U svjetlu Augustinova De magistro
Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta Republike Hrvatske vrši preobrazbu školstva, to jest uvodi nove norme i standard koji se je u osnovnim školama počeo provoditi najprije eksperimentalno već 2005/2006. godine, a od 2006/2007. po njemu rade sve osnovne škole u Hrvatskoj. Hrvatski nacionalni obrazovni standard (HNOS) predstavlja se putokazom učiteljstvu, učenicima i roditeljima pri ostvarivanju i stalnom poboljšanju odgoja i obrazovanja unutar školskog sustava. Osim što HNOS sadrži skup norma o standardima odgojno-obrazovnih sadržaja, on sadrži i standarde obrazovnih postignuća (znanja, umijeća i sposobnosti), standarde poučavanja, standarde praćenja i vrednovanja učeničkih postignuća te standarde stručnog osposobljavanja i usavršavanja učiteljstva.
I Katolička Crkva je zainteresirana za izradu i ostvarenje dobroga obrazovno-odgojnog sustava ponajprije radi svog poslanja i želje da svaki vjernik dopre do punine života i spoznaje, ali i radi toga što je zastupljena nastavnim školskim vjeronaukom kojim obogaćuje školski sustav. Cilj ovog članka je na iskustvu sv. Augustina, analiziranom prije svega na temelju djela
De magistro (Učitelj), upozoriti na specifičnu odgojnu odgovornost kršćana koji sudjeluju u odgojnom procesu kao nastavnici, da bi zauzetim kršćanskim svjedočenjem unutar školskog sustava bili putokaz onima koji su povjereni njihovoj duhovno-intelektualnoj skrbi.
Struktura antičkoga školskog sustava
Antički školski sustav bio je strukturiran na tri razine: osnovno školovanje, zatim studij gramatike posvećen izučavanju velikih klasičnih pisaca (srednja škola) i viša škola u kojoj se učila retorička vještina. Osnove školske pouke davale su se djeci u obiteljima već od 6. ili 7. godine života, a odnosile su se na elemente pisanja, čitanja i računanja, što je bila dužnost kućnog učitelja. Takve su pouke trajale do 12. godine, s time da su ih od 8. godine redovito pohađali u javnim školama.
Nakon toga slijedila je pouka koju je davao grammaticus, poučavajući gramatiku, prvu od sedam slobodnih znanosti (7 artes liberales), tj. osnove jezika na temelju najpoznatijih književnih djela starine (Homer, Vergilije). Potom je na scenu stupao rhetor koji bi ih poučavao ostalim disciplinama: dijalektici, retorici, aritmetici, muzici, geometriji i astronomiji. Ta pouka o znanostima slova i broja trajala je do 18. godine.
Sve do te točke osnove su školstva bile zajedničke svim učenim osobama. Ujednačena književna pouka predstavljala je temelj svim zvanjima koja su pretpostavljala izvrsno vladanje jezikom (odvjetnici, govornici, političari). Jednom riječju, radilo se o znanosti primijenjenoj u društvenom životu, prema potrebama vremena i ambicijama pojedinca. Iznad toga temeljnog obrazovanja dolazila je »visoka škola« misli i razumijevanja svijeta – filozofija.
Ciljevi i metode odgoja u antici
Cilj odgoja u starini bio je da odgoji osobe u njihovoj cjelovitosti, a ne samo jednostrano kako su činili Spartanci koji su njegovali u prvome redu tjelesni odgoj na štetu intelektualnog. Osoba odgajana na cjelovitiji način mogla je ostvariti bolje rezultate u društvu, to jest više pridonijeti zajedničkome dobru, premda je istina da obrazovanje najčešće nije bilo motivirano uzvišenim idealima zajedničkog dobra već, naprotiv, vrlo prizemljenim ljudskim interesima. U vrijeme pojave i razvoja kršćanstva uglavnom su nestali ideali građanskog i društvenog značenja, prisutni u homerskim poemama i grčkoj tragediji, koje su zamijenili izričaji u kojima se zrcale težnje, ambicije i ukusi podređeni interesima i ciljevima pojedinaca.
Metoda odgoja u starini bila je neka vrsta »objektivne« metode, s naglaskom na objekt, to jest na sadržaj onoga što se trebalo drugome prenijeti, ne vodeći računa o subjektima koji su pohađali nastavu. Odgajanici su se stoga trebali prilagođivati nastavnicima, a ne obrnuto.Kako se nastava redovito odvijala usmenom poukom, sadržaje je bilo moguće usvojiti isključivo vježbajući pamćenje. Budući da svatko nije mogao imati dostatna sredstva, školske priručnike i udžbenike, učenici su, a i poradi govorničke vještine koju su trebali steći, bili prisiljeni učiti napamet. U vezi s didaktičkim pomagalima u starini može se govoriti tek o nekom minimumu. Učitelji i bogatije obitelji mogli su sebi priskrbiti određeni broj priručnika i knjiga, a đaci su u školi koristili najčešće pločicu i kredu. U temelju svake pouke bila je riječ, povlašteno sredstvo prenošenja znanja i vještina.
Školstvo danas
Školski sustav u suvremenom svijetu, te tako i u hrvatskom društvu, baštini upravo antički odgojno-obrazovni obrazac. Međutim, danas ne možemo ne uočiti i određene pomake u odnosu na klasičnoantičku obrazovnu metodu, cilj i sredstva, ostajući mu ipak u osnovnoj strukturi posve sličan. Sastavljen je, naime, slično antičkome, od predškolskog odgoja (u antičko se davao u obitelji), osnovnog obrazovanja, srednjeg obrazovanja i visokog obrazovanja.Što se tiče ciljeva, obuhvaćenih Planom razvoja sustava odgoja i obrazovanja 2005-2010. i Nastavnim planom i programom za osnovnu školu, oni se ne razlikuju previše od klasičnih ciljeva koji su bili društveno-pragmatične naravi, no, kao i u starini, ostaju nejasni motivi koji vode pojedinca prema nekom cilju. Tako se govori da je »razvoj stavova, mišljenja, motivacija i volje sastavni dio poučavanja i učenja u osnovnoj školi«, ali ne objašnjava pobliže na koji se način razvijaju stavovi i mišljenja, te posebno čime se motivira volja kod pojedinaca. Najčešća je opasnost da se motivacija i cilj, bilo učenika bilo učitelja, svedena na utilitarističku razinu odnosa, te se hrani isključivo ljudskim prizemljenim željama i ambicijama (novac, karijeru, ugled, itd.).
Plan razvoja postavlja tako sljedeći imperativ obrazovanja i odgoja u kojem su razvidni društveni motivi, kao što je uključivanje pojedinca u suvremeno društvo: »Zadaća je predškolskog odgoja i osnovnoškolskog obrazovanja razvijanje sposobnosti, znanja i umijeća kod djece i učenika/učenica koje će im pomoći u odrastanju za stvaralačko, osposobljeno, humanistički usmjereno, odgovorno i djelatno uključivanje u suvremeno društvo.«
NPiP za osnovnu školu još konkretnije definira ciljeve odgoja i obrazovanja, te između ostaloga navodi sljedeće: poučavanje učenika onim znanjima i razvijanje onih kompetencija koje će im biti potrebne za obnašanje različitih uloga u odrasloj dobi; razvijanje intelektualnih, društvenih, estetskih, stvaralačkih, moralnih, tjelesnih i drugih sposobnosti, praktičnih vještina i odlika osobnosti, kontinuirano prilagođenih razvojnoj dobi učenika i primjerenih učenikovu znanju i životnim iskustvima; učenike se osposobljava za razumijevanje i otkrivanje svijeta u kojemu žive, razumijevanje prošlosti i sadašnjosti u svijetu prirode i društva, čovjekov odnos prema prirodi i društvu, ljudskom stvaralaštvu, materijalnim i duhovnim vrjednotama, te međuljudskim odnosima; poučiti i osposobiti građanskom moralu, društveno prihvatljivim, općim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima; od škole se očekuje promišljanje o vrijednostima i dugoročnim odgojno-obrazovnim ciljevima te djelovanje u skladu sa zajednički usuglašenim društveno-kulturnim vrijednostima i odgojno-obrazovnim ciljevima; poticati i kontinuirano unapređivati intelektualni, tjelesni, estetski, društveni, moralni, duhovni razvoj učenika, u skladu s njegovim sposobnostima; poučiti učenike vrijednostima dostojnih čovjeka.
Uvođenje »subjektivne« metode
Primjereno tomu, spomenuti dokument, koji je ministarstvo izradilo za osnovne škole, drži da nove društveno-političke, gospodarske, radno-tehnološke, informacijske i druge promjene te promjene u svijetu rada i sve dinamičniji razvoj znanosti »nameće školi zahtjev za uspostavljanjem nove kulture poučavanja i učenja koja će pridonijeti razvoju aktivnih i odgovornih pojedinaca, otvorenih za promjene, motiviranih i osposobljenih za cjeloživotno učenje nuždan je razvoj stavova, mišljenja, motivacije i volje«. Novi zahtjevi koji se nalaze pred školom najradikalnije se odražavaju na metodu poučavanja, koja nije više »objektivna« nego »subjektivna«.
Stoga se, prema HNOS-u, govori o »školi po mjeri učenika«. Učenik time postaje odgojni subjekt, prihvaćen kao samosvjesni subjekt i sugovornik prema kojem se određuje i primjenjuje odgojni sadržaj i metoda. Naglasak nije više na nastavnom gradivu-objektu, da se ne zanemari osobnost učenika, pa se novim planom predviđa najdjelotvorniji načini poučavanja po mjeri osobe: »Razvijat će se suvremene pedagoške metode u poučavanju. To će uključivati primjenu raznovrsnih nastavnih metoda, razvijanje i unapređenje umijeća učenja i stvaranje poticajnog okruženja u školi. …razvijat će se posebne ponude savjetovanja učenicima/učenicama. Podupirat će se i razvijati prilagodljiva odgojno-obrazovna rješenja koja će učenike/učenice stavljati u središte nastavnoga procesa. (…) Razvijat će se zamisao individualizacije poučavanja koji će se temeljiti na potrebama, predznanju, sposobnostima i interesima učenika.«
Ministarstvo stoga očekuje da se i odgojno-obrazovna sredstva prilagode toj novoj »subjektivnoj« metodi, čija je odlika usklađivanje poučavanja prema učeniku, što podrazumijeva osoban i cjelovit pristup, te prilagođivanja nastavnih oblika, metoda i sredstava pojedinačnim potrebama učenika.Ako je u starini učenik mogao računati na pomoć učitelja koji ga je poučavao svim disciplinama, danas može računati na cijeli tim ljudi (ravnatelj, razrednik, učitelji). Dok je nekad imao samo roba pedagoga koji ga je vodio u školu, danas može računati na više stručnih osoba (pedagog, psiholog, defektolog, socijalni radnik i knjižničar). Dok se je nekada raspolagalo ponekom knjigom i pisaćim priborom, danas ima opremljene knjižnice i knjižare, računala i računare, internet i druga medijska sredstva, prikladne brošure i biltene… Ali uz sve to, promatrajući rezultate, ne bi se moglo reći da su toliko sjajni, s obzirom na trud i mogućnosti koje postoje za kvalitetan odgoj i obrazovanje.
Kršćanstvo i škola
U vrijeme kad se pojavljuje kršćanstvo, na snazi je bio klasični obrazovno-odgojni obrazac utemeljen na strukturi školstva sukladnoj dometima onoga vremena. Crkva nikad nije smatrala potrebnim dokidati klasični školski sustav, ali je s vremenom uspijevala dopuniti ga sebi svojstvenim sadržajima. U antičko vrijeme tako nije postojala nijedna kršćanska škola koja bi imala vlastite osnove obrazovanja izvan općeg programa koji je bio zasnovana na znanostima riječi i broja. Premda kršćani nisu imali svoju znanost drukčiju od općeljudske znanosti, ipak ne znači da nisu imali zamjerke na domete ondašnje znanosti i školstva. Premda su usvojili potrebu da jezik oblikuju po klasičnom stilu, predbacivali su govorništvu da se pretvorilo u rječitost bez sadržaja koja nije uvodila u istinu, što mu je trebao biti cilj.Kršćanski su pisci također govorili kako profano obrazovanje, za razliku od kršćanskog, ostaje sterilno. Crkva nije ni mogla ni trebala mijenjati kriterije govorničke znanosti, niti je mogla imati neku drukčiju matematiku, aritmetiku, geometriju ili glazbu, ali je isto tako sadržaje poganske mitologije držala neistinitima i stoga neprikladnima za školsku pouku te je upozorila na dublje shvaćanje cjelokupnoga ljudskog života, napose poimanjem osobe, te je tako izvršila presudan utjecaj i na odgovornije poimanje školstva.
Bogolikost a ne tabula rasa
Kršćani, naime, nisu polazili od pretpostavke da je duša tabula rasa koju treba ispuniti podacima, premda nisu zanemarivali činjenicu da učenik mora usvojiti određena znanja i vještine. Za razliku od profanog obrasca, kršćani su polazili od pretpostavke da je čovjek slika Božja, što je temelj dostojanstva svakoga čovjeka i preduvjet oblikovanja pojma osobe. Točno i cjelovito shvaćanje ljudske konstitucije omogućuje cjelovit pristup čovjeku te otvara mogućnost cjelovitog odgoja. Iz spoznaje da je čovjek slika Božja, što je nosiva dimenzija osobnosti, izvire kršćanska odgovornost da štite i podržavaju bogolikost, što je vrijedilo i u odgojno-obrazovnom procesu.
Premda su Atenjani razvili stanovitu vrstu cjelovitoga odgoja i obrazovanja, ipak, ne upoznavši tu specifičnu duhovnu dimenziju čovjeka na način na koji su je poznavali kršćani, ostajali su isključivo na intelektualnoj razini odgoja. Usprkos svim nastojanjima i profesionalno-znanstvenim valjanim sadržajima, u grčko-rimskome svijetu nije se mogao razviti cjelovit odgoj koji bi se temeljio na nepobitnim duhovno-moralnim temeljima, jer nisu na isti način poput kršćana spoznavali čovjekovo božansko podrijetlo i bogolikost, niti su prihvaćali njegovu ovisnost s Bogom koja je iz toga izvirala. Sad predstoji vidjeti kakvo je iskustvo imao i kakav je stav zauzeo pred obrazovanjem i odgojem sv. Augustin.
Glas Koncila, broj 49 (1746), 9.12.2007.
