10. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak opisuje nam jedan tužni događaj kojem je prisustvovao Gospodin Isus. Naime, radilo se o sprovodu jednog mladića, i to sina jedinca u majke udovice koja je živjela u gradu Nainu. Evanđelist ne piše od čega je mladić umro ili nastradao, no očito je da je događaj pogodio  mnoge mještane jer je veliko mnoštvo pratilo ovu ženu koja je ne samo pokopala muža, nego je puna boli i tuge pratila i sina na groblje. Ovaj nas događaj tjera da i sami razmislimo dublje i intenzivnije o životu i o odnosima koje uspostavljamo s drugima, kao i svome poslanju prema njima. Jer i u naše vrijeme toliko je oko nas ljudi dotaknutih tugom i pogođenih osobnim tragedijama života.

I premda smo o mnogim od tih događaja obaviješteni putem mediji, no ne bih rekao da nas previše osobno dotiču, to jest da u nama izazivaju previše sućuti. Najčešće primimo to na znanje kao informaciju, ali ne i dostatan poticaj na sućut. Uglavnom imamo i svoga posla previše, a i problema, pa se nemamo kad baviti tuđima. Tako da i kad nam neka vijest izazove sućut, ipak ostajemo daleko od konkretnog djelovanja, te vijest pohranimo u daleko sjećanje i podsvijest, a sami neprimjetno padnemo u bešćutnost. A onaj kojem je trebala pomoć i naša sućutna prisutnost, ostao je daleko. Svoje osjećaje ili ne znamo pokazati ili nemamo vremena konkretizirati, tako da se pored nas dogodi toliko nemilih situacija u kojima je bilo poželjno reagirati, ali naša ruka nije bila dovoljno ispružena ili pak duga da dopre do drugoga.

Tako, polazeći od samih sebe, možemo uočiti da živimo u svijetu velikog individualizma i sebičnosti čije smo žrtve i sami. To nas tjera da se bavimo samim sobom, svojim poslom i obvezama do te mjere da smo umorni od svoga života i bez problema bešćutno prolazimo pored tuđih nevolja i žalosti zaboravljajući utješiti ožalošćene. Društvo doista postaje bešćutno u trenutku kad gubimo osjećaj jedni za druge, a napose za one potrebne. Osim toga postoji i drugi problem u istoj ovoj situaciji. Često, pa i kad imamo dobru volju, živimo duhom tako siromašno da smo zbog vlastite duhovne oskudice nemoćni priuštiti drugima utjehu ili im uliti snagu da nadvladaju situaciju koja ih je zadesila.

Isus, pak, kako nam svjedoči Evanđelist, ne prolazi bešćutno pored tuđe nevolje i žalosti. Kad je vidio u kolikoj je tuzi majka udovica za svojim sinom, on se nad njom sažalio. A osim što je pokazao svoju sućut, imao je i božansku snagu utješiti ovu ženu uskrisujući joj sina i vraćajući joj ga živa. Ovim činom Gospodin pokazuje da je moćan vratiti nas jedne drugima, onda kad se udaljimo jedni od drugih, bilo zbog životnih okolnosti, bilo da svjesno vlastitim lošim izborima postanemo mrtvi jedni za druge.

Valja nam se prisjetiti, i ne smijemo to previđati, da smo često mrtvi jedni za druge i kad smo živi. Koliko je samo takvih situacija u kojima roditelji i djeca ne znaju jedni za druge i ne žive jedni za druge? Za kolike smo ljude kao mrtvaci i živimo kao tuđinci i nepoznanice živeći tek jedni pored drugih, a ne jedni za druge? Koliko je samo situacija u kojima jedni drugima donosimo žalost i tugu, umjesto da se obdarujemo radošću? Koliko je tek situacija u kojima i uz najbolju volju ne znamo kako obrisati tuđe suze i vratiti osmijeh na lice?

Ovim događajem i Gospodinovim zahvatom vidimo da nas želi vratiti žive jedne drugima, kao što je vratio umrlog mladića živa njegovoj majci. Gospodin hoće da nadiđemo bešćutnost i da živimo intenzivno zajedništvo jedni s drugima, a to zajedništvo može biti samo po njemu koji nam podaruje stvarni život u duši, stvarni osjećaj za tuđu muku i nevolju, stvarnu sućut za one koji su potrebni naše sućuti i utjehe. Stvarni život možemo primiti samo od Isusa, koji nas i ovim događajem upozorava na opasnost bešćutnosti koja nas zahvaća, te nas uči sućuti i smilovanju nad tuđim potrebama. Samo kad nas Isus dotakne na duši i tijelu, kao što je dotaknuo mladića iz Naina, možemo imati život u sebi i možemo biti dar života za druge. Svaki drugi pokušaj sućuti bio bi nedostatan ako bismo kao duhovni mrtvaci htjeli drugima pružati utjehu i sućut ljudima oko sebe u životnim nevoljama. A po snazi koju primamo od Krista Gospodina nama je povjereno i poslanje u svijetu bešćutnosti. Kamo sreće kad bi po našem sućutnom djelovanju ljudi mogli zaključiti da ih je pohodio sam Bog.