1. korizmena nedjelja – B

Danas na prvu korizmenu nedjelju čitamo kratki odlomak iz Markova Evanđelja o početku Isusova javnog djelovanja nakon što ga je Ivan Krstitelj krstio na rijeci Jordanu. Isusa je nakon toga Duh nagnao u pustinju, gdje je proveo četrdeset dana izložen sotonskim kušnjama. Kad je sve to prošao, otišao je u Galileju gdje je započeo propovijedati radosnu vijest i ljude pozivati na obraćenje: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!” Stoga nas na početku svetog korizmenog vremena ovaj Isusov navještaj podsjeća da je obraćenje jedno od bitnih obilježja korizmenoga hoda od samoga početka.

Važno je međutim uočiti koliko su povezane sotonske kušnje s kasnijim navještajem obraćenja. Isus najprije prolazi kroz posvemašnju radikalnu izloženost Sotoni koji je dobio ovlasti i prigodu kušati ga. Zato Gospodin, svjestan kušnji koje kao mač vise nad glavom svakome čovjeku, glasno naviješta ovaj poziv na obraćenje. Ne znamo kojeg je odjeka imala njegova riječ, ali znamo da je poziv na obraćenje upravio svima, a ne samo nekima. Jer Sotona ne kuša samo grešnike koji su podlegli grijehu, već sve ljude jer svi posjeduju grešnu narav sklonu na zlo i grijeh. Štoviše, Sotona prvenstveno kuša pravednike, jer grešnici koji su u grijehu, već su podlegli kušnjama. A on, ako je kušao Sina Božjega, neće prezati od tog da kuša i sve ostale ljude bez iznimke. A jedna od napasti ili kušnji suvremenoga svijeta je ta da čovjek našega vremena ne vidi potrebu obraćenja, a time potrebu da čuje Isusov glas i posluša ga. I time je već podlegao prvoj kušnji prema kojoj Sotona želi da živimo bezbrižno i opušteno, bez nekog „vjerskog fanatizma“ i dodatnog truda oko zajedništva s Gospodinom. Zato onaj tko nije spreman obratiti se jer ne vidi potrebu vlastitog obraćanje, već je podlegao sotonskim kušnjama da u svojoj svakodnevnici ne ide putem obraćenja.

Danas, na žalost, obraćenje doživljavamo na neispravan način, jer mislimo samo na obraćenje od onih teških, vidljivih i svima uočljivih grijeha. U tom duhu se i uvriježilo mišljenje da obraćenje treba samo teškim grešnicima kao što su preljubnici, javnim grešnicama, carinici i slični, ali da ono ne treba čovjeku koji živi nekim svojim normalnim, redovitim, običnim, svakodnevnim životom. No zaboravljamo da ima više vrsta obraćenja, jer ima više vrsta grijeha i slabosti, ali isto tako i više vrsta previda vlastitih grijeha i vlastite slabosti. A jedan od tih previda i grijeha je loše sagledavanje sebe i svoje slabosti.