15. nedjelja kroz godinu – B

Često kao zajednice i kao pojedinci raspravljamo o Isusovom navjestiteljima radosne vijesti, ili barem s vremena na vrijeme pretresamo njihov život i ponašanje, kritizirajući što nam se ne sviđa, te ukazujući na to kakvi bi trebali biti. Doista, nije to nebitna tema. Naprotiv, toliko je bitna da nije tema za kavansko ogovaranje, već za ozbiljan pristup, pri čemu bi odgovornost za navjestitelje evanđelja trebala prihvatiti cijela zajednica Crkve, kao i svaki pojedini vjernik. Jer nisu male stvari na ulogu. I u naše vrijeme ova je tema bitna, pa i onda kada se poslanje Isusovih učenika događa na nešto drukčiji način. Jer nekada je Isus njih poslao da idu ‘dva po dva’ i da budu putujući navjestitelji koji imaju ‘vlast nad nečistim dusima’, dok danas ne vrše svoje poslanje kao putujući misionari. No ipak valja skrenuti pozornost na način i odnose koji su postojali nekada, te razumjeti bit i razloge Isusova slanja učenika u svijet, jer je to ostalo gotovo nepromijenjeno.

Činjenica je da prevelika životna statičnost dovodi do umrtvljenja službenika, što je bilo poznato već u Starome zavjetu. Oni koji se uljuljaju u zemaljske sigurnosti i poneke povlastice, prestanu naviještati vjerodostojno, sa svježinom i vlašću. Njihova živost i životnost ovise pak o živom doticaju sa živim Bogom. Ukoliko navjestitelji sebe umrtve zemaljskim interesom, statusom, željom za ljudskom vlašću i slavom, prestaju naviještati Evanđelje na dubok i dosljedan način. Oni se stope s okolnom u kojoj žive ubijajući u sebi žive poticaje Duha Svetoga koji ih oživljava i pokreće da u neprestanom doticaju s Bogom uvijek žive živim životom duha, a ne ustaljenim i uhljebljenim tjelesnim životom.