Božić – rođenje Gospodinovo (ponoćka)

U svojoj brzopletosti, a i zato jer nam nedostaje cjelovit pregled života, mi ljudi bismo do ostvarenja htjeli doći preko noći. Zato postajemo nestrpljiva bića kad se radi o našoj koži, umjesto da se potrudimo razumjeti cjelinu događanja i biti svjestan da samo dio sveukupnosti života, a ne tek samo pojedinci koji se bore za svoj sitni probitak. Posebno smo nestrpljivi u nevoljama i patnjama, kao i pred dobitkom koji je najčešće privid koji nam golica maštu, pa često i izbacuje iz ravnoteže. Nestrpljivi smo onda kad mislimo da smo mi napravili svoj dio, te da sad još netko drugi treba odraditi svoj. A kad je riječ o Gospodinu, najčešće ne vidimo svoje slabosti i propuste, pa bismo htjeli da on umjesto nas vadi kestenje iz vatre. Naše nestrpljenje je toliko da bismo svoje snove htjeli ostvariti preko noći, bez velikog truda i napora, bez osobnog ulaganja i zalaganja.

A kad se činilo da tami i mrklini nema kraja, Bog šalje svoje svjetlo, kako nam večeras utješno govori prorok Izaija: Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja. Doista, kad je narod upao u tminu i kad je ta tmina dosegla svoj vrhunac da nisu više vidjeli izlaza niti imali slamke nade, Bog je odlučio ispuniti svoj sveti naum i obasjati nebeskim svjetlom svoj naroda. I kada je Rimsko carstvo bilo na vrhuncu svoje moći, te popisom stanovništva pokazivalo mišiće nad Izraelom, Bog je odlučio doći upravo u tom tamnom trenutku postojanja svoga naroda i pretvoriti ga u trenutak svjetla za sve narode. Kao odgovor na sve mrkline i potonuća naroda u močvaru povijesti,