7. nedjelja kroz godinu – C
Danas mnogi ljudi žele biti posebni razvijajući neku osobinu po kojoj će se razlikovati od drugih. U ime toga postaju, ako treba, i čudaci, te se i izlažu i raznim rizicima. A sve u ime toga što ne žele biti jednoobrazni, i uniformirani poput drugih ljudi. Sebe doživljavaju posebnima i tako se predstavljaju drugima. A svoju posebnost izražavaju na više načina: odjećom i obućom, noktima i frizurama, različitim uresima i tetovažama. U svakom slučaju čovjek u sebi nosi potrebu biti drugačiji od drugih i ne činiti ono što drugi čine, već se razlikovati barem nekom nijansom od njihova stava i ponašanja. Mnogi kao da se boje redovitog života u kojemu će biti poput ostalih. Kao da je taj redoviti život dosadan do te mjere da nitko ne želi takva redovita iskustva, već teži nečemu posebnom. Uslijed toga traže neka nova, neredovita i drukčija iskustva kojima žele ispuniti svoj život, jer doista i stoji činjenica da je život dan za ona važna i snažna iskustva za koja se isplati živjeti.
Ove istine, želje i potrebe bio je svjestan i Isus kad je poučavao svoje učenike nauku i životu koji je doista bio poseban. Nitko nije imao takav nauk kojim je htio i mogao čovjeka uzdignuti do božanskih dimenzija potičući ga da živi svakodnevni izazov na sasvim poseban način. Iz njegova nauka je najprije razvidno da je od svih životnih stvarnosti i iskustava ljubav ona najvažnija stvarnost kojoj treba dati prednost ispred svih stvarnosti. Ljubav je nezamjenjivo i neprocjenjivo iskustvo bez kojega život ne bi imao smisla, što je jasno svakome čovjeku. Ali i glede toga,
Kad je Isus započeo svoje propovijedanje u Galileji, nije se isključivo posvetio samostalnom propovijedanju okupljajući sljedbenike, već mu je cilj bio prikupiti i vrijedne suradnike kojima može povjeriti svoje poslanje. No način na koji ih je izabirao bio je u najmanju ruku neobičan do mjere da postaje gotovo neprotumačiv. Štoviše, moglo bi se zaključiti da je birao svoje suradnike nasumce, bez ikakvih kriterija. Jer da je htio primijeniti kriterije kojima se vode ljudi, onda bi otišao bio u rabinske ili gradske škole, tražio kvalificirane ljude s diplomom i doktoratom. Potrudio bi se saznati gdje postoje dobri profesionalci, vješti i poduzetni ljudi, imućni i sposobni menadžeri, govornici i demagozi, filozofi i profesionalci komunikacije koji će plijeniti pozornost svojim nastupima. Tražio bi ljude kojima će se običan čovjek moći diviti i čijim će riječima i stavovima povlađivati i oduševljeno im pljeskati.
Današnji evanđeosko odlomak nastavak je odlomka od prošle nedjelje u kojem je sveti Luka opisao Isusov prvi nastup u sinagogi u Nazaretu. Dakle, nakon što je Isus rekao da se na njemu ispunilo Pismo koje je pročitao, to jest tekst iz Knjige proroka Izaije, dogodio se ovaj nesporazum i spor. Vrhunac tog spora je bio u odluci njegovih slušatelja i sugrađana da ga izbace iz sinagoge i “iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave”. Njihov otpor prema svemu što je on govorio i naviještao bio je tako velik da nisu mogli suspregnuti svoj bijes, ne prežući niti od toga da ga ubiju. U trenutku kad im je htio skrenuti pozornost da je njihova pobožnost prema Bogu na samome rubu vjere, to jest da je njihov život na samome rubu zajedništva s njime, oni su se pobunili i njega odveli na rub svoga mjesta, to jest izgurali ga iz svoje sredine. Jer nisu htjeli da im njegova pouka i njegova osoba bude u središtu života, gurnuli su ga na rub svoga življenja. Želeći ga strmoglaviti s brijega, pokazali su koliko je dubok ponor grijeha i bezbožnosti u koji su sami pali.
Svima nam je dobro poznato da za baviti se nekom aktivnošću ili poslom, trebamo biti ovlašteni, to jest imati potvrdu o potrebnoj struci i kvalifikaciji. Pa i za svakodnevne potrebe, čak i ono tehničko servisiranje predmeta i strojeva, vrlo često nas jamstva obvezuju da ih servisiramo u ovlaštenom servisu, a ne bilo gdje ili kod bilo koga. Takav pristup je dodatna sigurnost da nismo prepušteni varalicama i šarlatanima, već da uživamo kvalitetnu potporu i vjerodostojnost onih s kojima surađujemo. Dakle, i od nas i od drugih traži se sigurnost da s jedne strane živimo odgovorno i pružamo potrebno jamstvo drugima u profesionalnim dimenzijama života, ali jednako tako da možemo i za sebe osigurati potrebne usluge na isto takvoj razini. Time što netko bdije nad kvalitetom i što postoje oni koji dodjeljuju potvrde ili ovlasti, shvaćamo da možemo živjeti s više pouzdanja da nam neće biti podvaljena nekvalitetna usluga ili sadržaj, to jest da nećemo biti tretirani na nekompetentan način.
U današnjem Evanđelju sveti Ivan nam je opisao Isusovo prvo čudo na početku njegova javnog djelovanja. Riječ je o čudesnom pretvaranju vode u vino na svadbi u Kani Galilejskoj gdje je bio pozvan i Isus sa svojim učenicima. A nakon što je Isus napravio čudo i pošto je naložio slugama da odnesu najprije ravnatelju stola da on kuša novo vino, zanimljiv je bio komentar ovog čovjeka. On nije znao što se točno dogodilo, te tako nije ni znao da je Isus bio odgovoran za tako dobro vino koje je kušao, pa je zato nakon što je okusio tako dobro vino, imao potrebu pozvati zaručnika i reći mu: “Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se podnapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.” Ravnatelj stola je, dakle, pohvalio zaručnika što se nije poslužio logikom kojom se inače ljudi služe kada pretpostavljaju da nitko neće otkriti njihov način razmišljanja, to jest njihove sitne podvale kojima se služe u nekim složenim ili neugodnim situacijama. A često se služe istom logikom da financijski prođu bolje i da nešto uštede, a da se opet ne otkrije da im je to bio cilj, te da nisu toliko velikodušni kako se žele prikazati.
Slavimo danas blagdan Gospodinova krštenja koje je bilo višestruka prekretnica. Najprije njegovo krštenje bilo je prekretnica njegova života, jer je nakon krštenja započeo svoje javno djelovanje. Prije toga nije se pokazivao u javnosti, a sveti je Ivan Krstitelj naviještao njegov dolazak kao neposredan: “Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.” Doista, nakon krštenja Ivan se povukao, to jest bio je potom i uhvaćen i utamničen, a Isus je onda započeo propovijedati i naviještati kraljevstvo nebesko. Prekretnica je bila i u snazi krštenja, jer je ono Ivanovo bilo nemjerljivo s Isusovim, kao što se voda i pokora ne mogu mjeriti sa snagom Duha Svetoga i njegovim svetim ognjem. No trenutak Isusova krštenja bio je prekretnica i u kvaliteti Očeva očitovanja svijetu, jer je njegov Sluga počeo na zemlju donositi pravo kojim će opravdati ljudski rod, te se pojavio kao Savez narodima i Svjetlost pucima, sukladno proročanstvu proroka Izaije koje smo čitali u prvom čitanju. Bog više nije imao potrebu govoriti na otajstven i sjenovit način, već je kao Otac nebeski mogao otvoreno ukazati cijelom svom narodu tko je njegov Sin, njegov Ljubljeni, te je mogao s ponosom svima reći da je u njemu sva njegova milina. A to što je očitovao svoj ponos prema Sinu, i te kako ima veze s cijelim narodom, jer je svima istaknuo da se trebaju i sami usmjeriti prema takvom životu u kojem će Otac biti ponosan na njih.