Razmišljanje uz svetkovinu Uznesenja Marijina

Bog je tijekom povijesti spasenja davao svome narodu obećanja da će ga uvesti u zemlju kojom teče med i mlijeko, a koja je po njegovim obećanjima i dobila naziv obećana zemlja. A Abraham je bio prvi kojemu je Bog obećao dati zemlju kojom je hodio jer je bio spreman napustiti sigurnost svoje zemlje i očinskog doma i poći u zemlju Božjeg objavljenja, da stekne istinsko iskustvo Boga slušajući njegov glas i čvrsto se njega držeći. Isto je tako Gospodin obećao Abrahamovu sinu Izaku, pa onda Jakovu dok nije od njega nastao cijeli narod koji se smatrao baštinikom Abrahamovih obećanja jer je bio dionikom njegove vjere. Stoga su pobožni Izraelci iščekivali da se na potomstvu, to jest u izabranom narodu ostvare dana obećanja. U njima su trebala biti sabrana sva očekivanja i sve nade od Abrahama pa do posljednjeg pripadnika naroda koji se imao roditi. Da su očekivanja Izraelova bila upravo takva prenijet će Marija u svom Veliča u kojem veli kako će se Gospodin spomenuti „dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka“. Kad Marija kaže “spomenu se dobrote svoje” isto je kao da kaže ispuni svoja obećanja. Isto tako vidimo da se nije radilo o vremenitom, privremenom ili kratkoročnom ispunjenju obećanja, nego o onom konačnom. Očito je da nam izrazom ‘dovijeka’ Marija izriče da su takva obećanja trebala biti napokon ispunjena u potpunosti. Božji su darovi neopozivi, te je i njegovo obećanje bilo nepogrješivo dano, s time da je trebalo čekati konačno ispunjenje nakon kojega se nije imalo što više dopuniti. Obećanje o kojemu je riječ trebao je biti događaj s obilježjem konačnosti nakon kojega jedino još preostaje ona vječna punina.

Potomstvo Abrahamovo

A što se tiče obećanja da će se Bog spomenuti potomstva Izraelova, radi se prije svega o cijelom Božjem narodu koji je bio Božja baština potekla od Abrahama. Njemu je Bog obećao zemlju u baštinu, što su Izraelci u prvi mah doživjeli u zemljopisnom a ne duhovnom smislu. Kad su potom tu istu zemlju izgubili, bili raspršeni i postali sluge jačih gospodara, onda su iščekivali Mesiju spasitelja da im vrati nazad baštinu pobjeđujući sve ostale narode. Od tog trenutka obećanja su pretpostavljala i dolazak Mesije koji je također trebao biti iz istog naroda, dakle potomak Abrahamov, član izabranog naroda. Štoviše, obećanja će zadobiti jasniju konturu jer će ga sveti proročki spisi pobliže opisati kao Sina Davidova, dakle Mesija kralj iz slavne Davidove dinastije.

Bog je odlučio dovijeka se spomenuti svoje dobrote Abrahamu, to jest odlučio je dovijeka iskazati mu milosrđe i ostati vjeran obećanjima dajući mu Mesiju po kojem će ispuniti i obećanje spasenja. Bog je bio vjeran svome narodu – potomstvu Abrahamovu na način da ga je htio spasiti uvodeći ga u vječni život, što je bio čin dobrote prema ocima kojima je obećao da ih u svojoj dobroti neće zaboraviti. Marija je znala da je došao taj trenutak Božje dobrote kad je primila Sina Božjega pa je zato i zapjevala Bogu koji ispunjava svoja obećanja. No Sin Božji i njezin Sin, i sam potomak Abrahamov, došao je radi dobrote prema Praocu i njegovu potomstvu. Došao je onaj obećani Potomak Abrahamov u kojemu su svi narodi primili blagoslov. A taj blagoslov je bio u tome da Abrahama i njegovo potomstvo obdari životom vječnim.

Tako tek s Gospodinom Isusom postaje jasno do kraja što sadržajno podrazumijevaju Božja obećanja, to jest o kakvoj zemlji obećanje je riječ. On objavljuje da se radi o baštini života vječnoga koju su slutili starozavjetni pravednici. Zato će Isus s pravom reći o Abrahamu da vidje njegov dan: Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj Dan. I vidje i obradova se. (Iv 8,56) Ako je Abraham uskliktao što će vidjeti Kristov dan, dan pobjede nad smrću i otvaranja vrata života vječnoga, koliko je tek više Marijin Veliča iskaz iste vjere i još jasnijeg ‘gledanja’ tog dana? I ona je vidjela kao neposredan taj isti dan koji je od davnine slutio Abraham, te se obradovala radošću silnom i zapjevala svjesna da se Bog po njoj spomenuo Abrahama i obećanja njemu danih. Zato je ona umjesto Abrahama i za Abrahama zapjevala u radosti i uskliktala kad je taj Dan došao. Točnije, znala je da ih Bog nije nikad ni zaboravio, ma koliko je narodu bilo dugo čekati pa su čak u svojim mislima lutali misleći kako ih je odbacio i svoja obećanja zaboravio. Marija je bila svjesna da je došao obećani trenutak ostvarenja po Mesiji kojem je ona podarili ljudski život, pa se moglo reći da je se spomenuo tih obećanja kojima je u konačnici bio uvijek vjeran, ali je trebao pripremiti uvjete u svome narodu da ih i ostvari. A sve je bilo spremno onda kad je za sebe izabrao i cjelovitom milošću uresio srce nazaretske Djevice da po njoj ispuni obećanja dajući zemlji Spasitelja kojemu će ona biti majkom.

Krilo Marijino

No ako se prvo obećanje Božje ostvarilo po Mariji, drugo se ostvarilo na Mariji na nebo uznesenoj. Dakle, ne samo da je Marija znala da Bog drži svoja obećanja time što joj je povjerio da bude roditeljka njegova Sina na zemlji, nego je to znala kad je uznesenjem na nebo potpuno ušla u njegovu vječnost i uronila u božanski život, čime nam je i sama, uz svoga Sina, postala najočitijim znakom da Bog ispunjava svoja obećanja. Kao takva postaje znakom nade i utjehe i svima nama. Jer Bog nije ispunio obećanja samo prema svome Sinu kojega je poslao na svijet i kojega je uskrisio od mrtvih, nego ih je počeo ispunjavati i prema ostatku potomstva Abrahamova u koje se po vjeri ubrajamo i mi. Doista, svima je obećao da će nas obdariti životom vječnim i besmrtnošću, što je Abraham dobro naslutio. Tako da Abrahamu nije obećao samo potomstvo-potomka, nego je po tom potomku njemu i svoj drugoj djeci zajamčio puninu života prema kojoj je u vjeri hodio. Zato je Abrahamu bilo rečeno da će po će izliti svoj blagoslov na sve narode, a on da će postati ocem naroda. Tako je po Mariji, kćeri iz Abrahamova potomstva Bog sebi podigao Potomka počevši u njemu ispunjavati svoja vječna obećanja i dovijeka biti milostiv sinovima ljudskim okupivši ih u jedan narod kojem su otvorena vrata života vječnoga.

Marija je prva od svih Abrahamovih potomaka primila puninu dara života vječnoga, te se može reći da je i njezino slavno uznesenje na nebo dokaz da se Gospodin spomenuo svoje dobrote i ispunio svoja obećanja koja se tiču vječnosti, a kojima je on vjeran odvijeka dovijeka. No ovaj događaj je unio neke promjene u našem ljudskom izričaju glede spasenja pravednika. Do Gospodinova dolaska za one koji su se smatrali svetima i pravednima govorilo se da su u ‘krilu Abrahamovu’ gdje iščekuju konačni mesijanski zahvat i ulazak u kraljevstvo Božje, no nakon što je Gospodin otvorio vrata raja i omogućio spasenje, a nakon što je Marija prva cjelovito spašena i dušom i tijelom, više se ne govori da sveci i pravednici idu u krilo Abrahamovo, nego u krilo Marijino. Jer je zavrijedila u krilo primiti Sina božjega, zavrijedila je dvostruku čast: da ona bude uznesena u krilo Božje kako bi u svoje krilo dozvala i privlačila djecu Božju.

Jer je Marija sada dušom i tijelom u nebu može se reći da je njezino krilo prihvatilište svetih, kao što se nekada govorilo za krilo Abrahamovo. Jer je ona sada doživjela savršenu slavu, i dušom i tijelom, možemo reći da je Abraham sada u njezinu krilu i da uživa slavu lica Božjega iščekujući konačno otkupljenje svoga tijela. Jer je bio pravednik i jer je u vjeri hodio, sada je doživio sreću da bude u krilu svoje kćeri koja ga je savršenstvom vjere i čistoćom života pretekla i prethodi mu do konačnog ostvarenja. Tako se dogodio veliki zaokret spasenja, kojem je Abraham kao pravednik težio, a Marija mu je bila onaj presudni čimbenik. I dan Marijine proslave u nebu je dan Kristov koji je Abraham vidio u duhu i poradi kojega se je obradovao.

Oni koji su živjeli pravedno iščekujući u krilu Abrahamovu ostvarenje Božjih obećanja, sad su se preselili u krilo Marijino kad su se ta ista obećanja ostvarila. Sad se i sam Abraham preselio u njezino krilo gdje je primio nagradu života vječnoga, te iščekuje konačno spasenje i svoga tijela. Marija je bila prava kći Abrahamova na kojoj se ispunilo i obećanje o cjelovitom spasenju. Ona je prva prethodila svom praocu, te se on mogao radovati vidjevši i njezin dan, dan njezine proslave u nebu, jer je to bio dan i njegove proslave, dan kad se njegovo potomstvo počelo proslavljati. I za sve nas koji se stavljamo pod njezine skute na zemlji može se reći da idemo prema tome da nas ona privuče u svoje krilo u životu vječnome. Jer ona se prva dala u potpunosti privući Božjom ljubavlju pa tako sada može i nas privlačiti.