Svetkovina Presvetoga Trojstva
Jedan poznati filozofski princip glasi: Nitko ne može dati ono što nema. Doista to je vrlo jasan i očigledan princip koji se tiče logike zdravoga razuma. Ujedno neupitno vrijedi u svim okolnostima i prigodama, te se odnosi na sva stvorenja, pa tako i na samoga Gospodina. Ali ovo pravilo izraženo negacijom, to jest negativnim izričajem upravo zato je opće pravilo, jer zabrana i negacija mogu lakše biti izrečeni kroz univerzalnu odredbu, za razliku od pozitivnog naloga. Slično se događa i kod oblikovanja zakonskih normi: zabrana se lako izriče na opći način, dok se pozitivna odredba ne može zapovjediti, ma koliko ona predstavlja istinski smisao svega što se određuje kako zabranama tako i pozitivnim nalozima. Tako na primjer u slučaju gornje odredbe, nju ne možemo tako lako preoblikovati u naredbu pozitivnog izričaja koja ima sveopću obvezatnost. I ma koliko vrijedi da onaj tko daje daje samo ono što ima, ipak ne možemo nikome zapovjediti da mora davati, niti da mora dati sve što posjeduje. Zato redovito ljudi daju od onog što imaju, jer samo to mogu dati, premda ne daju sve što imaju.
No upravo nam ovo gore rečeno može poslužiti da pokušamo malo bolje razumjeti tajnu Božjega života, to jest otajstvo presvetoga Trojstva koje nam se očitovalo dajući nam život. Zato i mi kao prvi korak spoznaje Boga promatramo svijet oko sebe kao Božji dar, te iz tog dara, znajući da nitko ne može dati ono što nema, zaključujemo o Bogu i otkrivamo što to on ima. Tako kao prvu stvar koju otkrivamo u njegovu biću jest život. Jer je sav svijet obdario životom, onda shvaćamo da je Bog dao ono što sam ima. Ali Bog nije samo poput ljudi i ostalih bića niti onda kad za njega možemo reći da je dao od onoga što ima. Naprotiv, Bog je izvor i uzor darivanja, te za njega vrijedi drukčija zakonitost darivanja. Za Boga možemo reći da ne samo daje što ima, već da je u sebi dar i samo dar, te za njega ne vrijedi da daje samo od onoga što ima, već da daje sve što ima. Ako je obdariti nekoga nečim što nema pozitivna stvarnost, onda Bog tu vrijednost mora imati na savršen i cjelovit način. Tada on ne može biti biće koje daje samo nešto, jer vrijednost u njemu može postojati samo kao bitna sastavnica njegova bića. Tako na primjer, ako je Bog dobar, onda je on dobrota bez zadrške koje se do kraja očituje. On je on dobrota cijelim svojim bićem. Isto vrijedi za ljubav, istinu i sve ostale atribute. No to vrijedi i za darivanje. Ako je vrijednost nekoga obdariti životom, onda u Bogu takav dar ima drukčija obzorja od naših ljudskih u kojima mi jedni druge obdarujemo na ograničen način.
Ponajprije, Bog nam se doista daje potpuno, bez zadrške, te je nama ljudima na svoju sliku htio dati sve što kao Bog posjeduje i može nama prenijeti u mjeri u kojoj pojedino biće prima. A kad se pitamo o čemu je riječ, to jest što je to što Bog daje, onda i tu možemo pronaći odgovor. Bog ne daje ono što nema, već ono što ima. No veliko je pitanje i što to Bog ima, te iz tog pitanja možemo i imati svoja očekivanja prema njemu. Bog nema materijalne stvari jer on materijalna stvarnost. Bog nema nešto izvanjsko, niti ima nešto sporedno ili suvišno. Bog nema ništa, nego ima samo sebe i zato nam daje samo sebe. Zakonom gore izrečenim, ne može nam dati nešto drugo, već samoga sebe. A kad nam daje sebe, čak, sa svoje strane ne može dati u ograničenom obliku, već isključivo nam daje sebe cjelovito. Zato Bog daje samo sebe i cijeloga sebe. On je primjer istinskog darivanja kojemu i sami trebamo težiti.
Ali jer Bog daje sebe. On nam ne može dati ono što on nije. Ako se za nas učinio darom, to ne bi mogao biti da nije dar u samome sebi. Ne bi nama mogao dati obilje svoga života, da nije u sebi dar takvoga obilja. Jer ne bi nam mogao dati ono što nema. Ne bi mogao s nama uspostaviti odnos darivanja i ljubavi, da taj odnos ne postoji u njemu samome. U dubine toga odnosa uvodi nas današnja svetkovina kojom slavimo Presveto Trojstvo, Boga koji je jedan i koji je trojedin. Koji je jedan jer je jedna božanska narav i sva božanska svojstva, a opet koji je trojedin jer živi dinamičnim unutarbožanskim životom darivanja i ljubavi, kao što nam otkriva i današnje Evanđelje. Ako nam Isus otkriva da Bog ljubi svijet neizmjernom ljubavlju do mjere da je cijeloga sebe dao za ljude, to jest da je dao svoga Sina Jedinorođenca, onda doista vidimo da Bog ne samo daje od onog što ima, već daje sve što ima: Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.
Ali osim što smo time otkrili kakav je Bog prema nama, otkrivamo kakav je on u sebi, jer je on sam u sebi već sve dao što je učinio i za nas. Bog je u samome sebi neizrecivo darivanja u kojemu Otac odvijeka sve daruje Sinu u Duhu Svetome, tako da sve što on sam je, odvijeka daje. Uistinu, to može činiti i u vremenu, jer je on takav u svojoj biti. Ako nam je trojstveni Bog predao svo obilje svoga života, to jest Sina Jedinorođenca po kojem imamo život vječni, onda i nas poziva da živimo takvim životom. To jest poziva nas ne samo da dajemo od onoga što imamo, već da dajemo sebe potpuno, kako bi drugi imali život vječni po našem služenju njima. Ali ne samo po našem ljudskom služenju, već po prenošenju Božjega dara koji smo primili. Neka nas stoga ova svetkovina ispuni darovima Trojstva, te nas osnaži da bismo bili svjedoci i prenositelji tog istog dara koji nam je Otac dao po Sinu i Svetome Duhu.
