2. korizmena nedjelja – C

U našem korizmenom hodu druga nas nedjelja vodi s Gospodinom na goru preobraženja, kao što je on poveo trojicu svojih apostola. Kao što je i njima ovaj događaj bio putokazom kojim im je Gospodin otkrivao daljnji smjer hoda, tako je i nama dužni putokaz kojim nam ukazuje na jedan od bitnih ciljeva prema kojima je stremiti u korizmenom vremenu. No poput apostola i sami smo počesto usredotočeni samo na sebe i svoj duhovni ugođaj, a ne na cjelovitu dobrobit. Tako je i Petar nakon preobraženja u svojoj zbunjenosti zaustio: Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Premda je razumljiva njegova reakcija, Isus je ipak nije prihvatio, te nisu ostali sagradili tri sjenice, niti su ostali na gori, nego su se vratili u životnu stvarnost. Isus, naime, nije htio njihov život izuzeti od odgovornosti za svijet i za druge ljude. On ih je odmah nakon preobraženja vratio među ljude kako bi ih učinio svjedocima ne samo događaja kojeg su bili dionici na gori, nego i o cjelokupnog otajstva spasenja. Gospodin nije htio da njihovi doživljaji i iskustva ostanu njihova privatna, nego da oni postanu navjestitelji dobrobiti drugima, to jest da druge pouče na koji je način i gdje je dobro biti.

Crkva je to pozvana i danas činiti: pokazivati koji je vjerodostojni način kršćanskoga življenja koji se jedini može označiti nazivom dobrobit. Naravno, da nije riječ o zemaljskoj dobrobiti, nego o onoj uzvišenoj nebeskoj koja je vjerna riječima što izlaze iz Gospodinovih usta. Ali nebeska dobrobit nije kao nejasna stvarnost rasplinjena u oblacima, nego je dobrobit koja se utjelovljuje i ukorjenjuje na zemlji. Zato je Gospodin namijenio apostolima ne da grade sebi sjenice na gori preobraženja, nego da ostanu među braćom i sestrama, da dijele njihovu sudbinu, da budu s njima i za njih nositelji Božje dobrote, a ne tražitelji vlastite dobrobiti.

No intenzivno iskustvo Krista treba biti jasno, upečatljivo i snažno kako bi oni kasnije, došavši među braću, mogli poučavati na koji je to način ‘dobro biti’. Korizmeni hod služi upravo tome: pružiti vjerodostojno svjedočanstvo kršćanskoga puta koji je put istinske dobrobiti na kojem je doista dobro biti. Apostoli su barem išli putem nasljedovanja do preobraženja koje nije smjelo ostati samo za njih, nego posvjedočeno i drugima u prikladnom trenutku. Zato Isus ne prihvaća Petrov prijedlog da ostanu na gori u sjenicama.

Korizmeno vrijeme služi kako bismo dobro razumjeli gdje nam je biti i kamo težiti. U ovom svetom vremenu otkrivamo gdje je naša prava domovina, ali isto tako što činiti i kako djelovati da do nje dođemo. Promatrajući preobraženoga Gospodina primamo snagu da ne relativiziramo i ne dovodimo u pitanje dobrobit ove zemaljske, jer samo u njoj možemo pronaći prolaz do nebeske. Doista, zemlja nam nije dana za vlastite užitke i zabave, slasti i provode, nego za prijelaz u nebesku domovinu. Isus čak apostolima ne dopušta da uživaju niti u duhovnim slastima koje bi ih odvukle od onog konačnog cilja, nego im dopušta samo ono što ih vodi tom vječnom cilju. Isus se objavio učenicima u slavi, ne kako bi ih umrtvio, ne kako bi učinio da stanu i ukopaju se, nego kako bi bili odvažni svjedoci da se ovdje na zemlji može živjeti i hoditi od razmatranja vječne domovine u koju nas uvodi Isus.

Gospodin doista nije htio da njegovo učenici ostanu po strani ili na gori obasjani nebeskom slavom, a da im bezbošci i bezakonici oduzmu uporište u zemaljskoj domovini. Mnogi od bezbožnika bi htjeli da se vjernici bave isključivo vječnom domovinom i razmatranjem vječnih dobara u zavjetrini crkve i sakristije, a da oni polažu pravo i diktiraju pravila života u ovoj zemaljskoj. Ti isti ideolozi nas poučavaju da možemo vjerovati i to držati za sebe, a oni će na se preuzeti odgovornost za svijet i da se ‘brinu’ za ono što se tiče zemlje i života na njoj, ne želeći prihvatiti da vjernik mnogo bolje zna koji je ispravan put dobroga života i dobroga bivstvovanja na zemlji, jer ga je tom putu poučio utjelovljeni, preobraženi i uskrsli Gospodin. Ponašaju se kao da svijet pripada bezbošcima, a vjernicima ‘daju pravo’ na osobni duhovni ugođaj s Bogom. Oni bi nas vjernike ostavili da meditiramo u crkvi u svim pozama, pa čak i ekstazama poput one koju su imali apostoli na gori preobraženja, ali ne prihvaćaju da mi viziju vjere usmjerimo na svoju zemaljsku domovinu kako bi smo joj pomogli da ostvari potrebnu dobrobit.

Zato za Kristove učenike na zemlji nema predaha od odgovornosti za zemlju, pa niti onda kad je za njih korizma vrijeme uzvišenog susreta s Gospodinom na gori preobraženja. Za vjernike postoje samo određene postaje za doživljaj jasnije vizije budućnosti, kao što je i preobraženje jedna od njih. Susret s Gospodinom koji nas preobražava je trenutak kad se izdižemo iznad ovog zemaljskoga u samoći na brdu, kako bismo se vratili jasnijih ideja i odlučnijih stavova za budućnost. Bit kršćanskoga života nije u tome da vjernik živi cijeli svoj život u duhovnoj zavjetrini, nego da se u povlaštenim trenutcima osnaži za poslanje u svijetu. Na to nas poziva Gospodin, te nam svojim preobraženjem i ove korizme daje potrebnu snagu da ga ispunimo.

Nedonoščetom zovemo dijete
rođeno prije završenog ciklusa,
to jest 37. tjedna trudnoće,
u sigurnoj utrobi svoje majke.
Uzroci prijevremenog rođenja
mogu biti vrlo različiti,
a posljedice teške i pogubne,
i uz najbolju medicinsku skrb,
u vidu tjelesnih oštećenja
ili nastupanja same smrti.

Ali poput spomenute tjelesne
postoje i duhovna nedonoščad –
oni koji ne prođoše dužni
cjeloviti proces rasta i razvoja
u vjeri svete majke Crkve.
Čak je Apostol naroda priznao
da je bio kao nedonošče
dok mu se nije ukazao Uskrsli.
Premda je bio odgojen u vjeri
svoga izabranoga naroda,
nije upoznao ono najbitnije:
otajstvo Božje u Kristu.
Vrijedi i za nas ista stvar:
ako pođemo u život
bez čvrste vjere u Krista,
nedorasla smo nedonoščad,
krhka i izložena u svijetu,
nesposobni živjeti za vječnost.
Od svoje djece Otac stoga očekuje
da ne budemo neodgovorna
nedonoščad i nejačad u vjeri,
nego da se do kraj razvijemo
hranjeni najzdravijom hranom
njegove svete ljubavi.

1. korizmena nedjelja – C

Korizma kao vrijeme intenzivnog propitivanja sebe i svoga kršćanskoga poziva stavlja nas u posebno snažan i jasan odnos s Bogom, jer bez njega i njegova svjetla u duši ne možemo se uopće propitati, kao ni spoznati bit onoga što jesmo i onoga što nam je činiti u svijetu. Valja, međutim, imati na umu da upravo zajedništvo s Bogom i jasnija spoznaja vlastitog bogosinovstva kao najdublje biti samoga sebe smeta našem duhovnom neprijatelju đavlu. On zato plete svoje mreže, smišlja spletke i podvale kako bi onemogućio zajedništvo Oca nebeskoga sa svojom djecom. Zoran primjer za to pronalazimo i u današnjem evanđeoskom odlomku u kojemu se javlja kao napasnik koji kuša Gospodina Isusa na samom početku njegova javnog djelovanja, napadajući na poseban način njegov sinovski odnos prema Bogu. Ostajući neopozivo vjeran Ocu, Isus će pobijediti napasnika i nama utrti put do pobjede kad se i mi nađemo u tim istim i sličnim kušnjama. No ukoliko ne slijedimo Gospodinov primjer i njegov put do pobjede nego tražimo vlastite putove i načine nadvladavanja napasti i poteškoća, zaboravljamo koliko je lukav sotona i koliko nas lako savlada.

Doista, samo je jedan put pobjede, a to je čuvanje milosnog dara bogosinovstva. Tko bi zajedništvo s Ocem smatrao nebitnom i sporednom sastavnicom života, te se ponašao kao zemno i prizemljeno biće, već bi pokazao da je izgubio bitku s napasnikom. Jer svi naši ozbiljni problemi započinju u trenutku kad izgubimo iz vida duh sinovstva koji nam je najveći dar i najbitnija sastavnica života. Zajedništvo s Ocem je najveća vrijednost kojom raspolažemo i na kojoj možemo temeljiti život. Po njegovoj snazi smo doista besmrtni, obdareni darom vječnoga života koji napasnik želi ugroziti. Sotonski napadi idu upravo za tim da olabave, pa čak i da potpuno presjeku spomenutu vezu kojom nas Bog sebi pridružuje kao svoju djecu.

Koliko je važna sinovska odanost Ocu jasno je iz evanđeoskog odlomka jer još prije nego se Isus očitova kao Sin Božji, đavao već osjeća i zna za tu bitnu sastavnicu njegove osobnosti. Još prije nego Isus navijesti i pokaže ljudima tko je, đavao ga pokušava prokazati i onemogućiti u očitovanju igrajući na najslabiju kariku. A najslabija karika je ljudska narav sa svojim primarnim potrebama kojoj sve drugo može postati drugotno i manje važno od biološkog preživljavanja, lagodnog života u bogatstvu, slavi i moći. Stoga sotona i potiče Isusa da pretvori kamen u kruh, da se polakomi za bogatstvom i da u oholosti izgrađuje svoju karijeru. Napasnik je vrlo dobro znao da ima ljudi koji bi ‘prodali’ i oca i majku za ponuđena dobra, a napose da bi prodali svoje bogosinovsto koje i ne doživljavaju tako presudnim za život. No u Isusovu slučaju se očito dobro prevario.

Istim napastima kojima je bio podložan naš utjelovljeni Gospodin, izložen je i danas svaki vjernik, te počesto prva stvar koju proda i unovči za dobra ovoga svijeta upravo je odnos s Bogom i vjernost njegovoj očinskoj riječi, nauku i zapovijedi. S time da se prodavanje tog odnosa ne događa uvijek na uočljiv način kao da bi nam se sotona morao uprisutniti u tjelesnom obliku, nego se događa u nutrini, u onoj unutarnjoj borbi našega duha koji se nalazi pred izborima. Takva borba u kojoj sotona pokušava pobijediti događa se u duši svakoga onoga tko je, pa i kad toga nije svjestan kao sotonske napasti, u iskušenju zanemariti i staviti u drugi plan svoje bogosinovstvo. Takva borba je u duši svakoga vjernika koji je u iskušenju zaboraviti riječi Božje, te se ponašati samo kao biće koje živi isključivo od kruha zemaljskoga. Takva borba je u duši svakoga tko je u napasti pokloniti se ljudima ili sotoni, prodati čast, poštenje i dušu za zemaljsku vlast i bogatstvo. Takva borba je u duši svakoga onoga tko je izazvan tražiti ljudsku slavu iskušavajući Boga time što će prekoračiti granice njegove volje, njegovih riječi i zapovijedi, pa i onda kad mu to ljudi mogu odobravati, kad se tome mogu diviti kao nečemu izuzetno zaslužnome za ljudski rod. Takva borba je u duši čovjeka koji u ime znanosti i tehnologije kojom raspolaže briše granice dobra i zla od Boga zacrtane, želeći stvoriti svijet u kojem se slavi isključivo čovjek kao veličinu.

Kako vidimo višestruke su napasti kojima sotona i danas pokušava zavarati čovjeka, a sve s ciljem da ugrozi njegov bogosinovski status. Upravo na onakav način na koji je pokušao kušati Gospodina Isusa, onoga koji će nas vratiti u puno zajedništvo s Ocem. Kao što je, dok je kušao Isusa, pokušao zamesti svoj trag ne otkrivajući namjeru da želi dovesti u pitanje bogosinovstvo, nego se čak prikazao kao netko tko je zainteresiran da Isus pokaže da je Sin Božji, tako sotona čini i s nama. Na toliko inteligentnih, prikrivenih načina, pod višestrukim izlikama, odvraća nas od Boga i navodi da zlorabimo ili pogazimo svoje bogosinovstvo, kao što je i Isusu nudio da u prvi plan stavi svoju slavu, moć i bogatstvo, umjesto da ponizno izvršava Očev plan služeći ljudima kao ponizni Sluga Božji.

Zato je nama vjernicima korizma jedinstvena prigoda i nasušna potreba da se vježbamo ne samo u samosvladavanju, nego u pobjeđivanju napasnika sotone koji nas želi odvojiti od Boga. A to možemo živeći u čvrstom i neupitnom zajedništvu s Ocem na način da trajno učvršćujemo i odvažno ispovijedamo svoje bogosinovstvo. Samo tako možemo napasnika udaljiti od sebe, te zadržati neokrnjenim obilje života koja nam je Otac darovao kad nas je posinio. Živimo stoga od svake riječi koja izlazi iz njegovih usta, klanjajmo se njemu jedinomu i ne iskušavajmo ga nego živimo vjerno kao sinovi, bez spoticanja o kamenja napasti koje napasnik stavlja kao zapreke na putu kojim kročimo putem vječnosti.

U lovu na divlje životinje,
napose zloćudne štetočine
koje uništavaju njive i nasade,
polja, vrtove i vinograde,
poznata je strategija čekanja.
Lovac se popne na čeku
i strpljivo čeka u tišini,
ne stvarajući buku i šumove,
kako bi dopustio da se vepar
ili neka druga tražena zvjer
približi postavljenome mamcu
kada postaje laka meta i žrtva.
Na žalost ovu lovačka vještina
primjenjuju ljudi na ljude
– u međusobnom obračunvanju.
Ali kad ljudi jedni druge love,
što je po sebi nedopustiv zločin
pa i kad taj lov nije krvavi,
onda oni zločesti i nečasni,
oni što ruju i razaraju društvo,
na čeki čekaju tuđi prijestup.
Tada zločesti ljudi kao štetočine
traže i najmanji povod i izgovor,
eventualno previd ili propust ,
da napakoste pravednima,
koji su im krivi i kad ništa ne čine,
jer životom dovede u pitanje
njihov bezbožni i bezočni sustav.
Ista je sudbina zadesila Sina Božjega
kad je započeo javno djelvanje.
Otvoreno je govorio i poučavao
vodeći narod putem Božjim,
a oni ga hvatahu u riječi i djelu,
da navjestitelja proglase huliteljem
a uzvišena djela nazovu nedjelom.
Čekahu ga i vrebahu opako,
postavljajući mu zamku i stupicu,
ali ne nađoše na njem krivice.
No unatoč svemu razapeše ga
na križ kao opomenu.
A on s križa, kao odgovor,
strpljivo i u tišini čeka
trenutak njihova obraćenja.

5. nedjelja kroz godinu – C

Kad je započeo svoje javno djelovanje među narodom, Isus je prvenstveno naviještao riječ Božju, što je narod bez daljnjega opazio i upravo radi toga ga dolazio slušati. Njegova riječ je bila drukčija od riječi standardnih propovjednika koji počesto ni sami nisu vjerovalo oni što su govorili ili nisu znali što govore. Počesto je riječ propovjednika završavala u besplodnom natezanju i cjepidlačenju oko tumačenja Zakona, umjesto da oduševljava za Boga i za zajedništvo u njegovu životu. Znalo se također dogoditi da u određenim situacijama propovjednici ne znaju što reći, te onda prebace razmišljanja na aktualne političke teme nastojeći politikanstvom izazvati pozornost, umjesto da hrane duše vjernika neprolaznom hranom Božje riječi. A nije bila rijetkost da su usta propovjednika bila puna kritiziranja i moraliziranja, optuživanja i prozivanja, te su tako više odbijali nego pozivali, više tjerali nego privlačili svoje slušatelje.

Isus pak, osim što nije propovijedao ništa drugo osim riječi Božje, nije bio opterećen time što će ljudi misliti o njegovom propovijedanju, a još manje što će reći nedorasli propovjednici, nego je jednostavno propovijedao dajući najbolje što je mogao svojim slušateljima. Zato se oko njega gurao narod da čuje riječ Božju, a on je tražio prikladan način, pa i mjesto, da bolje navijesti poruku Božju. Pa i onda kad je njegova riječ bila riječ koja uvjerava i osvaja slušatelje, uvijek je i o slušateljima ovisilo koliko će ta ista riječ doprijeti do njihovih dubina. Zbog toga se znalo dogoditi vrlo zanimljivih situacija, pa i neočekivanih obrata u dušama njegovih slušatelja. Upravo to se zbilo i u događaju koji nam opisa sveti Luka kao događaj poziva prvih učenika, jer su najdublji doživljaj njegove riječi imali upravo oni koji nisu bili u masi slušatelja, nego su slučajno bili uključeni u događaj opisan u Evanđelju.

Doista, obrat se dogodio upravo u dušama četvorice prvih učenika koji, kako vidimo, nisu imali namjeru slušati Isusov navještaj, nego su bili posvećeni ribarskom poslu. Međutim, stjecajem okolnosti, jer je Isus zatražio da propovijeda sa Šimunive lađe kako bi ga bolje čuli oni koji su išli za njim, tako su i ribari imali prigodu čuti ga. I što je najzanimljivije, Isusova riječ je u njihovim dušama ostavila više traga nego u dušama onih koji su se gurali za njim da čuju navještaj riječi Božje. Njegova riječ je bila tako snažna da je uspjela prodrijeti do njihovih srca koja su još nekoliko trenutaka prije bila usredotočena više na posao nego na propovijedanu riječ. To razaznajemo po Petru koji je nakon što je slušao riječ bio spreman izvesti na pučinu i baciti mreže za lov, premda je riskirao da ispadne smiješan i izrugan pred cijelim onim mnoštvom koje je s obale promatralo. Zato je Isusu i rekao: Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže. Ali upravo zato jer ih je Isusova riječ snažno dotakla u dubinu, jer je na neponovljiv način zahvatila, Isus ih poslije i poziva za sobom, svjestan da samo uvjereni navjestitelji mogu uvjerljivo naviještati.

Koliko je samo takvih primjera kroz povijest. Ljude koji se bave svojim poslom i krutom egzistencijom, ljude koji tek usputno vode brigu o duhovnom stanju svoga života i duhovne vrijednosti, Krist je znao zahvatiti na neponovljiv način i povesti za sobom na opće iznenađenje. Znao ih je iznenada obasuti svojom snagom, otvoriti im oči za ljepote Božje riječi i svete vjere, podariti im uzvišeniji smisao života tako da su na njegovu riječ ostavljali svijet, ‘lađe i mreže’, te kao uvjereni učenici počeli uvjerljivo i gorljivo svjedočiti. Dotle mnogi od onih koji su redoviti išli za njim i koji su sustavno slušali njegove propovijedi nisu bili nikad tako snažno zahvaćeni, pa su ostajali na pola puta, jer im njegova riječ nije prodirala do dubina.

No današnji evanđeoski tekst i poruka Isusova primjera je poziv onima koji naviještaju riječ da nikada ne smetnu s uma koliko je važna njihova uronjenost u Boga kako bi ne samo rekli ispravne stvari, nego kako bi s dužnim auktoritetom i snagom izrekli ono što im Bog daje da navijeste. Sama tada njihova riječ može osvajati, dovesti druge do obrata i pozvati ih da dosljedno i korjenito idu za Gospodinom Isusom. Pozvani su govoriti s uvjerenjem i iskustvom, a ne samo da bi govorili tek da nešto kažu, da bi odradili propovijed ili drugima pametovali ili ih zavodili svojom demagoškom vještinom. Da bi se netko oko nas gurao da čuje riječ Božju, onda mi sami trebamo biti uronjeni u tu riječ. Ta riječ nas treba prožeti i obuzeti do mjere do koje je Petar bio prožet riječju kad uzvrati Isusu: Na tvoju riječ bacit ću mrežu! Sve što propovijedamo i činimo treba biti na Kristovu riječ. Ne na našu ljudsku, nego na njegovu božansku.

Ali i svaki član vjerničke zajednice treba dopustiti Isusovoj riječi da u njemu probija nevidljive barijere samodostatnosti koje uglavnom svi u sebi nosimo. Trebamo mu svi dopuštati da nas iznenadi i oduševi za ljepotu svoje riječi, kao što je iznenadio Petra i njegove kolege na lađi. Živimo stoga intenzivno od Isusove riječi i dopuštajmo joj da nam prodire do dubina bića, a ne samo da nam ostaje na površini. Prihvaćajmo Isusa potpuno u svoj život, kako bi nam on otvorio nova obzorja, te otkrijemo kako je lijepo ići za njim oduševljeno, vedro i radosno. Dopustimo mu da nam poremeti naše uobičajen sheme i navike, planove i projekte, jer će nam sigurno dati bolji život od onoga koji mi sambi sebi isplaniramo. Ne promatrajmo ga stoga kao moćnog poduzetnika ili poslodavca koji rješava naše zemaljske probleme, jer on se na takav način ne zapliće u zemaljsko. Nego krenimo za njim kako Učiteljem koji nam na zemlji pokazuje siguran put do neba. Ne tražimo od njega da nam otvara radna mjesta, niti da nam daje kruha bez rada, nego mu dopustimo da nas angažira na polju spasenja ljudi, kao što je zaposlio svoje učenike. Dopustimo mu stoga da nam najprije sve oduzme od naših ljudskih, snova, planova i vrijednosti, kako bismo razumjeli što nam daje onda kad pođemo za njim, kao što je učinio s Petrom i apostolima. Odvažimo se i na njegovu riječ budimo novi ljudi i pođimo “ljude loviti” privodeći ih u njegovo vječno kraljevstvo.

U našim ljudskim okvirima
mandatar je opunomoćenik
koji prima punomoć birača
da ih zastupa u saboru
ili pak od vladara dobiva
zakonsku ovlast sastaviti vladu.
Jer mu vlast dolazi od ljudi,
on njima i polaže račun
o tome je li i kako je skrbio
za opće dobro naroda.

Spomenute ljudske okolnosti
pomažu nam bolje shvatiti
ulogu Božjeg Mandatara,
koju je imao naš Gospodin
kad je došao među nas ljude,
uz dužne razlike i odmake.
On nije bio samozvani vođa,
niti od ljudi opunomoćeni,
nego ga je Otac ovlastio i poslao
da u snazi Duha Svetoga
ispuni mesijansko poslanje.
Po tome je bio jedinstven
i sveti opunomoćenik Božji,
blagovijesnik siromaha i slijepih,
osloboditelj sužanja i potlačenih.
Njegova jedincata zadaća
ne prestaje ni danas među nama
dok nam riječi svetog Evanđelja
odzvanjaju snažno u ušima.

4. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski tekst nastavak je Isusova samoočitovanja u sinagogi u Nazaretu kojim je Isus svojim sumještanima objavio svoj božanski identitet i svoje mesijansko poslanje. U današnjem tekstu vidimo kakva je bila reakcija prisutnih u sinagogi kod kojih se dogodio nagli obrat odnosa prema njemu. Znamo doista iz evanđeoskog izviješća da je prije toga bio prihvaćen u svojoj sredini, te da je svake subote dolazio u sinagogu bez ikakvoga osporavanja. No subota njegova javnog nastupa je bila posebnija od drugih, jer je tom prigodom ukazao na svoje mesijansko poslanje, nakon čega je nastupila negativna reakcija njegovih sumještana koja je završila izbacivanjem iz sinagoge i pokušajem da ga strmoglave s ruba brijega. Teško je razumjeti razloge koji su ih na to nagnali, ali bez daljnjega neophodno je potruditi se oko toga, kako bi Isusov nastup nama bio spasonosan kad već nije bio njima. Ako otkrijemo što je to njih nagnalo na negativnu reakciju, onda možemo kod sebe otklanjati takve uzroke, jer smo svjesni da i sami počesto odbacujemo Isus, kako osobno tako i kao društvo. U najmanju ruku ne dajemo mu dužnu pozornost, te ga onda, ako ga i ne bacamo naglavačke s brijega na kojem je izgrađeno naše društvo, onda ga izbacujemo iz sinagoge zajedništva s njime.

A da bismo razumjeli njihovu reakciju možda možemo povući poneku poveznicu s našim vremenom, sa sličnim pojavama u društvu ili sa sličnim reakcijama u vlastitoj nutrini. Tako vidimo da su mnogi ljudi oko nas ili u društvu, a oko kojih se vode afere u javnosti, uglavnom bili prihvaćeni i mirno živjeli dok nisu došli do neke pozicije u vlasti. A kad su došli na položaj, postali su samim time mete za odstrjel. Jer postoji dio ljudi koji ne može prihvatiti svog kolegu, susjeda i prijatelja ako se imalo izdigne iznad onog prosječnog života koji su dijelili zajedno. Javlja se spontano zavist, pa počesto otrovnim strjelicama činimo sve da dovedemo sumnju u srce ljudi, da ih tako ocrnimo i srušimo s njihove pozicije u kojoj su uživali ugled. Počesto mi ljudi teško podnosimo da ima netko iznad nas, te onda spontano likujemo kad se nađe netko, potaknuti zavišću i zloćom, tko takvoga ‘prizemlji’ da mu dokaže kako mu nije dopušteno biti iznad ljudske prosječnosti. Takvi pojedinci koji bez poteškoće gaze po ljudima i njihovu dostojanstvu lako oblikuju javno mnijenje koje zna ‘očitati lekcije’ i ‘spustiti na zemlju’ one koje je položaj podigao, a da uopće ne žele vidjeti je li doista radio za opće dobro društva.

Ako ćemo takvu poveznicu primijeniti i na odnos Nazarećana prema Isusu, onda je se eventualno moglo dogoditi da Isus među njima u Nazaretu živi tisuću godina kao prosječni Nazarećanin, te da im uopće ne zasmeta. Da je nastavio svoj tihi skroviti život kakvim je živio do tada, vjerojatno nikome ne bi ikome palo na pamet da ga izbaci iz sinagoge i iz grada. Ali čim se predstavio u novom ruhu kao Mesija na kojem je Duh Sveti, i snagom kojega ima posebno poslanje u javnosti, odmah je došlo do reakcije i negodovanja. Po svoj prilici u sinagogi su se javili vješti manipulatori javnoga mnijenja koji su mu na neki način htjeli uskratiti pravo da bude nadprosječni stanovnik Nazareta, pa i onda kad im je saopćio da njegovo poslanje ide njima na korist. Zato se vrlo brzo dogodilo da su se svi u sinagogi digli protiv njega, te su ga spriječili da naviješta i poučava na tako poseban način na koji se predstavio kao opunomoćenik Božji, pa i onda kad nisu vidjeli pravoga razloga. Određeni ljudi su teško mogli prihvatiti da je on iznad njih, pa su onda u ime toga okrenuli cijelu sinagogu protiv njega, što je za posljedicu imalo da su se tako odrekli i dobrobiti spasenja koju su mogli po njemu primiti. Tolika je bila njihova taština da su radije htjeli ostati udaljeni od Boga, nego da njega prihvate kao vezu s Bogom. Tolika je bila njihova oholost da su radije htjeli ostati udaljeni od spasenja, nego da njega prihvate za Mesiju i Spasitelja.

No Božja riječ i njezin navještaj nisu okovani i ne mogu biti potisnuti u sferu privatnoga, nego iz osobne zrelosti i odgovornosti prelaze u područje opće dobrobiti. Tako postaju javni i jasni znak narodu, te poziv da svatko pred tom riječju doživi osobni poziv i odgovornost. Zato se Isus i predstavlja njima ne samo kao jedan od njih, nego i netko za njih, ma što o tome oni mislili i ma koliko se time izložio da ga javnost ne prihvati. On je nosio Božje opunomoćenje i poslanje da im navijesti kraljevstvo Božje, te nije mogao izvršiti svoje poslanje, pa i onda kad je riskirao da ga izbace iz sinagoge i sunovrate s brijega. Pozvao ih je da ga prihvate za Mesiju kako bi im Bog po njemu udijelio duhovno oslobođenje, na što su trebali reagirati s punom sviješću i osobnom odgovornošću obraćenja, no oni su radije odbili njega i ponuđenu slobodu, nego da se obrate. Zato je rezultat njihove odluke bio protivljenje Duhu Božjemu, umjesto da mu se stave na raspolaganje. Štoviše, plod njihove odluke je bilo zatvaranje u vlastitoj tvrdokornosti, umjesto da postanu sredstvom navještaja i spasenja braće.

Isto se događa i u današnjem svijetu. Kada pođete ljudima naviještati Boga koji je za njih, to jest za nas na vrlo temeljit i korjenit način, tada nastaje otpor. Dok je Bog samo “naš”, u smislu da je kao neki proizvod našega razuma, pa i religioznog osjećaja, kojim onda možemo manipulirati po vlastitom nahođenju kao njegovi gospodari, on nam je prihvatljiv. Takve filozofske i religijske bogove nemamo potrebu osporavati, jer ni oni nas ne izvlače iz naše ljudske osrednjosti i prosječnosti. Ali kad se Bog pojavio kao živi Bog koji zahvaća u našu povijesti, u naš život, kao onaj koji nije naš proizvod, nego životvorac koji od nas iziskuje drugačiji pristup i odnos, onda tu nastaje problem, a vidimo i lom. Kad se Bog pojavi kao onaj koji ima nešto nama javno, jasno i glasno reći, takvoga Boga se onda odbacuje, čak na vrlo agresivan način, kao što to učiniše Nazarećani s Isusom.

Ali Isus ipak ne može ne biti Bog za nas, vrlo neposredan i bliz, pa i onda kad je do te mjere zahtjevan da nas korjenito ugrožava u našoj ljudskosti. Ali onoj uljuljanoj i zaspaloj! Doista, i nas danas ugrožava, ako je to ugrožavanje, u takvoj uljuljanoj ljudskosti koja nije nimalo uljudna i ljudska, ali mi mu dopustimo da nas trgne iz sna naše zaspalosti. Ugrožava nas jer nam želi otvoriti oči, a mi ne budimo poput Nazarećana, nego mu dopustimo da nam kaže i pokaže da smo slijepi, kako bi nas iz ljudskoga mraka na koji se počesto navikavamo izveo na božansko svjetlo i doveo do vječnoga spasenja.

Iako je udlaga jednostavno
medicinsko pomagalo,
od raznih vrsta materijala,
savitljivih ili nesavitljivih,
kao što je žica ili daščica,
gipsana ili neka druga smjesa,
zadaća joj je vrlo značajna.
Povjerava joj se daučvrsti,
to jest učiniti nepokretnim,
ugroženi dio tijela,
obično slomljene udove,
dok ne dođe do zacjeljenja.

Istim umijeće se poslužio,
slična pomagala odabravši,
i Liječnik ljudskoga roda.
Za njega Psalmist napisa:
Nijedna mu se kost neće slomiti,
pa je zato mogao biti
liječnik ljudskih prijeloma.
On je udlagom svetoga križa
vješto zahvatio i učvrstio
grijehom slomljene udove
krhkoga palog čovjeka.

3. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti nam Luka opisuje početak javnog djelovanja našega Gospodina. Kao što je i logično on svoje djelovanje započinje u Nazaretu, mjestu gdje je othranjen i odrastao. Doista, bilo je normalno da započne naviještati svoju poruku među onim ljudima koji su ga imali prigodu upoznati tijekom tridesetak godina života provedenog među njima. Ako bismo ovaj evanđeoski događaj htjeli pretočiti u naš govor i predočiti u duhu sadašnjeg društvenog trenutka, onda bi bismo mogli reći na sljedeći način: kao prvi korak svoga javnog djelovanja, Isus izlaže svoj ‘politički’ program. A sasvim je bilo normalno da svoj program izloži u svojoj ‘izbornoj’ jedinici, među onima koji su pratili njegovo odrastanje i koji su ga mogli temeljito upoznati. Na poseban način je bilo potrebno taj program iznijeti javno i pred ovlaštenim društvenim tijelom, kao što se događa u suvremenim društvima kada političari u Saboru izlažu svoj program i očekuju potvrdu istoga. A nazaretski ‘sabor’ bila je sinagoga kao najvažnija javna ustanova koja je trebala biti upoznata s njegovim djelovanjem, koje je u tom trenutku postalo u pravom smislu riječi javno.

U tom duhu možemo i govoriti o njegovoj ‘političkom’ programu, ne zato što bi se on bavio stranačkom politikom, nego zato što riječ politički pretpostavlja da je riječ o javnom, te da se tiče dobrobiti svih građana i cijeloga društva. A doista njegov je život bio od općeg značaja, ne samo za njegov mali Nazaret, nego i za cijelo čovječanstvo, pa se stoga njegov prvi nastup u singogi u Nazaretu može nazvati političkim nastupom, to jest nastupom od općeg značaja. A ujedno iz načina na koji nam je sveti Luka opisao taj njegov nastup doista moguće usporediti s onim što se događa i u svakim značajnijim društvenim ustanovama.

Naime, nakon što je došao u sinagogu, sabornicu svoga mjesta, Isus je ustao i pročitao jedan odlomak iz knjige proroka Izaije, kao da čita svoj program, da bi nakon toga prepustio njima da oni procjene vrijednost istoga. Po svemu vidimo da je bio dvostruki cilj njegova nastupa: s jedne strane predstaviti sebe u novom svjetlu, njima do tada nepoznatom, kao i predstaviti svoj program i svoje poslanje, također do tada skriveno ne samo njihovim očima, nego očima cjelokupne javnosti. I dok su se vjerojatno i u ono doba ljudi pitali što će novoga donijeti Mesija kada dođe, čime će ih novim iznenaditi, koje će nove reformske korake poduzeti, Isus im čita jedan stari odlomak iz Pisma koji su svi dobro poznavali, pa im se utoliko mogao činiti uobičajenim i nimalo reformskim odlomkom. Pokazuje im da je njegov program i star i nov, bez obzira što oni o njemu mislili. Star je utoliko što ga je Bog izgovorio još nakon pada prvoga čovjeka dajući mu nadu spasenja, a nov je utoliko što se počeo ostvarivati po njemu koji je započeo svoje djelovanje. Zato je jedini komentar koji je ostavio, prije nego će prepustiti riječ njima, bio: Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima. No on je smatrao da tim proročkim tekstom može sebe najbolje opisati, ne samo kao običnog čovjeka koji je među njima bio othranjen, nego čovjeka na kojemu počiva Duh Gospodnji, u snazi kojega je i započeo svoje djelovanje u Galileji. A u pet točki svoga programa pokazao je najveću moguću socijalnu osjetljivost prema potrebama svoga društva, te je zato rekao da mu je poslanje i primarna zadaća: biti blagovjesnikom siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene i proglasiti godinu milosti Gospodnje.

Kako vidimo, Isusova reforma nije bila u nekom novom programu spasenja, nego u ostvarenju vječnog Božjeg programa koji su još davno zapisali proroci, a on ga napokon došao ispuniti svojim životom. Htio je pokazati da Božji naum spasenja ne može ostati neispunjen, nego da ga Bog dovodi do ispunjenja i ostvarenja. Sveti Luka nas o svemu tome obavještava, nepristranom preciznošću na koju nismo navikli u današnje vrijeme u medijskom prostoru. Kako nam sam reče u uvodnim recima, jamči nam da je kao novinar izvjestitelj vjerodostojan, premda nije bio u nazaretskoj sinagogi kad se zbio ovaj događaj. On ne piše proizvoljno, ni na pamet, niti izmišlja išta loše, nego pomno propituje i argumentirano iznosi na vidjelo činjenice, kako bismo sami bili sposobni donijeti zaključke o svemu što se zbilo osvjedočivši se da je sve pouzdano naviješteno.

I naposljetku ovaj događaj koji nam još odzvanja u ušima zahvaljujući zapisu svetoga Luke, danas je stavljen pred nas kao Pismo koje se danas ispunja. I pred nas danas izlazi Gospodin Isus i predstavlja sebe i svoj mesijanski program, te očekuje da mu povjerujemo i da ga potvrdimo za svoga mandatara. Ipak s jednom razlikom, jer je svjestan da njemu ovlasti ne dolaze od našeg glasovanja ili dizanja ruke, nego mu ovlasti dolaze od Boga, kako sam reče: Duh Gospodnji na meni je. On me posla… On nije ni samozvani, ni ljudski Mesija. On je Mesija kojega je Otac poslao snagom Duha, a koji je došao među ljude izložiti program spasenja. Zato od ljudi ne traži odobrenje, nego im ukazuje na uzvišenost tog programa koji je sav usmjeren na njihovu dobrobit i vječno spasenje. Stoga njegovo poslanje ne ovisi o ljudskom pristanku, nego on očekuje ljudski pristanak, jer će tako doći do smisla i cilja njegovo poslanje među ljudima.

On očekuje i od nas danas da ga prihvatimo za svoje osobno i društveno dobro, jer o tome koliko prihvaćamo njegov program, o tome ovisi naše spasenje. I nama ostaje opredijeliti se za nj, podići ruku bez straha prihvaćajući ga za Božjeg Sina poslana navijestiti nam novo vrijeme koje je vrijeme ostvarenja Božjih obećanja.Dajmo svoj pristanak da nam bude Vođa i Učitelj, Mesija i Spasitelj, sposoban voditi nas prema istinskom ostvarenju ljudskosti, kako bi ova godina milosti koju je proglasio bila svima na duhovnu korist i vječno spasenje.

U svijetu suvremene znanosti
i medicinskih spoznaja o bićima
mnogo se govori i istražuje
o fizikalno-kemijskim promjenama
genetičkog materijala stanice
koje zovemo mutacijama.
Korisno je izučavati ove promjene
koje nastaju oštećenjem DNK,
jer se tako uspije otkriti i liječiti
mnoge poremećaje i bolesti
ovisne i prouzročene njima,
a ljudima postale nasljedne.
No čovjek počesto zaboravlja
istraživati mutacije duhovnoga tkiva
mnogo pogubnije od tjelesnih.
Jedna takva štetna mutacija
bio je iskonski čovjekov grijeh
koji je nakon prvoga čovjeka
zahvatio ljudsku narav kao takvu.
Umjesto da se po vjeri zbio
trajni i plodni pomak na bolje
dogodio se je odmak od Boga,
te zla i nesloge među ljudima.
Umjesto da ide putanjom dobra,
nepovratno je okrenuo
stranputicom grijeha i zla;
umjesto uspona u nebeske visine,
skliznuo je u ponor smrti i tmine,
učinivši tako svoje potomstvo
dionicima štetnog naslijeđa.
Zato je morao doći među nas,
i uzeti tijelo bez ljage grijeha,
bez ikakve štetne mutacije,
Tvorac izvornog plana za čovjeka.
Pritjelovivši nas svome Tijelu
obdario nas je najboljim lijekom
od svih mutacija zla i grijeha.