Božić – rođenje Gospodinovo
Sivjet u kojem živimo iziskuje od nas profesionalnu stručnost koja nas potom tjera da se sve više i više usredotočujemo na pojedine dijelove ili pojedina područja života ili profesionalnog djelovanja. Posljedica toga je da riskiramo izgubiti cjelinu, a biti vrlo stručni i uspješni na svom području rada i djelovanja. To međutim nije prihvatljivo ni za tehničku dimenziju života, a kamo li za život kao takav. Jer svima nam je jasno da je iznimno važno upoznati cjelinu da bismo dobro znali vrednovati i pojedine dijelove. Naime, potrebna je dužna ravnoteža i suodnos između te dvije stvarnosti, u protivnom nam život ili posao može otići u pogrešnom smjeru. Zamislimo kakav bi bio život kad bismo znali samo dijelove bez cjeline. Na primjer, kad bismo imali ispred kuće parkiran auto, te znali što je motor, a ne bismo znali čemu služi auto. Kad bismo imali računalo i znali što je tipkovnica, a ne bismo znali čemu služi računalo kao takvo. Doista bismo bili punu proturječja i besmisla kad bismo bili u takvoj situaciji. Zato je čovjek biće obilježeno smislom cjeline, te kao takav zna dobro upotrijebiti predmete koje ima oko sebe, budući da je kadar uklopiti ih u cjelinu i dati im smisao. U konačnici, uopće ne možemo niti reći da dobro poznamo neki predmet ako mu znamo pojedine dijelove, a ne znamo smisao njegove cjeline. Stoga se međusobno prožima razumijevanje svrhe pojedinog dijela i spoznaja smisla cjeline.
Ono što vidimo da je važno za onu praktičnu stranu života i rada, jednako je važno za život kao takav, a nama ljudima, na žalost, to izmiče. Jer kojeg smisao ima biti dobar radnik u okviru svoga profesionalnog djelovanja, ako ne znamo što je život kao takav? Kojeg smisla ima biti vrhunski stručnjak u jednom području ili grani života, ako nemamo uvid u cjelokupni nacrt života ili, slikovito rečeno, kojem stablu pripada dotična grana? Najčešće, na žalost, poznamo samo naš mali kut i uski vidokrug, što nas ne čini kvalificiranima govoriti o životu i smisleno ga živjeti. Za takvo što su nam potrebna šira obzorja života i jasniji uvidi u smisao, ljepotu i sklad cjeline. Nismo usredotočeno na vječnost koja obuhvaća cijelu lepezu vremena, već se zabijemo samo u svoju malu točku osobne kronologije života, pa se ponašamo kao ljudi koji ne vide ni dalje ni bolje ni više od toga. A ono što ljudskom vidu najviše nedostaje to je onaj božanski vidik ili božanski kut promatranja života. Dok u detalje i tančine raščlanjujemo život iz ljudske perspektive, nedostaje nam pogled na cjelinu koja daje smisao svemu, svakom pojedinom dijeli u svakoj njegovoj pojedinoj točci.
U svojoj brzopletosti, a i zato jer nam nedostaje cjelovit pregled života, mi ljudi bismo do ostvarenja htjeli doći preko noći. Zato postajemo nestrpljiva bića kad se radi o našoj koži, umjesto da se potrudimo razumjeti cjelinu događanja i biti svjestan da samo dio sveukupnosti života, a ne tek samo pojedinci koji se bore za svoj sitni probitak. Posebno smo nestrpljivi u nevoljama i patnjama, kao i pred dobitkom koji je najčešće privid koji nam golica maštu, pa često i izbacuje iz ravnoteže. Nestrpljivi smo onda kad mislimo da smo mi napravili svoj dio, te da sad još netko drugi treba odraditi svoj. A kad je riječ o Gospodinu, najčešće ne vidimo svoje slabosti i propuste, pa bismo htjeli da on umjesto nas vadi kestenje iz vatre. Naše nestrpljenje je toliko da bismo svoje snove htjeli ostvariti preko noći, bez velikog truda i napora, bez osobnog ulaganja i zalaganja.