Svjetioničarka
Bog je čisto svjetlo i sjaj koji je čovjeku nemoguće podnijeti, te je se stoga kao grešnik morao približavati tom svjetlu s oprezom da ne nastrada od njegova sjaja. No zbog ljudske grešnosti Bog nije odustajao od namjere da svijet obaspe svojim svjetlom, da ga privede u puninu svoga sjaja. Ali je za svoj projekt trebao suradnju ljudskog bića koje je moglo stati pred sjaj njegova lica, te je također moglo poslužiti kao stabilna podloga njegovu božanskom svjetlu.
Marija prosvijetljena
Taj netko, Bogu poželjan, da bi mogao prihvatiti iskonsko Božje Svjetlo, trebao je najprije biti pro-svijetljen tim istim Božjim svjetlom. Božji izabranik, kako bi bio očišćen, urešen i Boga dostojan, nije se mogao prosvijetliti na ljudski način, nego se trebao prepustiti božanskom zahvati. Bog je trebao prosvijetli krhko ljudsko biće čistim božanskim sjajem kako bi ga bilo dostojno. Doista, taj dar je Gospodin udijelio Mariji kad ju je oslobodio grijeha, te je tako mogla blistati iskonskim svjetlom, spremna primiti ono nerukotvoreno Svjetlo, Sina Božjega.
Zato u svetopisamskoj slici žene obasjane suncem, kojoj je mjesec pod nogama, a na glavi kruna od 12 zvijezda, razaznajemo Marijin lik, te je sebi i predočavamo u takvom svjetlosnom kontekstu. Ivanova vizija iz Otkrivenja izražava sjaj njezina bića i ljepotu duše koja je odsijevala Bogom živim. Nebeska Majka je mogla biti opisana spomenutom slikom, uspoređena sa suncem, mjesecom i zvijezdama, kraljica sa svjetlosnom krunom, jer njezin sjaj je takav da se sjaj nijednog stvorenog bića ni tijela u prirodi ne može usporediti s njezinim. Pa niti sjaj onih čistih duhovnih bića koje nazivamo anđelima ne može se usporediti s njezinim sjajem, te joj se stoga i oni klanjaju kao svojoj kraljici potpuno prožetoj Božjim sjajem premda je ljudsko biće. Jer nju obasjava sam Bog svojim svjetlom, Isusom Kristom Gospodinom našim, onim koji je bio tvorac svih svjetlosnih tijela, a dopustio da mu ona bude roditeljka na zemlji.
Stoga dok se Krist Gospodin očitovao nakon rođenja kao Svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka, Marija je stajala s njim i pored njega kao njegova nositeljica, jer ni njega ne bi bilo na zemlji u ljudskom obliku, da nije bilo nje. U svojoj skromnosti svjedočila je kako ljudsko biće može i treba biti prosvijetljeno živim Bogom, podlažući svoj život potpuno njegovu. Time je sebe učinila potpuno prozračnom Božjem svjetlu, ne želeći ničim ljudskim zasjeniti njegov sjaj, u čemu je potpuno uspjela.
Marija prosvjetiteljica
U tom duhu i kontekstu se može iščitati i događaj Gospodinova prikazanja u Hramu koji zovemo i drugim imenom Svijećnica. Svjetlo svijeta koje je primila od Oca nebeskoga, Marija prikazuje Ocu, naznačujući tim činom da je bila samo prihvatiteljica njegova dara, a ne gospodarica ni stvoriteljica. No dok ona nosi svoje čedo na prikazanje Gospodinu, njegovo svjetlo ne može ne sjati otkrivajući svoj sjaj svetim dušama kojima Duh Sveti daje oko za njegovu otajstvenu prisutnost.
Tako je Marija, noseći u naručju Sina Božjega kako bi ga prikazala Ocu nebeskome, od kojeg ga je dobila na dar, njega ne samo prikazala Ocu, nego ga je i pokazala svijetu. On je bio Svjetlo koje dolazi na svijet i koje prosvjetljuje svakog čovjeka, a Marija je, noseći ga u krilu i naručju, darovala svijetu i svakom čovjeku željnom prosvjetljenja, o čemu je posvjedočio starac Šimun pjevajući mu kao svjetlu na prosvjetljenje narodâ u trenutku kad ga je primio u svoje naručje. Njegov sjaj ne samo da nije smio ostati nezamijećen, nego, štoviše, trebao je biti podaren svakom čovjeku koji njime obdaruje svoje postojanje pred Bogom. Ako nas je on sam poučio da se svjetiljka na užiže kako bi se stavila pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući, Marija je od samog početka bila toga svjesna. Njezin Sin je bio svjetlo na prosvjetljenje svih naroda, te ga je ona izložila svim narodima. Njezin pojavak u Hramu nije mogao proći neopaženo, jer Božji ljudi vide Božje Svijetlo koje ona nosi u naručju, kao što svjetionik u mraku ne može biti neopažen.
Mariju zato možemo nazvati Božjom svjetioničarkom, koja je na nemirnom moru ljudskog življenja zapalila Božje svjetlo, to jest dopustila da Bog u njoj zapali svoje svjetlo utjelovljenjem svoga Sina. Donoseći na svijet Boga u svome krilu i noseći ga u naručju, bila je prava svjetioničarka i svjetionik s kojeg sjaj Božjeg Svjetla razbija tmine ovoga svijeta. Po njoj je došlo na svijet i pokazano svijetu svjetlo nove i jedinstvene spoznaje Boga, Svjetlo kakvo svijet prije toga nije vidio. Njegov sjaj je bio tako intenzivan i jak da prosvjetljuje ne samo jednog čovjeka, nego svakog čovjeka; ne samo jedan narod, nego sve narode. Sada po Mariji svijet ima svjetlo koje nema zalaza, te može trajno hoditi kao po danu, ne posrćući korakom svoga duha.
Marija je tako postala svjetioničarka svima onima koji brode morem života, a ne žele se nasukati na hridi, na Scile i Haribde zemaljskih tjesnaca, onima koji ne žele ostati robovi pličina, nego sigurno putovati prema luci vječnoga spasenja. Isturena na rtu samoće, uronjena u more ljudske nesigurnosti, oslonjena je bila samo na Boga, združena prvenstveno s njim, sigurna pod njegovom zaštitom. Zato je mogla svakom mornaru biti pouzdan putokaz k luci spasenja, u moru nestabilnosti i nemira, dok je nebo zastrto mrakom i oblacima. Svevišnji ju je izabrao da bude svjetioničarka i svjetionik s kojeg svijetli njegovo vječno Svjetlo, a ona je tu svoju zadaću od samog početa revno vršila. Njezinom vjernošću, čistoćom i sjajem svijetu je podareno Svjetlo istinsko u ljudskom liku. Izgovarajući svoj ‘da’ Marija je zapalila Božje svjetlo na zemlji, svjetlo neugasivo koje tama ne može zasjeniti. Zapalivši njezino biće svojom Vatrom, Duhom Svetim, čovječanstvu je podareno Svjetlo svijeta, čime je zapaljena neugasiva vatra koja je zahvatila cijeli svijet. Njezin sjaj i nama danas svijetli, a plam nas grije, pa mu se izložimo i prikažimo cijelim bićem, kao što je i on bio za nas izložen i prikazan u Hramu.