čitamo kako Marija Magdalena dolazi na Isusov grob i opaža da je kamen s groba dignut. Osim što je silno iznenađena, ona tu vijest javlja i dvojici učenika: Petru i Ivanu, te i oni trče na grob osvjedočiti se da je kamen odvaljen, a da Gospodina nema u grobu. I upravo u Isusovu grobu oni počinju shvaćati da je Isus bio onaj koji je stavio točku na smrt, te je na nju navalio svoj kamen, dok je on izišao živ noseći život svijetu.