Noć smrti i života
Uskrsno bdijenje
Uskrsno bdijenje slavlje je koje za kršćane ima posebno značenje i posebnu snagu. Radi se ne samo o sjećanju na Kristovo uskrsnuće, nego i o proslavi najznačajnijeg događaja ljudskog života. Jer njegovo slavno uskrsnuće nije bio pojedinačna i ograničena pobjeda nad zlom i grijehom, smrću i sotonom, nego je u njegovoj pobjedi prisutna silna snaga koju je dao nama, te po njegovoj pobjedi i mi pobjeđujemo, po njegovoj proslavi i mi smo proslavljeni. Doživljavajući otajstvenu snagu ove večeri, iz obreda i molitava razaznajemo kako je ovo večer pobjede ognja koji je Bog neopozivo i nepovratno zapalio na zemlji svojim utjelovljenjem.
Ovo je noć pobjede ognja koji je čovjek želio ugasiti osuđujući na smrt onoga koji je odsjaj slave i otisak bića Božjega, ali njegov život nije se dao ugasiti, te je stoga božanski oganj u ovoj noći zaplamsao jače nego ikada. Oganj Gospodinova života nad ljudskom osudom pobijedio je hladnoću smrti koja je prijetila globalnim zahlađenjem čovječanstva, već polusmrznutog u svojim grijesima i izgubljenog u tami odbacivanja Boga. Ovo je večer živog ognja koji smrt i hladnoća groba nisu mogli ugasiti u Isusovom ljudskom tijelu, jer je ono bilo neraskidivo združeno s božanstvom Riječ Božje, Sina Božjega. Oganj božanske vatre koji je prožimao ljudsku narav uzetu utjelovljenjem nije dopustio pristup smrti u njegov grob, te on nastavlja i dalje gorjeti među nama kao živi i uskrsli Gospodin. Njegovim uskrsnućem božanski oganj je zapaljen i u nama, čime nam je Gospodin dao dar i izborio povlasticu na neugasivi božanski život.
Noć uskrsnog bdijenja noć je svjetla koje sjaji jače nego je ikad ijedno svjetlo svijetlilo u ljudskom životu i obasjavalo ljudsku povijest. Ovo je noć svjetla koje jamči da tama ne može pobijediti u ljudskom životu, jer je savladana u grobu – tom najmračnijem mjestu ljudskog života. U ovom slavlju slavimo stoga Svjetlo istinsko koje je došla na svijet, u tamu ljudskog postojanja, kako bi čovjeka izvuklo iz tame koju sam po sebi ne može raspršiti iz svoga postojanja.
Ovo je čudesna noć našeg preporođenja, jer je sva snaga vatre i svjetla uronjena u krsnu vodu po kojoj smo mi postali djeca Božja. Snage milosne vode oprala je nas krštenike darom kojim nas je Krist Gospodin obdario ove noći, tako da smo ne samo oprani od nečistoće grijeha, nego i zapaljeni živom vatrom i prosvijetljenim svjetlom koje nema zalaza. Tako u ovoj noći i mi postajemo buktinja Božje ljubavi u svijetu, što ne dopušta hladnoći postojanja i tami zablude da nadvlada Božju dobrotu. U ovoj noći Gospodin nam je dao moć, pobjeđujući u isto vrijeme i tamu i hladnoću groba, da budemo pobjednici zajedno s njime. Ova sveta noć je noć svjetla u kojoj nam postaje očito kako je Božja noć svjetlija nego ljudski dan.
Ovo je noć u kojoj nam se otkrivaju najveće tajne Božjega života, te ne smijemo pred ovim događajima stajati nepomični. Primiti nam je u grudi božansku vatru što gori, upiti je svjetlo kako bismo i sami postali do kraja prosvijetljeni i svjetlonoše što svjetlom vatrom uskrsnuća griju, a svjetlom obasjavaju svijet. Po Kristovoj pobjedi stječemo bolji uvidu u vlastiti život i budućnost, te tako grob nije više mjesto propasti i raspadanja, nego odlaganja staroga čovjeka, kako bi novi preobraženi zasjao u punom sjaju. Poradi Krista, i njegovom snagom, odložiti nam je starog čovjeka grešnika sa svojim slabostima i strastima, osloboditi nam se tereta koji nas pritišće u vodi zemaljskog interesa i okrenutosti zemlji.
Slaveći noć u kojoj je Gospodar života i smrti usmrtio smrt, a nama smrtnicima podario neprolazni život pretvorivši nas u besmrtnike, i samima nam je uskrsnom snagom uništiti sve što je grešno u nama. Slaveći noć prolaza kroz Crveno more do obećane vječne domovine, potopiti nam je stare grešne navike, a živjeti isključivo po sili uskrsnuća. Potopiti nam je grijeh i zlo, odložiti sve spone robovanja, odbaciti svaku laž i nepravdu, razobličiti svako izobličenje ljudskosti, svaku opakost i propadljivost.
U ovom otajstvenom slavlju Kristov grob je dokaz kako se istina ne može poslati u smrt, niti zapečatiti u grobu. Njegov grob nam svjedoči da se Božju prisutnost u svijetu ne može nadvladati oružjem. Njegov prazni grob, ispunjen snagom uskrsne pobjede, jamstvo nam je da i sami možemo ići u grob puni spokoja i mira, prožeti vjerom i dobrim djelima. Uzdignuti čvrstom vjerom u njegovo uskrsnuće nećemo u grob sići prazne duše opustošene grijehom, jer bismo tako postali lak plijen smrti. Ucijepljeni u njegovo uskrsnuće pobjeđujemo strah od smrti koji sputava naš život.
Ovo je noć u kojoj je Gospodin Isus dao novi smisao i smjer ljudskome životu, te nam je odvažno poći za njim. Nakon njegova uskrsnuća ljudski život se više ne ulijeva u grob kao u jamu bez dna, nego iz groba izlazi i hiti prema vječnom Božjem kraljevstvu. Otkako je on kao Život izišao iz groba, otada znamo i sami da smrt i grob nisu zadnja riječ za čovjeka, nego da nam predstoji onaj života koji nema kraja, za koji nas je on oslobodio i osposobio. Neka je stoga njemu, našem Kralju, Gospodaru života i pobjedniku smrti, svaka čast i neprolazna slava u vijeke vjekova. Amen.
Osloboditi se sputanosti
Uskrs – danja misa
U nama ljudima postoji i tinja želja za nesputanim i neograničenim životom. Odraz takve želje i stremljenja očituje se svakodnevno u ljudskom nastojanju da bude slobodan i od Boga i od objave, riječi i zakona koje nam je propisao. Na žalost, doživljavamo ih kao sputavanje slobode i neograničenih mogućnosti, te ih se onda želim osloboditi. U takvim nastojanjima prednjači današnji svijet u kojem se čovjek svjesno udaljio od Boga držeći ga kočničarom ljudskog razvoja. Međutim sloboda od Boga i njegovih spona nije jedina sloboda koju suvremeni čovjek traži. On se želi osloboditi odgovornosti i prema drugome. Ne želi žrtvovati slobodu kako bi se darovao drugome, jer svaki dar i svaka relacija s drugim ujedno nas ograničava. Danas se ljudi ne žele „vezati“ na drugoga, pa onda niti ući u brak, te stvoriti obitelj i rađati djecu, jer sve to na neki način „sputava“. Žele se također osloboditi autoriteta držeći ih za nepotrebne tutore koji im ne dopuštaju sazreti i odrasti. Isto tako dio ljudi se razuzdanošću nastoji osloboditi sputanosti i ograničenja koje preda nj postavlja Božji zakon ili ljudske norme ponašanja. Mnogi su uvjereni kako su raspojasanim životom napravili revolucionaran korak prema slobodi, te onda postaju uzori i idoli mladima u današnjem svijetu, kojima se društvena i medijska javnost hvali stavljajući ih u prvi plan za svjedočanstvo ljudima.
Tako čovjek niže „slobodni“ izbor za izborom, misleći kako će se osloboditi svega, a ne vidi da sputava sebe samoga sebeljubljem, užicima i nasladama poradi kojih izabire takvu vrstu slobode. Izabirući živjeti samo za ovaj svijet, izabiru samo prividno slobodan život, dok se s druge strane sputavaju tolikim sponama smrti. Uostalom, znak je životne mudrosti uočiti kako postoje ograničenja koja valja prihvatiti i u kojima se kretati, ako ne želimo biti opasni po okruženje u kojem se nalazimo, ili pak i sami nastradati kao žrtva naivnosti i neprihvaćanja takvih očevidnosti.
A u današnjem Evanđelju čitamo kako je Krist pobijedio smrt, te je izišao slavno iz groba ostavivši povoje iza sebe za svjedočanstvo onima koji su došli na grob, da onaj koji je bio tu nije ukraden, nego da je sam izišao iz povoja u kojima ga je smrt htjela omotati. Ostavio ih je iza sebe kao znak pobjede koju je u miru izvojevao, postavši time prvorođenac od mrtvih, prvi čovjek koji je postavši zreo u pravom smislu riječi nadišao povoje ljudskosti i potpun se zaogrnuo haljinom božanstva. Promatrajući njega vidimo istinski model čovjeka. Samo čovjek preobražen uskrsnućem postaje pravi, zreli čovjek kojem ne treba dječjih povoja. U ljudskom životu povoji mogu biti dvojaki: oni u koje se povijaju djeca, te označavaju stanje nejakosti i nedozrelosti prije nego dijete odraste i prijeđe u samostalan život. A isto tako povoji označavaju stanje ljudske nemoći i smrtnosti koja također ovija čovjeka ne dopuštajući mi potpuno i zrelo ostvarenje.
Kristova uskrsna pobjeda je događaj oslobođenja od svih spona koje priječe čovjekovo temeljno ostvarenje. Na tom tragu se nalazi i Marija Magdalena čija je ljubav bila toliko jaka da ju je oslobodila spona straha i mraka groba.
Kao što se Krist Gospodin oslobodio spona i povoja smrtnosti, tako se i mi najprije moramo osloboditi spona grijeha, kako bi s nas spali povoji nezreloga, smrtnoga i propadljivoga života. Nakon što se oslobodimo spona grijeha, moramo se osloboditi i spona lažne slobode, koja se sastoji u slobodi od Boga i odbacivanju dara njegova života. Osloboditi nam se tih spona što sputavaju ljudski život na tragičan način, držeći ga sputanim pred istinskim životom vječnim. Jer ma koliko brzo trčao, ako nije povezan s Bogom, ljudski život i korak samo su kruženje u beznađu ovozemaljštine. I Petar i Ivan prije uskrsnuća, to jest u razdoblju od velikog petka do uskrsnog jutra, bili su slobodni od njegove prisutnosti, uvjereni kako ih je smrt odijelila. Upravo jer su izgubili njegovu prisutnost, bili su sputani i zbunjeni. Nisu znali što im je činiti ni kuda im je ići. Tek kad su mogli za se reći kako ‘vidješe i povjerovaše’, kako ‘razumješe Pisma’, onda su se oslobodili za cjelovit ljudski napredak i rast.
Krenimo stoga i mi za svojim uskrslim Gospodinom. On je jedne povoje ljudskoga života i ljudskih ograničenja prihvatio dragovoljno, što je podrazumijevalo prihvaćanja i povoja smrti. Nije ih, međutim, prihvatio kako bi se pomirio s njihovom ograničenošću, nego kako bi čovjeka oslobodio istih. Prihvatio je dragovoljno i povoje utjelovljenja, kako bi se mogao suočiti s povojima smrtnosti. Prihvatio je dragovoljno i povoje smrti i umiranja, kako bi čovjeku dao život nesputan smrtnošću i propadljivošću. Obucimo se i mi snagom njegova uskrsnuća i budimo novi ljudi, oživljeni njegovim životom i oblikovani po uzoru koji imamu u našem Gospodinu, prvorođencu od mrtvih koji nam je svojim uskrsnućem podario besmrtni život.