Bogojavljenje –  Tri kralja

Stojeći pred otajstvom današnje svetkovine, a polazeći od opisa koji nam je donio evanđelist sveti Matej, ne možemo ne uočiti čudesnu Božju dobrotu koja je izišla iz okvira i granica jednoga naroda i počela se objavljivati svijetu. Jednako tako valja uočiti i napor Mudraca koji na sebi svojstven način otkrivaju Božju blizinu, te joj se veoma raduju, ne žaleći truda da dođu do konačnoga susreta, do susreta s Bogom koji je rušio granice i izlazio iz okvira ljudskih. Isto tako valja uočiti da je za susret bio potreban i iskorak razuma prema Bogu koji se nesebično daruje i ne prestaje objavljivati svoj život i dobročinstva, milost i spasenje svim narodima.

Gdje se izgubio razum?

Dajući se voditi Božjoj zvijezdi repatici, trojica Mudracu su potvrdila pravilo da je vjera svjetlo razuma. Štoviše, nakon što su čuli tumačenje Svetoga pisma o mjestu rođenja novorođenoga kralja, dodatno su bili utvrđeni u svojim traženjima i prosvjetljeni u nastojanjima. To što se dogodilo s njima, trebalo bi uvijek biti s iskrenim tražiteljima kojima Bog ne uskraćuje svoje pomoći ako ga zdušno traže.  No problem nastaje ako nema razuma, to jest spremnosti dosljednog razumskog promišljanja, onda vjera ne može ništa prosvijetliti.

2. nedjelja po Božiću

Ako ozbiljno pratimo sebe i ako nam je stalo do kvalitetne komunikacije s drugima, onda ćemo primijetiti kako su naši razgovori vrlo često površni. Ne izgrađujemo pravo povjerenje niti se bogatimo razgovorima s drugima jer su ‘izgrađeni’ na vrlo siromašnim argumentima. Zato nam svima nedostaje iskustva susreta koji dušu ispunjaju i obogaćuju ljepotom i smislom življenja. Naši razgovori i rasprave sliče razgovorima gluhih ljudi koji jedni druge ne čuju, te onda i ne razumiju. Kad razgovaramo, najčešće slušamo samo sebe, te se i ne trudimo čuti drugoga. Trudimo se eventualno oko toga da mu nametnemo svoje mišljenje, a da se pred Bogom i njegovom Istinom ne pitamo o ispravnosti svoga mišljenja. Umjesto da se trudimo otkriti prave preduvjete razumijevanja i prihvatiti pretpostavke kvalitetnog razgovora, najčešće se ukopamo u svoje rovove, ne želeći niti tražiti mogućnost susreta koji se može dogoditi samo polazeći od pretpostavke da postoji Riječ koja nas povezuje, Istina koja nas prosvjetljuje, te da se možemo čuti i susresti s drugima zahvaljujući njezinu sjaju.

Doista, nerazumijevanje se događa najčešće radi toga što svatko za sebe misli da sve zna, te se grčevito drži svojih uvida u život i ne pitajući se što Bog govori o životu. Hvatamo se svoga znanja i ne pitajući se o Mudrosti. Ponosimo se svojim spoznajama i ne žudeći za Istinom. Uznosito se busamo u svoje riječi i ne želeći čuti Riječ. Doista, u trenutku kad zanemarimo ili ne želimo čuti da je Bog Riječ, to jest da je Božji Sin Logos – Riječ, Mudrost, Istina, Znanje i Spoznanje, onda poimanje istine i mogućnost komunikacije spuštamo na privatnu ljudsku razinu, čime je u biti time i dokidamo.