25. nedjelja kroz godinu – A
Bolje biti prvi u Galiji nego drugi u Rimu, poznata je Cezarova izjava koje se pomalo svaki čovjek drži u svojoj nutrini želeći se nekako pokazati pred drugima i odnijeti prevagu nad njima zauzimajući bolje mjesto ili položaj u društvu. U današnje vrijeme ovakva želja se iskazuje i u očekivanju da onaj tko je prvi i bolji od drugih, zaslužuje i bolju plaću, pa i onda kad to ne odgovara količini urađenog posla, nego jednostavno mjestu koje posjeduje, na temelju čega prima i veću nagradu, to jest plaću. Kako nekad tako i sada, u svojoj ljudskosti plaćom mjerimo svoj rad i svoje značenje u društvu među drugima. Koliko je samo onih koji se iz dana u dan bune na nepravde u društvu, na zakidanja koja se događaju u poslu, na one koji bolje prolaze a manje rade, na one koji imaju bolje radno mjesto a manju kvalifikaciju, itd… I naravno, ako se od ljudi ne može doći do potpune pravde, onda se očekuje od Boga da on ispravlja naše ljudske nepravde i rješava razmirice.
U današnjem Evanđelju uočavamo tragove takvog mentaliteta u usporedbi koju priča Isus, s time da on na vrlo provokativan način priča priču predstavljajući samoga Boga kao gospodara koji se odnosi pomalo nepravedno prema ljudima, jer plaća jednako različitu količinu posla, to jest različitu dužinu radnog vremena. I doista na prvi pogled čudno zvuči ova prispodoba, pa se treba i upitati koji je njen stvarni smisao. Je li njen smisao hraniti socijalne nepravde među ljudima, te na ovaj način dati pravo poslodavcima da zakidaju vrjednije radnike? Je li njezin smisao predstaviti i Boga kao nepravednog domaćina koji nejednak učinak plaća jednako? Ili je njezin smisao ipak negdje iznad ljudskih odnosa, shvaćanja i kategorija?
Ako i nema socijalni smisao, ova prispodoba može sigurno dati i određenu socijalnu pouku, bilo poslodavcima, bilo radnicima. Na temelju ove prispodobe ne može se nijedan poslodavac ne upitati je li pošteno platio svoje radnike i dao im dužnu plaću i na vrijeme. Ne može se ne upitati je li svojim zaposlenicima omogućio da časno i pošteno žive i uzdržavaju svoje obitelji ili ih je on zakidao i na njima se bogatio. Ne može se ne upitati je li znao biti velikodušan, i mimo službenog ugovora, prema onima koji su inače u društvu posljednji, koji se ne znaju snaći, koji ne znaju doći do prvih ili boljih mjesta, kao što su to siromasi, obitelji s više djece, samohrani roditelji…
A radnici se ne mogu ne upitati jesu li radili čestito i pošteno, dajući po savjesti najviše što su mogli, doprinoseći time razvoju i napretku cijeloga društva. Ne mogu se ne upitati jesu li radili samo da bi stekli plaću, ili da bi na istinski način i svojim radom služili Bogu i braći ljudima. Ne mogu se ne upitati jesu li radili sa zahvalnošću ili sa zavišću prema drugima i njihovim plaćam, jesu li radili samo iz prestiža, gledajući kako doći do boljeg kolača, ili su svoj rad prihvatili kao dar providnosti. Ne mogu se upitati jesu li bili zadovoljni imati ono što im je potrebno za život, ili su htjeli uvijek imati više, te tako zbog svoje gramzivosti nisu ostvarili duhovni mir i zadovoljstvo pred Bogom.
A nakon socijalne pouke, ova prispodoba nosi i svoju religioznu pouku. Ona predstavlja Boga kao dobrog domaćina koji skrbi o ljudima izlazeći na ulice i trgove da bi ih zaposlio u svome vinogradu, to jest da bi im omogućio osmišljeni i ispunjen život. On je Otac koji daje i dužnu nagradu, ali se ne ponaša poput sitničavih ljudskih gospodara ili zavidnih zaposlenika. On se ponaša velikodušno jer pozna vrijednost svakog čovjeka, bez obzira u kojem trenutku taj čovjek pronašao smisao života u gospodarevu vinogradu, ili ga ne pronašao nikako. On je dobri domaćin koji se žalosti ako je ostalo besposlenih radnika koji su ušli u noć ljudskog postojanja, a da nisu stekli potrebnu plaću koja će im omogućiti da prežive i nadiđu tu istu noć. Bog je domaćin koji zna da čovjek pred njim ne može zaslužiti onoliko koliko on može dati, te se čudi ljudskom cjepidlačenju koje ne vidi koliko je dobra primio od gospodara koje se uopće ne može mjeriti kategorijom plaće. Bog je domaćin koji ne želi da radimo iz prestiža pred drugima, nego da prednjačimo radeći za spasenje drugih, da bismo na taj način, služeći, postigli primat i nagradu koja nadmašuje ljudska poimanja i očekivanja.
Isus doista nastupa izazovno s ovom prispodobom, što mu je bio i stvarni cilj, jer nije mogao trpjeti iskrivljeni ljudski mentalitet koji je od Boga očekivao da nastupa i razmišlja kao čovjek, te da mu bude prvotna dužnost ispravljati ljudske nepravde. Njegovi sunarodnjaci nisu htjeli biti prvi u spoznaji Boga kao Oca, nisu htjeli osmisliti svoj život naviještajući njegova kraljevstvo, nego su jedino vodili računa o privilegijima i plaći za koju su bili uvjereni kako su je zaslužili, te su tako izgubili primat koji su imali po Božjem izabranju. Tako su ljudskim kategorijama pristupili božanskoj stvarnosti, te je Isus namjerno pričao ovu prispodobu, s jedne strane da bi ih isprovocirao, a s druge da bi ih poučio ispravnom pristupu božanskim datostima. Doista je besmisleno i isprazno tražiti prvenstvo među ljudima, te biti opterećeni idejom kako ga ostvariti, dok time gubimo osjećaj za sveto i božansko u svome životu, čime se srozavamo na posljednje mjesto. Umjesto da smo vođeni željom da prednjačimo u vjernosti, shvaćajući kako naša prednost i naš jedini prestiž može biti u tome da se pohvalimo koliko smo posla uradili u vinogradu Božjemu, nisko je ako usredotočujemo postojanje tražeći od Boga nagrade i priznanja na ljudski način.
Neka nas vjernike ova Gospodnja prispodoba potakne da svojim životom i radom, ne samo na radnom mjestu u društvu, nego prije svega u Božjem vinogradu, budemo drugim ljudima primjer zauzetog života i poštivanja Onoga koji nas je kao dobri Domaćin pozvao na vječnu baštinu u nebu. Amen.