26. nedjelja kroz godinu – B
U današnjem evanđeoskom odlomku pronalazimo jedno iskreno svjedočanstvo o apostolima iz kojega se iščitava kako su teško usvajali Isusove pouke, to jest sporo prolazili kroz proces preobrazbe koju je on od njih očekivao i pred njih stavljao. Naime, apostol Ivan izviješta Isusa kako su susreli jednoga čovjeka koji je u njegovo ime izgonio zloduhe, ali su mu oni to branili, jer nije bio dio apostolskoga zbora ni skupine Isusovih učenika. Tako su apostoli pokazali određenu isključivost prema drugima jer im je vjerojatno bio cilj da sebe pokažu i prikažu kao važne. Zacijelo su se htjeli kititi i tuđim perjem, jer to što su bili uz Isusa im je pomagalo da izgrade sebi ime i poznanstvo. Zato su se osjećali ugroženi djelovanjem nekoga tko nije bio iz njihova kruga. Umjesto da ih to potakne na veće osobno zalaganje, na bolju dosljednost i revnost za Gospodina, oni su radije dotičnoga sprječavali u njegovu djelovanju u ime Isusovo. Vidimo da oni nisu intervenirali iz potreba da zaštite Isusa od mogućih neugodnosti, već iz potrebe da ne izgube svoj povlašten položaj kod njega. Oni su pokušali sačuvati moć i utjecaj koji im je pružala njegova blizina, umjesto da slijede njegov primjer i daju svoj život za druge.
Naravno da je onda Isus imao potrebu poučiti ih ispravnom stavu, to jest naznačiti im kako se trebaju ponašati prema onima koji i mimo njih djeluju u ime Isusovo, ali isto tako kakvi moraju biti oni sami. Za Isusa nije bilo dvojbe da bi oni trebali blagonaklono promatrati bilo koga tko čini istinsko dobro ljudima djelujući u ime Isusovo i Isusovom snagom. Jer u konačnici, onaj tko nešto čini u ime Isusovo, ne može vlastitom snagom činiti takvo što, već Isusovim darom. Tko ima takvo iskustvo Isusove prisutnosti, taj jednostavno ne može nakon toga Isusa pogrditi i tako izazvati sablazan onih malenih koji su povjerovali u njega. Isus je bio svjestan da oni koji istinski djeluju u ime njegovo trebaju biti dosljedni, u protivnom izlažu se opasnosti da sablazne nekog od malenih i jednostavnih koji su povjerovali u Boga, to jest otvorili se Isusovu djelovanju. Zato tim riječima Isus izgovara upozorenje kako onima koji izgone zloduhe u njegovo ime, tako isto i apostolima i svim učenicima kojima je on udijelio zadaću naviještanja radosne vijesti. Svaki onaj tko naviješta Kristovu slavu treba pomno paziti da nakon toga svojim ponašanjem ne napravi sablazan i na taj način kompromitira to isto ime, ili pak zadaću i službu koju mu je Isus povjerio. Za one koji naviještaju Krista i djeluju u njegovo ime vrijedi obveza da životom posvjedoče koliko su mu privrženi i vjerni.
Ove Isusove riječi koje su odzvanjale s usana navjestitelja u prvome stoljeću, ne gube na svojoj aktualnosti ni danas u dvadesetprvom. Štoviše, smijemo reći da su još aktualnije u vrijeme globalne komunikacije kad se na vidjelo u javnost iznose grijesi mnogih crkvenih službenika, te se događa javna sablazan na mnogim razinama. Ove Isusove riječi su kao žuran i neodgodiv poziv cijeloj Crkvi, a napose službenicima, da ozbiljno shvate što znači djelovati u ime Kristovo. Biti Kristov službenik pretpostavlja ovo neponovljivo iskustvo Učiteljeve prisutnosti koje nas nosi i koje ispunja dušu dok je potpuno ne nadahne svojim Duhom. Biti službenik Kristov ili djelovati u njegovo ime pretpostavlja da doista zdušno vršimo svoje poslanje, te da ne padnemo u iskušenje zanijekati ili odbaciti Krista svojim riječima ili ponašanjem.
Na žalost, vrijeme u kojem živimo navodi nas da Kristu i njegovu imenu pretpostavimo sebe i svoje ime; da njegovoj slavi pretpostavimo onu svoju, njegovoj svetosti svoje slabosti, a njegovoj ljubavi svoju požudu i strasti. Trebamo se otrijezniti od pijanstva na koje nas navodi ovaj svijet, koji nam povlađuje onda kad se odvajamo od Kristove riječi i njegova nauka, da bi nas potom naveo na otvoreni grijeh i djelovanje potpuno suprotno svemu onome što nas je Gospodin učio. A kao završni čin našeg razgolićenja kad ne djelujemo sukladno Kristovu daru i očekivanju je javno prokazivanje svih grijeha i zala, od kojih je kasnije teško oprati ljagu s lica Crkve. Upravo radi delikatnosti trenutka u kojemu jesmo, ove riječi bismo trebali primjenjivati skoro pa doslovno, premda je se Isus poslužio slikovitim govorom. No govorim koji na izuzetan način ističe važnost onoga što je htio Isus istaknuti. Zato preko ovih riječi ne bismo trebali tek samo prijeći, već ih usvojiti i upiti do mjere da nas osnaže i preobraze za dosljedno djelovanje u njegovo ime i za njegovo sveto Kraljevstvo ovdje na zemlji. Trudimo se stoga ne tražiti povlastice niti način kako steći moć i utjecaj, već, naprotiv, slijedimo primjer svoga Učitelja i kao navjestitelji i svjedoci kraljevstva Božjega otvarajmo drugima vrata raja, umjesto da sebe i njih guramo u pakao.
Svetkovina svih svetih uvijek je prigoda da si posvijestimo važnost poziva na svetost koji je upravljen svima onima koji vjeruju u Krista Gospodina i tvore dio njegova izabranog naroda. Na žalost u opasnosti smo ne doživjeti dovoljno ozbiljno ili dovoljno izravno ovaj poziv kao da se ne tiče svakoga od nas osobno ili kao da nije toliko važno i žurno odazvati se na Gospodinov poziv i živjeti svetost. Jer prilično je lako odgurnuti odgovornost sa sebe i prebaciti na nekoga drugoga. Napose je opasnost da se to doživi kao elitističko pitanje, te se pretpostavi da je svetost samo za mali broj izabranih i posebnih ljudi, obdarenih izuzetnim moćima, sposobnostima i vještinama. Prema tim pretpostavkama svetost bi bila dostupna samo uskom krugu ljudi koji bi jedini bili osposobljeni kročiti putem koji je Bog zacrtao za one kojih se tiče njegov plan i poziv svetosti.
