11. nedjelja kroz godinu – B
U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo Isusovu pouku o tihom, neupadljivom i nenasilnom dolasku kraljevstva Božjega. No ono što još odlikuje kraljevstvo koje Isus naviješta je neka vrsta sporosti kojom se ono kreće, dolazi i uspostavlja. Isus njegovo djelovanje uspoređuje s rastom sjemena koje padne u zemlju te klija i raste, a da nitko ne zna kako, pa niti onaj koji ga je posijao. Štoviše, on ne može na silu promijeniti njegov ritam i zakonitosti rasta, te zato Isus kaže: „Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste.“ Postoji doista nešto što nije u njegovoj moći, te je kao čudo koje je prisutno u srcu sjemena, kao neka čudesna snaga koja se iznutra aktivira i određuje smjer i brzinu razvoja sjemena koje prelazi u stabljiku, pa u klas koji daje puno sjemena. Jednako kao što je čudo da od zrna gorušice nastane stablo, što čovjek u samom početku, kada vidi zrno gorušice kao sitno sjeme, nije nikako mogao pretpostaviti. I ono što je posebno zanimljivo, svatko tko želi doživjeti ovo čudo da od sjemena dođe do ploda ili do stabla, mora ostaviti prostora ritmu kojim se bilo sjeme pšenice bilo zrno gorušice razvija i raste da ostvari sve svoje mogućnosti i postane ono što treba biti.
No danas, na žalost, ovaj poučak zrna i sjemena koji nam upućuje Isus nije samo jer nas želi uputiti u tajne sjetve i žetve, što ljudi dosta dobro znaju, već zato što tim prispodobama on prispodobljuje ljudski život. A kako je Isus uočio opasnosti kojima je izložen ljudski život, htio je nas ljude poštedjeti štetnih posljedica i upraviti prema ispravnom načinu života. To vrijedi i danas, jer naš naraštaj nije ništa bolji od nekadašnjeg, već naprotiv. I danas ljudi žele sve postići odjednom, na brzinu, preskačući dužni proces, koji je najčešće mukotrpan. Tako ljudi žele plodove bez potrebnoga roka rasta i sazrijevanja, jednako kao što žele uspjeh bez napora, diplome bez učenja, a plaće bez rada. Jednom riječju, preinačujući evanđeosku prispodobu, htjeli bismo žetvu bez sjetve.