AMBROZIJE MILANSKI (oko 339.–397.)

Ambrozije je biskup koji je Zapadu posredovao grčku egzegezu i teologiju, oblikovao latinsku liturgijsku himnodiju i odredio obrazac odnosa između Crkve i kršćanskog cara. Nije spekulativni teolog poput Augustina, nego pastir: gotovo sva njegova djela izrasla su iz propovijedi i pouke vjernika. Upravo zato iz njegova opusa izravno progovara život milanske Crkve u desetljećima nakon Nicejskog sabora.

1. Život

Podrijetlo i civilna karijera

Ambrozije se rodio u Trieru, gdje je njegov otac, također Ambrozije, upravljao pretorijanskom prefekturom Galija (Vita Ambrosii 3). Godina rođenja nije sigurna: jedni predlažu 339., drugi 337., ovisno o tome kako se datiraju „barbarski pokreti” koje Ambrozije spominje u Ep. 59,4 i povezuje sa svojom 53. godinom života. Obitelj je bila aristokratska i kršćanska; među rođacima se spominje djevica Sotera, mučenica Dioklecijanova progona, a vjerojatno i poganski senator Simah, kojega Ambrozije naziva „svojim rođakom”.

Nakon rane očeve smrti majka se s troje djece preselila u Rim. Ondje je sestra Marcelina prije Božića 353. u bazilici sv. Petra primila veo posvećene djevice iz ruku pape Liberija. Ambrozije je studirao retoriku i pravo; 368. je kao odvjetnik djelovao pri prefekturi u Sirmiju (Srijemska Mitrovica), a oko 370. postao je consularis Liguriae et Aemiliae sa sjedištem u Milanu.

Izbor za biskupa

Kad je umro arijanski biskup Auksencije, između katolika i arijanaca izbio je žestok sukob oko nasljednika. Ambrozije je kao namjesnik došao u crkvu uspostaviti red, a okupljeni su ga – i arijanci i katolici – aklamirali za biskupa. Bio je tek katekumen. Kršten je i tjedan dana nakon toga zaređen za biskupa. O datumu se raspravljalo: O. Faller i A. Paredi predlažu 7. prosinca 374. (danas liturgijski spomen), dok su starija istraživanja (Campenhausen, Dudden) zastupala 1. prosinca 373.

Prema Paulinovu životopisu, Ambrozije je pri ređenju razdijelio Crkvi i siromasima svoje zlato i srebro, a zemljišne posjede darovao Crkvi, pridržavši sestri samo pravo uživanja (Vita 38). Za novu službu pripremao se pod vodstvom svećenika Simplicijana (kasnije njegova nasljednika) intenzivnim studijem Pisma, grčkih otaca te židovskih i poganskih pisaca, osobito Filona i Plotina. O toj marljivosti svjedoči Augustin, koji ga je u Milanu viđao kako u tišini čita (Conf. VI,3,3).

Biskup u središtu Carstva

Milano je u to doba bio carska rezidencija, pa je Ambrozijeva pastirska služba neizbježno bila i javna, politička uloga. Kronološki pregled koji slijedi sažima glavne događaje prema priručniku.

Nekoliko epizoda zaslužuje posebnu pozornost jer ih studenti redovito susreću i u povijesti Crkve:

• Oltar Viktorije. Oltar božice Pobjede, koji je Konstancije II. uklonio iz Senata 357., a Julijan vratio, Gracijan je ponovno dao ukloniti 382. Kad je 384. prefekt grada Simah u ime senatora zatražio njegov povratak i obnovu ukinutih povlastica, Ambrozije je u dva pisma mladom Valentinijanu II. odlučno odbio da kršćanski car financira poganski kult. Car je zahtjev odbio. Prepiska je klasičan dokument sukoba poganske tradicije i kršćanskog Carstva.
• Spor oko bazilike (386.). Arijanski biskup Auksencije, štićenik carice Justine, zatražio je za Uskrs jednu milansku baziliku. Ambrozije je odbio i sa zajednicom ostao u Porcijskoj bazilici. Tada je, kako svjedoči Augustin ( IX,7,15), uveo pjevanje himana i psalama po istočnom uzoru. U tom kontekstu nastaje Sermo contra Auxentium s načelom da je car „unutar Crkve, a ne iznad nje”.
• Kalinikon i Solun. Kad je Teodozije naredio da kršćani koji su spalili sinagogu u Kalinikonu (Mezopotamija) moraju o svom trošku podići novu, Ambrozije je postigao da se odredba povuče ( 40–41). Ta je pobjeda, koju danas čitamo kritički, imala cijenu: car je biskupa udaljio iz povjerljivih dvorskih poslova. Nakon pokolja u Solunu (ljeto 390.) Ambrozije je od cara zatražio javnu pokoru prije ponovnog pristupa sakramentima; pomirenje je uslijedilo o Božiću 390.

Posljednje godine obilježava pastoralna djelatnost: pronalazak moći mučenika Nazarija i Celza, osnivanje novih biskupija u sjevernoj Italiji i postavljanje biskupa. Ep. 63 Crkvi u Vercelliju, najduže njegovo pismo, smatra se raspravom o izboru biskupa. Glavni izvor za život je Vita sancti Ambrosii njegova tajnika Paulina, napisana oko 422. na Augustinov poticaj.

2. Djela

Mnoga je Ambrozijeva djela teško točno datirati, a često nije jasno je li djelo nastalo kao propovijed ili kao rasprava. Priručnik ih zato ne slaže kronološki, nego po vrstama: egzegetska, moralno-asketska, dogmatska te govori, pisma i himni.

2.1. Egzegetska djela

Po uzoru na Filona i Origena Ambrozije prihvaća trostruki smisao Pisma – doslovni, moralni i alegorijsko-mistični – ali u praksi prevladava alegorijsko-tipološko i moralno tumačenje. Većina tih spisa nastala je iz propovijedi koje je sam preradio. Osim komentara Luke, svi se odnose na Stari zavjet.

• Hexaemeron – devet propovijedi o šest dana stvaranja (Post 1,1-26), skupljenih u šest knjiga; održane u Velikom tjednu jedne od godina između 386. i 390. Oslanja se na istoimeno djelo Bazilija Velikog, a prema Jeronimu i na izgubljene Origenove i Hipolitove spise; prisutni su i Ciceron, Filon i Vergilije.
• Ciklus o praocima: De paradiso (o zemaljskom raju i istočnom grijehu; rano djelo, oko 375.–378., pod jakim Filonovim utjecajem), De Cain et Abel, De Noe (arka kao slika ljudskog tijela), De Abraham (dvije knjige: prva moralna, za katekumene; druga učena, alegorijska), De Isaac et anima (u ženidbi Izaka i Rebeke čita sjedinjenje Krista i duše; zapravo rasprava o duši), De bono mortis (tri vrste smrti – duhovna po grijehu, mistična po suobličenju s Kristom, tjelesna; smrt kao dobro), De fuga saeculi, De Iacob et vita beata (o pravoj sreći, na primjeru makabejskih mučenika), De Ioseph (Josip kao uzor čistoće i slika sveopćeg spasenja u Kristu) i De patriarchis.
• Spisi društvene kritike: De Helia et ieiunio (korizmena propovijed, po uzoru na Bazilijeve homilije), De Nabuthae (oko 389.–390.; priča o kralju Ahabu i siromahu Nabotu kao zrcalo društvenih nepravdi Ambrozijeva vremena) i De Tobia (oštra propovijed protiv lihvarstva i škrtosti).
• De interpellatione Iob et David (četiri propovijedi o krhkosti ljudske sudbine i prividnoj sreći zlih) i De apologia prophetae David (o grijehu i pokori vladara; neki u njoj vide aluziju na Valentinijana II. ili Maksima).
• Enarrationes in XII Psalmos – propovijedi na psalme 1, 35–40, 45, 47, 48 i 61; komentar na Ps 43 prekinula je smrt. Expositio Psalmi CXVIII – 22 propovijedi na 22 strofe Ps 118 (oko 386.–390.), o putu duše prema savršenstvu.
• Expositio evangelii secundum Lucam (10 knjiga) – jedini sačuvani Ambrozijev novozavjetni komentar i jedno od rijetkih djela u kojem sustavno prati biblijski tekst. Nastalo je iz propovijedi, a Ambrozije ga je sam priredio do 389. Izvori su Origenove homilije, Hilarijev komentar Mateja i (za III. knjigu) Euzebije. Doslovnom se smislu posvećuje umjereno, a češće prelazi na moralni i mistično-alegorijski.
• Expositio Isaiae prophetae je izgubljena; ulomci su sačuvani u Augustinovim citatima.

2.2. Moralna i asketska djela

• De officiis ministrorum (3 knjige) – kršćanska preradba Ciceronova De officiis: preuzima naslov, podjelu i shemu (I. o časnome, II. o korisnome, III. o sukobu časnoga i korisnoga). Namijenjena je kleru, ali i svim vjernicima. Bitna razlika prema uzoru nije samo u biblijskim primjerima umjesto rimskih, nego u eshatološkom obzoru: stoička etika polazi od čovjeka, kršćanska od Boga. Prvi je sustavni priručnik kršćanske etike na Zapadu.
• De virginibus (3 knjige, za sestru Marcelinu, dovršeno do prosinca 377.) – prva cjelovita latinska rasprava o kršćanskom djevičanstvu; uzori su sv. Agneza, Marija i Ivan Krstitelj. Sud o braku ostaje uravnotežen i pozitivan. Slijede De viduis (377./378.; ne zabranjuje ponovnu ženidbu), De virginitate (oko 378.), De institutione virginis (391./392.; protiv Bonozova nijekanja Marijina djevičanstva nakon poroda) i Exhortatio virginitatis (Firenca, 393.).

2.3. Dogmatska djela

• De fide ad Gratianum (5 knjiga) – odgovor na Gracijanovu molbu za pouku protiv arijanizma; I.–II. knjiga 377./378., III.–V. do kraja 380. Ambrozije pobija šest arijanskih nijekanja (De fide I,34-40) i tvrdi da Sin nije nesličan Ocu, nema početka, nije stvoren, dobar je, pravi je Bog i nema drukčije božanstvo od Očeva. Izvori: Atanazije, Bazilije, Didim, Hilarije.
• De Spiritu Sancto (3 knjige, 381.) – nastavak De fide: božanstvo Duha Svetoga i njegovo mjesto u Trojstvu. Slijedi Didima Aleksandrijskog, Bazilija i Atanazija; po tome je posrednik istočne pneumatologije na Zapadu.
• De incarnationis dominicae sacramento (382.) – propovijed u Porcijskoj bazilici i pisani odgovor Gracijanu: savršenstvo dviju naravi u jednoj osobi Kristovoj, protiv apolinarizma (izvor je Atanazijevo pismo Epiktetu).
• Explanatio symboli ad initiandos – tumačenje Vjerovanja katekumenima; autentičnost potvrđuju Connolly, Faller i Botte.
• De mysteriis (oko 390.) i De sacramentis (6 propovijedi) – mistagoške kateheze novokrštenicima o krštenju, potvrdi i euharistiji, sa simboličkim tumačenjem obreda na temelju Pisma. De sacramentis je zapis propovijedi (stenografski) – otuda ponavljanja i manje dotjeran stil – a donosi i tumačenje Očenaša i dijelove euharistijske molitve, što ga čini dragocjenim izvorom za povijest liturgije.
• De paenitentia (2 knjige) – protiv novacijanaca, koji su Crkvi poricali vlast otpuštanja grijeha; važno svjedočanstvo o pokorničkoj disciplini u Milanu 4. stoljeća (izvori: Tertulijan i Ciprijan).

2.4. Govori, pisma i himni

• Govori: De excessu fratris (dvije knjige; utješni govor za brata Satira, retorički i ljudski topao), De obitu Valentiniani (392.), De obitu Theodosii (25. veljače 395.; u njemu je i predaja o carici Heleni i pronalasku križa) te Sermo contra Auxentium de basilicis tradendis (Cvjetnica 386.).
• Pisma: sačuvano ih je 91, sabranih u 10 knjiga. Najvažniji su izvor za poznavanje Ambrozija i njegova vremena: odnosi Crkve i Carstva ( 1, 21, 51, 57), borba protiv arijanizma (Ep. 10–14, 20–21), oltar Viktorije (Ep. 17–18), Kalinikon (Ep. 40–41), moći Gervazija i Protazija (Ep. 22), te pisma Simplicijanu, Paulinu Nolanskom i Crkvi u Vercelliju (Ep. 63).
• Himni: Ambrozije je utemeljitelj liturgijske himnodije Zapada. Izmjena psalama i himana nastala je u sporu oko bazilike 385./386., a već 396. bila je baština milanske Crkve. Himni su pisani u jampskim dimetrima složenima u kitice od četiri stiha, s melodijom koju je skladao sam Ambrozije; jednostavne su slike, lako pamtljive, „govore više srcu nego razumu”. Na temelju Augustinova svjedočanstva sigurno su autentična četiri himna: Aeterne rerum conditor, Deus creator omnium, Iam surgit hora tertia i Intende qui regis Israel (s kiticom Veni redemptor gentium). Za još desetak himana autentičnost je vjerojatna, ali se o njoj raspravlja. Te Deum neki pripisuju Niceti Remezijanskom.

3. Nauk (sinteza)

Pismo i egzegeza. Ambrozije je ponajprije tumač Pisma. Od Filona i Origena preuzima alegorijsku metodu, a od Bazilija i Didima teološki sadržaj. Upravo je takvo tumačenje Augustinu otvorilo Stari zavjet koji su manihejci ismijavali: slušajući Ambrozija kako tumači načelo „slovo ubija, a Duh oživljuje” (2 Kor 3,6), shvatio je da se mnoga mjesta trebaju čitati duhovno (Conf. VI,4,6).

Trojstvo i kristologija. U De fide i De Spiritu Sancto Ambrozije brani nicejsku vjeru u istobitnost Sina i božanstvo Duha, a u De incarnationis jasno govori o dvjema savršenim naravima u jednoj osobi. Nije izvoran spekulativac, ali je za Zapad bio presudan posrednik grčke teologije. Jeronim mu je to i zamjerao, nazivajući ga „šojkom okićenom paunovim perjem” (predgovor prijevodu Origenovih homilija na Luku).

Sakramenti. U mistagoškim katehezama Ambrozije uči da Kristova riječ izgovorena nad kruhom i vinom mijenja njihovu narav. Euharistija nije „ono što je oblikovala narav, nego ono što je posvetio blagoslov” (De myst. 9,50). To je jedno od najjasnijih latinskih svjedočanstava vjere u stvarnu prisutnost.

Crkva i Carstvo. Ambrozije ne niječe carski autoritet, ali u pitanjima vjere i ćudoređa traži autonomiju Crkve: car je sin Crkve, „unutar Crkve, a ne iznad Crkve” (Contra Auxentium 36). Teodozijeva pokora postala je simbol podložnosti vladara Božjem zakonu. Neke njegove odluke (Kalinikon) danas se kritički prosuđuju.

Djevičanstvo, Marija i Crkva. Ambrozije je prvi latinski teolog djevičanstva. Marija je uzor djevica i „pralik Crkve” (typus Ecclesiae), djevica i majka kao i Crkva, a brani njezino trajno djevičanstvo.

Društveni nauk. U De Nabuthae i De Tobia oštro kritizira bogate i lihvare. Zemlja je stvorena kao zajedničko dobro svih, pa milostinja nije velikodušnost, nego vraćanje siromahu onoga što mu pripada.

4. Značenje

Ambrozije je jedan od četiriju velikih latinskih crkvenih naučitelja (uz Jeronima, Augustina i Grgura Velikog). Njegova je ostavština trostruka:

1. teološka – kao posrednik grčke egzegeze i pneumatologije Zapadu;
2. liturgijska – kao utemeljitelj himnodije i mistagogije, po kojemu nosi ime ambrozijanski obred Milanske Crkve;
3. eklezijalno-politička – kao biskup koji je odredio obrazac odnosa Crkve i kršćanskog vladara za cijeli srednji vijek.

Uz to, Ambrozije je presudno djelovao na Augustinovo obraćenje.

5. Tekstovi za čitanje

„Kolikim se dakle služimo primjerima da dokažemo kako to nije ono što je oblikovala narav, nego ono što je posvetio blagoslov, i da je snaga blagoslova veća od snage naravi, jer se blagoslovom mijenja i sama narav.” (De mysteriis 9,50)

„Car je, naime, unutar Crkve, a ne iznad Crkve; dobar car traži pomoć Crkve, a ne odbija je.” (Sermo contra Auxentium 36)

Izvor: M. G. Mara, „Ambrogio di Milano”, u: A. Di Berardino (ur.), Patrologia III, Marietti, Casale Monferrato 1978., str. 135–168. Dopunska lektira: Kateheza Benedikta XVI. o Ambroziju.