Kao pokret montanizam se pojavljuje u Frigiji oko 155-160. godine, a nazvan je po svom utemeljitelju Montanu koji je tvrdio da je glasnogovornik Duha Svetoga i da je u svojoj osobi utjelovio Paraklita kojega je navijestio sv. Ivan u svom Evanđelju (usp. 14, 26; 16, 7). Montan drži da se nije dogodila konačna objava Duha Svetoga, te da se s njime kao Paraklitom otvara nova etapa božanske objave koja ide dalje od novozavjetne. Čak je i Tertulijan u svojim djelima prihvaćao da Montan ima povijesno-spasenjsku ulogu koju je sebi pripisivao.
Ne zna se izravno ništa o motivima koji su navele Montana da iziđe s ovakvim tvrdnjama, međutima najvjerojatnije mu je pogodovao mlak odnos kršćana prema iščekivanju drugog Kristova dolaska, što je za sobom donosilo uopće mlak odnos prema kršćanskom životu kakav je bio posvjedočen u prvim vremenima. Montanovi spisi se nisu sačuvali, pa tako jedine vijesti o njegovu životu imamo kod crkvenih povjesničara (Euzebije i Epifanije), no znamo da je njegovo djelovanje nedjeljivo od pokreta „novog proroštva“, kojem su naknadno protivnici dali ime montanizam.
Najznačajni elementi „novoga proroštva“ su glosolalija i duhovni govor kojemu je cilj pretočiti se u zanos i ekstazu. Montan i njegove dvije suradnice Priscila i Maksimila su uvjereni kako su upravo i samo oni glas Krista i Duha Svetoga, te s tim auktoritetom nastupaju i zahtjevaju bezuvjetnu vjeru i potpunu poslušnost vlastitim odredbama. Shodno tome niječu svaki crkveni auktoritet, a sami se nameću kao neprikosnoveni auktoritet svojim pristašama. Kao nositelji „novoga prorštva“ svoj prostor su tražili zaoštravajući odnose na liniji hijerarhija-karizma, propovijedajući „proroštvo“ i darove Duha kojih su oni nositelji kao vrhovni auktoritet, osporavajući zakonitom auktoritetu Crkve autentičnost. Po njima, Duh Sveti nije sišao na apostole, već na Montana.
Montanisti su unatoč svemu stvorili jedan novi pokret – bili su “karizmatici” onoga vremena (govor u duhu). Montan kao Paraklit, bio je iznad svih biskupa, hijerarhije i crkvenih struktura. Montanisti se javljaju kao novi proroci. Nisu tražili naknadu za svoje djelovanje i bili su vrlo gorljivi. Osim u Maloj Aziji, bili su poznati u Galiji, a svojim proročkim talentom izazivali su divljenje, te su se za njih kod pape Eleuterija pismom zauzeli i Lionski mučenici, a čak je sveti Irenej bio posrednik.
Najznačajni sadržaj njihova propovijedanja je najavljivanje neposrednog konca svijeta, koji je Maksimila najavila malo nakon svoje smrti (umrla je 179. godine), pa su se ratovi u vrijeme Marka Aurelija tumačili kao upozoravajući znakovi. Za svršetak svijeta se trebalo pripremiti asketskim moralnim rigorizmom, zabranom braka (kasnije samo drugog braka), oštrim postovima, obilnim milodarima svake vrste. Poticali su na mučeništvo, a zabranjivali su sklanjanje od progona.
Pozivajući se na Otk 21, 1. 10 bili su uvjereni kako će se Novi Jeruzalem pojaviti u mjestu Pepuza ili Timion (Frigija), te su se vjernici trebali u tom trenutku naći tamo. Na dogmatskom planu ne može im se spočitati krivovjernost, a izričito je potvrđeno kako su vjerovali i u uskrsnuće tijela. Kao obnoviteljski i reakcionarni pokret više su usredotočeni na proročke i apokaliptičke predaje nego na rasprave o teološkim pitanjima. Cilj im je obnoviti, uz pomoć i auktoritet Paraklita, staro stanje Crkve: djelotvornost Duha, govor u jezicima, iščekivanje posljednjih vremena, rigorozna etika.Međutim, pozivajući se na izvornost crkvenih predaja koje su htjeli obnoviti i kojima su, navodno, htjeli biti vjerni, našli su se na teološkom polju koje je Crkva čvrsto držala u rukama (ispovijesti vjere, kanonske odredbe, liturgijske predaje), te su bili žrtve argumenata koje su držali svojim najjačim oružjem.
Povijest pokreta se dijeli u dva razdoblja: prvo do 200. godine, obilježeno gorljivim iščekivanjem konca svijeta i drugo razdoblje nakon toga. Premda konac svijeta nije došao po najavama, pokret se ipak nije tako naglo gasio, nego je svu pozornost usredotočio na moralni rigorizam kojim je privlačio nove pristaše. U drugom razdoblju pokret doživljava vrhunac ulaskom Tertulijana u zajednicu (207. godine), no već nakon njega nije imao značajnijih predstavnika, premda je montanistička crkva sačuvala svoju vitalnost sve do 4. stoljeća u Frigiji, osobito u svom središtu Pepuzi.