2. nedjelja došašća – C
Živimo u društvu u kojemu sve više i više na površinu izlaze ljudske potrebe. Ali ne one osnovne i bitne, već drugotne potrebe koje zauzimaju sve veću važnost i sve više prostora. Ljudi su sve glasniji i glasniji u tome da ostvare takve potrebe, pa čak da ih i predoče potrebama od životne važnosti, premda one to nisu. Pa ipak, sve više i više ljudi je vrlo agresivno s obzirom na njih i na njihov spomen. I dok o njima sve glasnije i češće razgovaraju, usporedno s time još glasnije na njih polažu pravo kao da bi svijet propao bez toga ili kao da bi oni manje bili ljudi da im se uskrate ti sitni užici i zadovoljstva koja smatraju zakonitima u svom malom svijetu. Stoga možemo slobodno reći da živimo u svijetu buke ljudskih potreba, pri čemu se na ljudske potrebe mislio samo na one najniže, tjelesne i zemaljske. A onda je još pri tome važno vidjeti da ljudi doživljavaju Boga i vjeru kao onoga koji im zabranjuje te njihove sitne užitke, te nastoje zagušiti njegova traženja i njegov govor kojim se obraća čovjeku. Mnogi ljudi misle da im upravo on, poradi nerazumijevanja ljudskoga života, želi uskratiti temeljne ljudske potrebe na koje imaju pravo po svojoj naravi.
Istina je, međutim, sasvim drukčija. Jer Bog vrlo dobro pozna naču ljudsku situaciju i zna što su naše istinske i iskonske potrebe. Jednako kao što zna što smo sve mi sebi proglasili potrebama i tako zagušili upravo one istinske i iskonske provodeći mnogo vremena posvećena sporednim i površnim potrebama. Upravo zato sam Bog dolazi k nama da nas upozori da smo na mjestima iskopali rupe od svojih traženja ili napravili brežuljke i brada nagomilavajući ono što smatramo neophodnim za život. Štoviše, upravo on vidi da smo iskrivili vlastite putove uvjeravajući sebe da je bolje ići nekim našim prečicama nego pravim Božjim putem. Pa čak tamo gdje vidimo da nas Bog na putu čeka, radimo i zaobilaznice samo da se ne sretnemo s njime i njegovom svetom voljom i istinom. Do te mjere smo kadri sve božansko iskriviti da posrćemo na svojim ljudskim putovima, ili smo kadri zatrpati se do mjere da su nam uši zatisnute za njegov glas, te se on mora s nama nadglasavati.