22. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju čitamo o još jednom događaju koji po sebi djeluje prilično nevažan, ali ga je svejedno sveti Marko prenio u svome Evanđelju, što daje zaključiti da skriva ipak vrlo važne pouke za naš kršćanski život i za bolje poznavanje života uopće. Naime, danas bismo mogli reći da je bilo prilično nebitno pitanje blagovanje kruha nečistih, to jest neopranih ruku, što su činili Isusovi učenici: „Skupe se oko njega farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku.“ Njihove ruke nisu mogle biti zatrovane otrovima i kemikalijama, već eventualno naprašene prašinom od hoda s Gospodinom. Vjerojatno su i s njime naučili da neoprane ruke ne znače ujedno i nečiste ruke, jer ako su samo neoprane, to nimalo ne utječe na ćudorednu i duhovnu čistoću pojedinca i njegove duše. Takve ruke nisu mogle utjecati niti na tjelesno zdravlje, a još manje na duhovnu čistoću čovjeka i duše. Isus ih je učio da ruke i duša mogu biti nečisti i postaju nečisto po nečasnim i nečistim djelima kao što su kršenja Božjih zapovijedi i odredbi, a to što se ne njima moglo pronaći poneko zrnce prašine nije nimalo sporna nečistoća.

Zato je sveti Marko i napravio ovo razlikovanje, jer je time pokazao da se ne bi smjela rabiti ni pogrešna terminologija, budući da onda kriva uporaba pojmova vodi prema sadržajnoj zabludi. Upravo zato jer su oni poistovjećivali higijenski vid života s duhovnim i ćudorednim, Evanđelist je precizirao da apostoli uzimaju nečistih, to jest neopranih ruku. Dakle, ono što su farizeiji i pismoznanci smatrali nečistim, Isusu je nazivao neopranim. Isus ih je, kako stvari stoje, učio da razlikuju što je neoprano od onoga što je nečisto, jer neka izvanjska ili tjelesna nečistoća ne može dušu učiniti nečistom.