26. nedjelja kroz godinu – A
Ova prispodoba što je Isus priča u današnjem Evanđelju, ako je stavimo u iskustvo svoga života, mogla bi djelovati vrlo bezazleno. Naime, mnogi od nas bi mogli odmahnuti rukom i reći na temelju sličnih spoznaja u svojim obiteljima: Pa što ima veze ako stariji sin i nije poslušao oca i otišao u vinograd. Zar je to baš tako težak prijestup? Zar dijete mora baš uvijek izvršiti volju očevu? Pa i ja imam sina koji me ne posluša baš uvijek, pa opet nije time došao smak svijeta. Pa moraju se i oni osamostaliti od roditelja i postati svoji, a kako će ako stalno slušaju.
Isto tako u mnogim slučajevima roditelji znaju pravdati svoju djecu i kod vrlo očitih prekršaja, pa kad govore grube riječi, dive se kako imaju bogat rječnik; kad se ponašaju razmaženo, znaju reći da drže do sebe; kad izvedu neslanu šalu, opravdava se to njihovim smislom za humor; kad učine kakvu psinu, pokazuju hrabrost i spremaju se biti vođe. Tako danas nije više sporan samo dječji neposluh, nego i roditeljsko nesnalaženje u svemu tome. Slušajući ovo Evanđelje možemo se tješiti da je onda bar jedan sin poslušao, jer danas je pitanje bi li i onaj drugi.
Međutim, Isus ne priča ovu prispodobu kao bezazlenu situaciju dječjeg nestašluka kroz koji se događa neposluh, nego skreće pozornost na to koliko je važno biti Bogu poslušan. Jer to nije nikakva šala ni igrarija. Radi se o posluhu kojim se ostvaruje pravednost pred Bogom, a tom pravednošću se otvara pristup u kraljevstvo Božje. A da je Isus ispričao priču o sinu koji se utapa u vodi i o ocu koji mu pruža ruku da ga spasi, onda bismo joj pristupili s više ozbiljnosti. I zamislimo što bi se dogodilo da sin ne želi prihvatiti ispruženu očevu ruku. Ne samo što bi izgubio život utopivši se, nego bi još veća tragedija bila njegov nakaradan stav prema ocu.
Neposluh prema roditelju uvijek je velik i ozbiljan prekršaj, ma kako se mogao činiti malenim i posljedice su mu uvijek velike i pogubne. Što više nekoga volimo, to jest što bismo ga više trebali voljeti jer on nas voli, to je manje nemara potrebno pa da uvreda prema takvome bude velika. A pogotovo što štetu doživi onaj tko odbije posluh. Ne iskazati iskreno poštovanje onom kome smo dužni iskazati, ozbiljna je stvar, a pogotovo odbiti poslušnost ili ga uvrijediti, učiniti mu nešto drugo nažao ili da mu nanijeti štetu.
I da stvar bude ozbiljnija, Isus ovom usporedbom želi progovoriti o posluhu prema Bogu, Ocu nebeskome, s time da se naš posluh tiče našeg odnosa prema životu vječnome, prema spasenju. Neposluh Bogu je odbijanje ispružene Božje ruke koja nas želi spasiti, odbijanje ulaska u njegovo kraljevstvo. Kad bismo mi vjernici, mali ljudi, sićušna stvorenja Božja, shvatili da, odbijajući poslušnost svome Bogu, Ocu i stvoritelju, odbijamo vlastito spasenje, da nas u kraljevstvo Božje pretječe svaki onaj tko se iskreno Bogu obraća i drži do njegovih riječi i zapovijedi, mislim da bismo mnogo ozbiljnije pristupili svom odnosu s njime i ne bismo sebi dopuštali pristranost kada poslušati a kada ne, što poslušati, a što ne. A upravo to nam se najčešće dogodi da se tako površno, nemarno i ravnodušno odnosimo prema ispruženoj spasiteljskoj ruci. Ili se, štoviše, otvoreno protivimo njegovim odredbama i volji.
Neka nas ova prispodoba potakne na žarču vjeru i gorljiviji hod prema spasenju, da nam se ne dogodi, da zbog vlastitog nemara i lijenosti, ostanemo pokraj puta koji vodi u život vječni, dok nam ga je Otac s ljubavlju poravnavao da bismo njime mogli dotrčati u zajedništvo s njime. A Otac nebeski nam, doista, sa svom očinskom skrbi i ljubavi pruža snažnu ruku zaštitnicu i priprema prikladan put našim nogama, jer želi naše spasenje, jer nas želi obradovati puninom svoga života u njegovu kraljevstvu. Amen.
