30. nedjelja kroz godinu – C
Kad čitamo ovaj evanđeoski odlomak onda se nameće više logičkih i vrlo problematičnih pitanja od kojih ne smijemo bježati dok i ako želimo razumjeti Gospodinovu poruku iz današnjega Evanđelja. Videći kako on ukazuje na kontrast između carinika i grešnika, te ih opisuje karakterističnim i prepoznatljivim odlikama, dužni smo nastaviti propitivati. Naime, premda farizeja opisuje kao čovjeka koji izvršava svoje vjerske obveze i građanske dužnosti, njegovo ponašanje izvrgava kritici i odbacuje kako neprihvatljivo. No zbunjuje nas upravo činjenica da u farizejevu ponašanju, barem na popisu stvari kojima se hvali nema ništa neobičnoga i neurednoga. Sam Isus mu stavlja u usta da je čovjek koji posti i daje desetinu, te se ne ponaša kao grabežljivci, nepravednici i preljubnici.
S pravom si trebamo postaviti pitanje zašto ga onda Isus kritizira, jer ni on sam nije nikome rekao da treba biti grabežljivac, nepravednik i preljubnik. Jednako tako znamo da se nije nikada suprotstavio davanju desetine, postu i molitvama, već naprotiv, znao je kako svatko treba izvršavati svoje obveza prema široj zajednici i ozbiljno skrbiti za svoj duhovni rast. Te stoga ne smijemo previdjeti upite i ne tražiti odgovor na svoje dubioze: Što ima loše u tome što netko živi pravedno? Zar nije mnogo gore od toga da netko živi nepravedno? Zar je problem biti ponosan na vlastita djela i neporočno ponašanje? Zar je zlo živjeti pošteno, te zar bi trebalo promijeniti i živjeti drugačije? Osim toga, ako želimo realno sagledati situaciju u društvu u kojemu živimo, zar možemo ne vidjeti kako je rak rana našega društva upravo to što oko nas ima i previše grabežljivaca i nepravednika? A nije li problem naše osobne duhovnosti i obiteljskoga života raširena nevjernost, preljubi, neuredni bračni odnosi, labave veze i ljubakanja, slobodni brakovi i raspušten život, nevjenčani parovi i koješta drugo što ugrožava pojedince i obitelji, društvo i narod? Zašto onda Isus nije istaknuo farizeja kao primjer, umjesto da ističe kako je carinik otišao opravdan? Je li htio osporiti krepostan život i pozvati nas na grešan? Misli li on doista kako je veći problem društva što ima onih koji žive pravedno poštujući zakone i odredbe, nego što ima onih koji žive kao grešnici?
Međutim, Isus nije nigdje, pa ni ovim evanđeoskim odlomkom, dao za pravo niti bio pokriće, nikome tko živi grešno kao grabežljivac, nepravednik ili preljubnik. On je uvijek jasno osuđivao grijeh i borio se protiv grijeha. Stoga ni danas nije pokriće nijednom grabežljivcu koji otima tuđe i na lagan način dolazi do probitka, niti opravdava ičiju nepravdu. Nadalje, svojim riječima nije imao namjeru reći da je bolje biti preljubnik nego čovjek koji poštuje svoj i tuđi kako bračni status, tako i spolni život uopće. Isus je samo ukazao na to kako često oni koji žive neporočno zaboravljaju pravi smisao svoga izbora za neporočnošću i vrijednostima. Jer netko drži svoj neporočan život i živi samo kako bi se hvalio da je bolji od drugoga ili u najmanju ruku kako bi se s drugima uspoređivao i nadmetao. Problem farizeja nije u tome što živi neporočno, već zato što druge prezire i smatra grešnicima. Vrhunac njegova problema je u tome što nije znao stati pred Boga u svojoj pravednosti, već ju je išao pokazati ljudima. I to ne ponizno i skromno kao svoje svjedočanstvo, već kao sredstvo omalovažavanja i podcjenjivanja drugih. Problem je bio u tome što je sebi dao za pravo druge etiketirati imenom grešnika, a zaboravio da smo pred Bogom svi grešnici.
Nakon svega rečenoga jasno je kako nas Isus ne poziva da budemo grešnici, već naprotiv, očekuje da se odvažimo biti pravednici na pravi način. Jer on je, uostalom, pohvalio onoga koji ode kući opravdan, to jest koji zadobi opravdanje. Time potvrđuje kako smo na svijetu kako bismo živjeli ‘opravdani’ pred Bogom, te potom kao pravednici koji su svjesni štetnosti grijeha. Ovo je poziv da izabiremo pravednost i da uvijek pravedno živimo, no jednako tako da se ne uspoređujemo s drugima. Doista, za takav život pravednosti koja nije hvastanje svojom vanjštinom, već smireno duhovno iskustvo koje svjedočimo životom, potrebna je velika hrabrost. Isus očekuje od nas da se odvažimo biti pravednima, ali ne kako bismo druge podcjenjivali, već kako bismo im svjedočili, te zajedno s njima rasli u pravednosti pred Bogom. Bolje rečeno, kako bismo zajedno dopuštali Bogu da nas obdaruje darom svoje pravednosti iz koje jedine nastaje prava krepost pravedna života. Evanđeoski odlomak s prispodobom o molitvi farizeja i carinika više je nego poticajan, te ga nastojmo primijeniti u svakodnevni život, ne tražeći izgovora grijehu niti povoda preuzetnosti, već u poniznosti rastimo pred Gospodinom i ispunjavajmo se svakim njegovim darom na dobrobit svih. Budimo odvažni tući se u prsa poradi vlastitih grijeha, te ponizni pred Bogom čiji nas milosni darovi vode prema uzvišenju i nebeskoj slavi.
