Rođenje Gospodinovo – ponoćka

U liturgiji ove svete noći Gospodinova rođenja slušali smo evanđeosko izviješće koje je sastavio sveti Luka, a koji nas vraća u povijesni kontekst u kojemu se dogodilo Isusovo rođenje. Kako vidimo okolnosti njegova rođenja povezane su s odredbom moćnoga cara Augusta da se izvrši popis svega svijeta, dok je upravitelj Sirije bio Kvirinije koji je carsku odredbu provodio u Isusovoj domovini. A kako su svi Izraelci bili dužni popisati se u svome kraju, tako je učinio i sveti Josip zajedno s Marijom: „Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju – u grad Davidov, koji se zove Betlehem – da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom, koja bijaše trudna.“ Sveti Josip se, dakle, podvrgava carskoj odredbi, ne propitujući nakane koje je pri tome car imao. Carsku odluku je prihvatio kao administrativnu odredbu s neutralnim ćudorednim prizvukom, premda je car preko nje htio izmjeriti i pokazati svoju zemaljsku moć. S druge pak strane Josip je znao da Bog vodi ljudsku povijest, te je i ovaj popis bio dodatno svjedočanstvo o Božjem silasku među ljude, jer osim što se podvrgao carskoj odredbi, Božji Sin se time i na služben način dao upisati u ljudsku povijest.

No naš Gospodin osim što se s Josipom i svojom Majkom podvrgava carskoj odredbi o popisu stanovništva, on se podvrgava i svim zakonitostima ljudskoga života koji je započeo među ljudima. Rodio se kao dijete i s nama dijelio istu ljudsku narav, da bi nas obdario svojom božanskom. Kao pravi čovjek podložio se svim ljudskim potrebama, da bi nas naučio da ih nadilazimo snagom duha koji vrši volju Božju. Do te mjere je ostao podložan ograničenjima ljudske naravi i svih osobnih i društvenih zakonitosti da će kasnije prihvatiti i osudu moćnika, kao i smrt na križu. Ali jedno nikada nije prihvatio niti se tome podložio. Nije prihvatio da se podlaže ljudskim neurednim prohtjevima i nećudorednim zahtjevima.

4. nedjelja došašća – B

Na sam korak od Božića liturgija četvrte nedjelje došašća nam pred oči stavlja lik Presvete Djevice kao one koja je samoga Boga primila u svoje krilo i darovala svijetu. No da bi ga zavrijedila primiti i da bi ga potom mogla primiti, trebala je biti spremna za taj sveti, neizrecivi događaj. Ne znamo koliko je ona bila do kraja svega svjesna, no znamo da je Gospodin dobro znao što radi, jer on je po njoj provodio svoj vječni božanski plan. Što se pak nje tiče, ona je bila svjesna ponajprije toga da želi Bogu potpuno služiti, što je odražavao status njezina života, kako nas izvještava sveti Luka kad veli: „U ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija.“ Dakle, ova činjenica da Marija živi kao djevica svjedoči o njezinoj cjelovitoj posveti Bogu. Premda zaručena, ona nema namjeru ‘poznati muža’, pa se zato i zbunjuje kad joj je naviješteno da treba roditi.

No osim što se Marija potpuno Bogu posvećuje, o čemu svjedoči njezino djevičanstvo, ona živi u potpunosti okrenuta Bogu. Štoviše, moglo bi se reći da ona živi isključivo od Boga i njegovih darova. No nije ni bila svjesna koliko je u tome bila savršena i vjerna, premda je sa svoje strane znala da čini sve što je u njezinoj ljudskoj moći. Pogotovo što sebi nije pripisivala nikakve zasluge, već je sve smatrala Božjim djelom. U tome je potom i ključ njezine svetosti, jer je ona bila usmjerena izvršavanju volje Božje, a ne da se bavi mišlju o samoj sebi i svojoj duhovnoj i asketskoj veličini, kako su običavali činiti farizeji. Zato se i je zbunila na anđelov pozdrav: „Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!“