28. nedjelja kroz godinu – B
Uopće ne treba dokazivati da svakome od nas trebaju određena zemaljska dobra, kako za preživjeti, tako isto i za živjeti. Pa čak u određenoj mjeri za dostojanstven život nam treba stanovita imovina i posjedi, premda se ljudsko dostojanstvo ne mjeri zemaljskim dobrima niti ovisi o tome što čovjek posjeduje. I bez obzira što se ljudski život ‘mjeri’, ako se može tako reći, životom duše i njezinim dobrima, kao što je mudrost i istina, ljubav i dobrota, ipak ni zemaljska dobra nisu zanemariva u ljudskom životu. Naprotiv, i ona su nam neophodna, što svi dobro znamo. Upravo zato nam je ovaj evanđeoski odlomak i Isusov nauk zbunjujući, jer je u njemu izražena napetost koja postoji između zemaljski i nebeskih dobara, te su ona zemaljska proglašena gotovo štetnima. Isus kao da inzistira na potpunom odricanju od zemaljskih dobara u korist evanđeoskog siromaštva i stjecanja nebeskih dobara, te vidimo da su i njegovi učenici bili time zbunjeni, što evanđelist Marko uopće ne krije. Jer ne samo da čovjek koji je došao pred Isusa nije razumio, već su i apostoli ostali zbunjeni kad im je rekao da će teško imućnici u kraljevstvo Božje: Učenici ostadoše zapanjeni tim njegovim riječima. A kad im je još izričitije to isto ponovio oni su još manje razumjeli: Oni se još većma snebivahu te će jedan drugome: ‘Pa tko se onda može spasiti?’
Imajući to u vidu vidimo koliko je izazovan ovaj događaj i vrlo zahtjevno je razumjeti što je Isus htio kad je poučavao ovog čovjeka i sve one koji su bili nazočni u tom trenutku pored njega. Zbunjujuće je to što se radilo o čovjeku koji je živio i svojim urednim ćudorednim životom. Nije bio ni razvratnik ni kriminalac, ni varalica ni ubojica. Od svoje mladosti je poštivao odredbe Božjega zakona, te je sigurno bio i ponosan na se poradi toga. Osim toga, o posjedovanju zemaljskih dobara i sami su učenici imali visoko mišljenje čim su se čudili tim Isusovim riječima. No Isusove riječi prilikom ovog događaja potvrda su da postoji određena napetost između zemaljskih i nebeskih dobara. Doista, Isus kao da naučava da zemaljska dobra sama po sebi isključuju iz kraljevstvo Božjega, ili pak da odricanje od njih automatski otvara prolaza prema životu vječnome. Međutim, Isus takvo što nije nikada ni pomislio, a kamoli poučavao. Jer bilo bi prenaivno misliti da su zemaljska dobra ulaznica za kraljevstvo nebesko. A mnogi su to mislili, pa vjerojatno i ovaj čovjek kao i apostoli, da su zemaljski posjedi jamstvo i znak Božjeg blagoslova. Jer ako su se apostoli pitali tko se može onda spasiti ako će lakše deva kroz ušice iglene nego bogataši u kraljevstvo, onda su očito vjerovali da se imućnici lakše spašavaju od ostalih.
Isus pak to osporava, no za ovoga čovjeka nije sporno što posjeduje dobra ovoga svijeta, već što je na njih usredotočen i što je ponosan na sve to što ima. On je toliko na njih usredotočen da ne čuje dobro ono što mu Isus govori, te ne razumije niti kako je sve zemaljsko prolazno za razliku od evanđeoskih dobara. Osim toga nije mu niti poznat način kako ih ulagati da ih iskoristi za spasenje, to jest da ih kapitalizira kao blago na nebu. Zato Isus nije bio zavidan njemu poradi njegovih dobara, niti ga je iz zavisti poticao da se svega odrekne i pođe za njim, prema onoj ljudskoj: Kad nemam ja, neka nemaš ni ti. Naprotiv, Isus je čitao mogućnosti njegove duše koja se trebala obogatiti ne samo vršenjem ćudorednih zakonskih normi, već istinskim iskustvom Boga i bližnjega, što je ovom čovjeku nedostajalo. No Isus ga je pozvao da relativizira važnost posjedovanja i da ne troši sve svoje životne snage na to što ima, već da ulaže svoje energije da čini dobro i da spoznaje Boga idući intenzivnije putem Božjim. Ići za Bogom ne može se svesti samo na vršenje zapovijedi, već treba biti istinski intenzivni odnos koji nas iz dana u dan sve više zaokuplja i oduševljava. To je Isus od njega očekivao, da otkrije kako je lijepo ići za njim njegovim evanđeoskim putem otkrivajući sve više Boga i njegovu prisutnost u svome životu, jer on kao učitelj božanskog života je mogao otkriti mu neslućene dubine Božje.
Na žalost, mi ljudi, usredotočeni na zemaljska dobra, i njima zaokupljeni, nemamo dovoljno ni svježine ni vjerodostojnosti, jer nam često Bog bude usputan u odnosu na zemaljska dobra. Više vremena i snage posvećujemo njima i više im pridajemo važnosti nego samome Gospodinu. A Gospodin bi trebao biti onaj koji nam zaokuplja maštu i prema kojem su naše želje usmjerene, koji u nama izgrađuje svijest ljudskog dostojanstva i daje smisao postojanja, koji nas usmjerava prema siromasima i potrebnima, to jest prema stjecanju blaga na nebu. To u biti traži Isus, da se netko poradi njega i evanđelja odriče zemaljskih dobara, to jest da mu bude važnije od svega ići za njim živeći vjerodostojno svoj evanđeoski poziv, a sve drugo će kasnije nadoći u životu isto tako u izobilju. Važno je u životu naučiti sve činiti poradi njega i evanđelje, te se neće dogoditi raskorak između onoga što je zemaljski i onoga što je nebesko. Tada nam se neće dogoditi podvojenost između ovoga života i života vječnoga, već ćemo već sada ovdje živjeti od obilja dara vječnosti primajući stostruko, kako kaže Gospodin. Usmjerimo stoga svoje duše prema njemu, te sve činimo poradi njega. Tada ćemo imati blago duše već sada na zemlji, a to je istinska mudrost, te nam neće propasti ni ono na nebesima po sve vijeke vjekova.