Krist Kralj
Mi ljudi slijepa smo bića pored zdravih očiju, jer ne vidimo ono bitno što nam se nudi i što nam Bog stavlja pred oči. Ne vidimo ono bitno zato što se ne vodimo onim nutarnjim pogledom i milošću koja nam je dana, nego gledamo isključivo zemaljskim očima, koje su slabe, iscrpljene i premorene od pogleda na ovo zemaljsko. Da je tako, svjedoči nam i Božja riječ danas, na nedjelju Krista Kralja. U tom duhu prorok Ezekiel analizira stanje Božjega naroda te, služeći se slikom svoga vremena, pokazuje da su Božje ovce raspršene i izgubljene, zalutale, ranjene i nemoćne. A nad onima koje su pretile i jake potrebno je bdjeti, jer su u opasnosti da i one postanu žrtve zemaljskih sigurnosti te da postanu tvrdoglave kao ovnovi ili svojeglave kao jarci. Osim toga, u Evanđelju se Gospodin služi sličnom prispodobom najavljujući da će jednom, na koncu vremena, kada dođe kao sudac, odvojiti ovce od jaraca. Ovce su oni koje naziva blagoslovljenima Oca svoga i kojima je pripravljena baština Kraljevstva, a jarci su oni prokleti koji odlaze „u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim“. Životom vječnim nagrađeni su oni koji su ga prepoznavali u malenima, a na vječnu su propast osuđeni oni koji ga nisu prepoznavali u svima kojima je bila potrebna ljudska pažnja i skrb. Time su pokazali da su bili slijepi pored zdravih očiju, jer ga nisu prepoznali ondje gdje su ga trebali prepoznati, to jest u braći ljudima kojima je bila potrebna pomoć. A oni koje naziva ovcama prepoznali su ga duhom, i ne znajući, jer su skrbili za potrebne, nemoćne i malene.
Danas smo pred istim izazovom i istom opasnošću: biti slijepi pored zdravih očiju i usredotočiti se na same sebe, a ne na braću pored sebe. Vrlo nas često zasljepljuju vlastite obveze i poslovi, potreba za uspjehom i poslovnim ostvarenjem, čašću i moći, novcem i drugim dobrima, pa ne vidimo nikoga pored sebe, a napose one malene. Ne nastojimo vidjeti čovjeka pored sebe niti se trudimo promatrati ga u njegovoj biti. Ne spoznajemo ga kao osobu koja ima svoje životne potrebe, nego prije kao nekoga tko služi našim potrebama, kao usputnoga znanca ili neznanca. Toliko smo usredotočeni na same sebe da nam onaj pored nas ništa ne znači i da ne vidimo ispravno njegov lik i njegovu bit. A da i ne govorim o tome koliko malo nastojimo u njemu otkriti nekoga tko je bogolik i kristolik. Vidimo samo ono što nam u danom trenutku odgovara i što možemo iskoristiti od onoga pored nas, ali ne vidimo njegovo srce niti čujemo vapaje njegove duše.

