12. nedjelja kroz godinu – C
Sveti nam Luka u današnjem evanđeoskom odlomku opisuje jedan događaj koji nam svjedoči kako je Gospodin Isus poučavao svoje učenike o svom identitetu i poslanju među ljudima. Svoju pouku Gospodin je započeo pitajući učenike da mu kažu što svijet govori o njemu. Apostoli su ga doista o tome izvijestili svjedočeći kako svijet o njemu ima, bez daljnjega, uzvišeno poimanje, jer ga prihvaćaju za nekog od proroka, tih duhovnih velikana Božjega naroda. No to Gospodinu nije bilo dosta, nego je od njih tražio da mu kažu što oni misle o njemu, na što je Petar ustvrdio da je on Krist – Pomazanik Božji. Iznenađuje potom što ovu istinu, to jest zaključak do kojeg je došao Petar, Gospodin Isus nije dopustio da kazuju drugima, jer se prije toga trebalo ispuniti veliko otajstvo otkupljenja, kako im je obznanio: Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.
Idući korak dalje od ove evanđeoske scene, možemo uočiti i ustvrditi da se ona opetovala mnogo puta u tolikim situacijama tijekom povijesti ljudskoga roda. Mnogi su ljudi, naime, o Kristu Gospodinu toliko toga govorili u ovih dvije tisuće godina, kao što se i u našem vremenu o njemu toliki izjašnjavaju. Na žalost mnogo je onih što ne polaze od onoga što je on rekao o sebi, niti od njegova spasiteljskog djela, kao što je učinio Petar kad je došao do ispravnog zaključka, nego o Isusu stvaraju neko svoje mišljenje koje ne odgovara onim datostima koje je on o sebi objavio. Mnogi su uvjereni da je dovoljno imati mišljenje o Kristu kako bi se potvrdilo da ga poznaju dobro, a da se uopće ne pitaju imaju li ispravno mišljenje o njemu i kako bi mogli doći do toga da stvore takvo mišljenje.
Štoviše, valja naglasiti da ovdje ne uzimamo u obzir niti ona zlonamjerna mišljenja, nego samo dobronamjerna, kako su učinili i apostoli. Jer niti dobronamjernost neke izjave ili mišljenja nije jamstvo da je onaj koji ih iznosi pogodio bit stvari i da je izrekao istinu o Gospodinu Isusu. Isto tako ne govori se niti o nekim lošim mišljenjima, nego o prilično dobrim mišljenjima punima poštovanja i pozitivnog vrednovanja, a da su ipak daleko od biti Gospodinova identiteta. Radi se ponekada o najboljemu što je čovjek mogao reći o drugome čovjeku, poput onoga što je svijet tvrdio za Gospodina da je neki od proroka, a opet vidimo da je to bilo vrlo nedostatno, bez obzira što je onaj tko ih je oblikovao htio počastiti Gospodina Isusa tako uzvišenim nazivima. Uostalom, i sami su apostoli imali o njemu najprije samo takvo mišljenje kao o nekom izvrsnom čovjeku, te mu je trebalo dosta vremena da ih pouči istini o samome sebi, istini koju je Petar prvi počeo nazrijevati otvarajući se Božjem nadahnuću.
I bez obzira što svijet, pa čak ni apostoli, na prvi pogled nije znao pravu istinu o Isusu, njemu je ipak bilo od iznimne važnosti postaviti ovo pitanje: Što govori svijet, tko sam ja? Bilo je prevažno postaviti to pitanje, jer su se s tim pitanjem trebali suočiti apostoli, a u isto vrijeme ga je trebalo nadići. Njime je trebalo ukazati koliko je važno na to pitanje ispravno odgovoriti kako apostoli nekada, tako i mi danas. Odgovor na ovo pitanje pretpostavljao je dugu i temeljitu pouku koja je bila zahtijevan proces. A proces pouke je bio proces patnje, muke i smrti Gospodinove koja im je trebala biti najveći dokaz njegova božanskog poslanja i identiteta. Samo tako, promatrajući njegovu muku, smrti i uskrsnuće, mogli su se istinski osvjedočiti u njegovo božanstvo. Jer Gospodin nije htio da ljudi zamišljaju spasitelja samo u ljudskim kategorijama pripisujući mu isključivo ljudsko poslanje, nego da ga promatraju u otajstvu čovjeka koji pati i Boga koji otkupljuje. On koji je bio istinski utjelovljen uzevši ljudsku narav, nije bio sam čovjek,nego i Bog koji je svojim tijelom htio biti pomirnica i otkupljenje grešnoga čovjeka.
Zato on i nije htio da ljudi zamišljaju spasitelja samo u ljudskim kategorijama, nego kao Boga i Božjeg Pomazanika koji je ujedno i čovjek. Ali do ovako ispravnog zaključka trebalo je doista doći osvjedočivši se promatrajući njegovo slavno uskrsnuće, jer bi svaki pokušaj da ga se definira bez toga bio nedostatan da se ljudi uvjere u pravi utjelovljeni identitet i poslanje Bogočovjeka Isusa Krista. Znajući da ni apostoli još nisu do kraja sigurni i uvjereni, on ne želi niti da drugima otkrivaju njegov identitet, jer otajstvo njegova života ne bi znali ispravno prenijeti ni protumačiti, što im je postalo moguće tek kad su postali svjedoci njegove muke, smrti i uskrsnuća. U tom duhu valja iščitati i njegov zahtjev kojim poziva onima koji hoće da idu za njim kad im veli: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Drugim riječima je htio reći: Hoće li me tko upoznati, neka promatra moj križ i neka ga potom prihvati kao svoj i neka ide za mnom.
Tako nam iz Gospodinovih riječi i zahtijeva proizlazi višestruko znakovita poruka. Kao prvo, nitko ne može dobro poznavati Krista, ako ga ne poznaje kao patnika koji je dao svoj život za čovjeka. Nadalje, nitko ga ne može upoznati dobro ako ne kroz dimenziju patnje, križa i muke. Ako je to vrijedilo za apostole koji su spoznali njegovo božanstvo ne neopoziv način tek nakon uskrsnuća, onda to vrijedi i za nas koji živimo svoju vjeru između njegova križa i uskrsnuća. I na nama se očituje da nitko ne može dobro upoznati Gospodina nego samo putem križa koji je pravo sredstvo upoznavanja. Doista, njega možemo prepoznati samo na temelju svjedočanstva njegova križa na kojem je pobijedio smrt. Štoviše, njega mogu dobro prepoznati i upoznati samo oni koji nose svoj križ, to jest dopuste da ih njegov križ obilježi. Jer samo kad je ljudski život obilježen tim svetim znakom, onda u rukama imamo istinsko identifikacijsko sredstvo po kojem spoznajemo Kristovu božansku prisutnost. Samo ako se iz dana u dan razapinjemo na križu i gubimo svoj život, spašavamo se, jer nam je Krist Gospodin iz dana u dan jasniji pred očima i bliži u srcu. Prihvatimo križ Gospodinov da nas po njemu Gospodin obasja slavom svoga spoznanja.