 |
|
Nekad sam odbačena plutala morem,
po pučini nošena valovima, sve dok me ne udomi stari ribar na svojoj barci. Pribrah se, osvijestih, rane zaliječih, te se ponovno zaželjeh mora, premda sam radi svoje ispraznosti bila lagana i nesigurna, žrtva morskih struja i vjetrova. Nakon što me čvrstim konopcima usidrio za morsko dno, ponosno sam podigla glavu, elegantno se penjući na krijeste vala. Zahvaljujući brižnoj ruci i neraskidivim vezovima ljubavi, upravo moja praznina postala je znak ulaska u sigurnu luku i nepotopivo sidrište za njegov brodić. |