29. nedjelja kroz godinu – A
Pitanje postavljeno Isus u današnjem Evanđelju djeluje na prvi pogled jednostavno, ali je u biti prilično složeno. Kao pitanje može se protumačiti kao obično društveno-političko pitanje, ali ono je mnogo više od toga, od dnevnopolitčkih događanja i prijepora. I danas bi takvo pitanje bilo privlačno, samo bi ga trebalo malo preoblikovati u duhu našeg vremena. Tako bismo mogli zamisliti kad bi nas netko pitao u ozračju predstojećih izbora: Bi li bilo dopušteno povisiti dodatno PDV građanima Republike Hrvatske. Držim kako bi svatko od nas znao što na to odgovoriti, te kako sve to ‘začiniti’ grubim riječima na račun političara, koje često smatramo prevarantima, pljačkašima i kriminalcima. Upravo takvo pitanje je bilo postavljeno Isusu. Treba li čestiti pripadnik Izraelskog naroda plaćati porez rimskim pljačkašima koji su silom zauzeli njihovu zemlju? Mišljenja su bila podvojena, kao što su podvojena i danas u našem narodu glede političke situacije, do mjere da se čak i neki službenici Crkve opredjeljuju na političku aktivnost u ovoj predizbornoj groznici.
Vjerojatno je i Isus imao svoj politički sud o stanju svoga naroda pod rimskom čizmom, ali njegov odgovor nije bio jeftini politički vic ili predizborni trik na koji političari skupljaju glasove. Nije htio na lagan način pobirati simpatije naroda ustajući protiv rimskog imperijalizma, kao što se nikada nije htio baviti politikom. Njegov odgovor cilja mnogo dublje, jer je njegov stvarni cilj bio mnogo važniji nego što je pitanje političkog stanja naroda. Njegovo cilj je bio poučiti narod da uspostavi zajedništvo s Bogom, što se iščitava i iz današnjeg Evanđelja, a nasušna je potreba svakog pojedinca i naroda. Osim toga valja opaziti da je i pitanje bilo dublje od onog što se na površini čini. ‘Je li dopušteno dati porez caru ili nije’ nije bilo postavljeno da istraže Isusovo mišljenje, pa niti da oni pokažu svoje mišljenje. Nego su oni pitali za mišljenje koje bi polazilo od vjere u Boga, te su željeli čuti odgovor u ime Boga, to jest odgovor koji tumači volju Božju u spomenutom spornom pitanju. Stoga ovako formuliran upit ne traži samo mišljenje nekog pojedinca o porezu, nego traži Božji stav o plaćanju poreza Rimljanima. Točnije rečeno, pitanje ‘je li dopušteno dati porez caru’ prije svega znači: Dopušta li nam Bog dati porez caru ili ne? Ali njih nije toliko zanimalo što Bog misli, koliko su željeli imati argumente za svoju političku borbu i za gospodarsku korist.
Da postavljeno pitanje u sebi nije sadržavalo prizivanje na Boga i njegovu volju, ovakav Isusov bi odgovor zvučao čudno, barem u svom drugom dijelu. Jer na upit ‘je li dopušteno plaćati porez caru’, Isus ne odgovara samo na ovo pitanje, jer je bio dovoljan njegov potvrdan odgovor. Isus u isto vrijeme odgovora i na onaj dio pitanja koji je pretpostavljao da je trebao odgovoriti u ime Božje, to jest iz kuta samoga Boga. Stoga im ne kaže samo: Podajte caru carevno, nego nadodaje: podajte Bogu Božje.
Upravo ovaj drugi dio odgovora postaje ključ razumijevanja kako pitanja, tako i onoga što bi trebali činiti. Isus vrlo dobro zna da nema smisla poštivati ni cara ni davati porez, ako nisam kao vjernik svjestan da time vršim i volju Božju. Ako ne dajem Bogu što mu pripada u mome životu, da sam najsavjesniji građanin po pitanju plaćanja poreza, nije dovoljno za osmišljenje života i njegovih vrijednosti. Ako svoj život iscrpljujem samo u djelatnosti oko dobrobiti zemaljskog života i društva, pitanje je koliko sam dosegao puninu smisla i duhovnog ispunjenja.
Isus je, naprotiv, pokazao da onaj tko želi u ime Boga govoriti o socijalnim pitanjima, treba najprije sam dati Bogu što je Božje, a to znači dopustiti Bogu da mu oblikuje misli i život. Tek onda dotični može dati i kvalitetne odgovore i na društvena pitanja, te nikada neće upasti u politikanstvo, nego traženje istinske dobrobiti za cijeli narod. Samo onaj tko je uspio ostvariti zdrav i cjelovit odnos prema Bogu, može imati i zdrav odnos prema carstvu, to jest društvu. Ne može biti obrnuto, jer bi to značilo izokretanje vrednota. Mnogi bi Boga prihvatili tek onda kad bi on ispunio njihove političke, gospodarske, socijalne i ine želje i interese, ali rijetko ga prihvaćamo kao onoga koji mora biti naša prvotna želje i snagom kojeg ostvarujemo pravednije političke, gospodarske i društvene odnose. Tek kad počnemo Bogu davati što mu pripada, onda ćemo stvoriti i pravednije društvo. Sukladno ovoj ideju, Isus zato od svoje Crkve i njezinih službenika nikad nije tražio da se bave politikom, jer bi to bilo jeftino politikanstvo, nego da pozivaju ljude da s Bogom ostvaruju zajedništvo, jer iz toga se onda mogu roditi veliki ljudi, političari i vođe koji će graditi bolje društvo. Razvidno je onda da će država po našoj mjeri biti uvijek sukladna tome koliko mi Bogu dajemo ono što je po njegovoj mjeri. Što budemo više ljudi vjere i zajedništva s Bogom dajući Bogu Božje, što budemo držali više do Božjih vrijednosti, to ćemo graditi stabilinije i trajnije društvo. Neka nas stoga Gospodin Isus osposobi da znamo davati Bogu Božje, tako da onda neće biti upitno niti naše pošteno zauzimanje i doprinos u stvarima nad kojima neposrednu ovlast imaju carevi ovoga svijeta.
