30. nedjelja kroz godinu – C
Neupitna je istina da je Bog čovjeka stvorio za pravednost i za neporočan život. Nije Božji plan bio da čovjek bude grešnik i bezakonik, već da živi čestito i svojom čestitošću pruža dobar primjer drugima privlačeći i njih na put pravednosti i sveta života. To je vrijedilo za sve ljude, te je bilo očito da Bog to iziskuje od svakoga da živi prema njegovoj riječi i prema mjeri. Problem nastaje onda kada čovjek pokuša odrediti mjeru pravednosti, to jest kada ne želi otkriti Božju mjeru i Božji plan. Jer ako je Bog pozvao čovjeka na svetost i pravednost, onda je očito Bog imao neki plan s time, te on postaja mjera pravednosti i učitelj istinskog puta pravednosti. Na žalost, ima mnogo ljudi koji žive neku vrstu izvanjske pravednosti, ali da uopće nisu nikada htjeli otkriti Božju volju i služiti joj vršeći njegovu pravednost i živeći prema njegovoj riječi.
Takvu situaciju otkrivamo i u današnjem Evanđelju u prispodobi o farizeju i cariniku koji dolaze u Hram moliti. Farizej je bio nadmen čovjek koji je ispravan život smatrao plodom svoga nastojanja, a ne Božjim pozivom i darom. Za nj je pravednost bila rezultat njegova truda i rada, vlastitih odluka i procjena, te ju je koristio za svoje ljudske ciljeve. A najniži mogući cilj je bio da se njome hvali i da se uspoređuje s drugima umišljen u svoju uzvišenu veličinu. Pravednost je prema njemu bila samo puko vršenje Zakona i izvanjsko zadovoljavanje propisanih normi, a ne sredstvo duhovnog rasta pred Bogom i odgovornog i oduševljenog svjedočenja. Toliko je bio zaslijepljen svojom ‘pravednošću’ da nije ni vidio da život kojim živi nije dovoljan za pravednost. Nije primjećivao da je pravednost Božja put života na kojem treba svjedočiti o Bogu, a ne o sebi, te isto tako put na koji treba pozvati svakog svog brata, a ne biti sretan zato što je on na tom putu, za razliku od mnogih drugih koji njime ne hode. Umjesto da doživi pravednost kao Božji dar koji mu je povjeren da njime brižno i bratski skrbi o drugima, on ga je prihvatio kao plod svojeg kreposnog življenja i kao odskočnu dasku koja mu služi da se istakne iznad drugih.
I današnji kršćanin živi u sličnim iskušenjima i sa sličnim izazovima. Kao i farizej iz prispodobe, on sam za sebe izabire na kojoj razini će živjeti svoju pravednost. Umjesto da je prihvaća kao božanski dar, on je doživljava plodom ljudskog nastajanja. Umjesto da bude krepost koja ga vodi do neba, njome se služi za zemaljsko mjerenje i uspoređivanje s drugima. Umjesto da mu posluži za unutarnju izgradnju, on je ostavlja samo na izvanjskoj razini. Umjesto da mu bude sredstvo većega zajedništva s Bogom, ona mu služi da se udaljuje od drugih ljudi. A sve to samo zato što pada u iskušenje farizejskoga stava pred Bogom i krepošću kojemu je korijen zla u tome što izvanjsku ljudsku neporočnost smatra krajnjim ciljem svoga života. I tako dok živi neporočno, pada u veliki porok ohole neporočnosti koja ga udaljava i od Boga i od čovjeka samo zato što je smatrao da mu pravednost služi kao sredstvo sučeljavanja s drugima ili suprotstavljanja s njima. Uspoređujući se s ljudima oko sebe, napose s onima koji žive u grijehu i slabosti, skoro da dođe do toga da sebe doživi u sjaju božanske veličine do mjera da Boga smatra svojim dužnikom koji mu mora dati zasluženu nagradu za takav život. Tako današnji kršćanin često živi svoju pravednost kao onaj koji je bolji od drugih ljudi u društvu, a ne kao sredstvo susreta s Bogom i put života kojim oduševljava braću oko sebe.
Nasuprot takvom stavu znak naše neporočnosti mora biti naše oduševljenje za Boga i svijest o vlastitoj malenosti. A naravno, iznad svega o grešnosti. Jer nema nijednog pravednika a da ga Bog nije učinio pravednikom, te zato nemam pravo služiti se pravednošću i neporočnošću kao sredstvom uspoređivanja s drugima i suprotstavljanja njima, već kao sredstvom svjedočenja Božje velike i milosrdne pravednosti kojom opravdava nas grešnike privodeći nas na svoj put spasenja. Bit života nije u tome da živimo život bez ikakve izvanjske zamjerke, već da živimo u duhovnoj povezanosti s Bogom koji bi nam uvijek imao što zamjeriti, ali on to ne čini jer nas kao otac prihvaća i oprašta nam našu grešnost i slabost dajući nam snagu da svjedočimo njegovu božansku moć opraštanja grijeha i neizmjernu očinsku ljubav kojom nas uvodi u zajedništvo svoje obitelji i doma. Odbacimo od sebe ovu napast i ovaj porok izvanjske neporočnosti. Radije prihvatimo otvoriti srce Bogu i osjetiti ćemo kako nas on prihvaća unatoč svemu i daje nam novi oblik pravednosti i neporočnosti u kojem ne dolazi na manje svijest o njegovoj prisutnosti i ljepota njegove svetosti koja nas prožima. Umjesto da očekujemo da on nama zahvaljuje i da nas nagrađuje zato što nismo činili grijehe i prijestupe, radije mi zahvaljujmo njemu, pa nam neće izostati ni opravdanje ni nagrada života vječnoga. Iskrenim pokajanjem i udaranjem u prsa odbacimo od sebe porok farizejske neporočnosti, te prihvatimo svojim životom svjedočiti za Boga privlačeći i ostalu našu braću da mu ponizno pristupaju i zadobiju oproštenje koje nam preobražava sadašnji život, da bi tako imali pretpostavku i onog budućeg u vječnosti.