2. vazmena nedjelja – A
Čovjek je biće stvoreno za blizinu i zajedništvo, no vrlo često ne zna to ostvariti na pravi način. Umjesto zajedništva, dogodi mu se da napravi podjele i lomove u komunikaciji i odnosu s drugima, a umjesto blizine, udaljuju se od njih. A jer mu takve situacije nanose rane, onda redovito biva žrtva straha od drugih i pred drugima, što na nj utječe u tolikoj mjeri da se ne samo udalji od drugih, već od njih i izolira. Isti obrazac se mogao primijetiti i u odnosu s Bogom s kojim je prekinuo bitno životno zajedništvo u trenutku kad je sagriješio. Kao znak udaljavanja i izolacije bio je izgon iz zemaljskog raja i neka vrsta progonstva na koje je čovjek bio osuđen. Došlo je do prekida zajedništva, te je čovjeku bio onemogućen povratak kroz rajska vrata, jer je zbog počinjenoga grijeha bio neprikladan da prođe kroz njih. Bez obzira što je stanje bilo pogubno za čovjeka, Bog nije odustajao od potrebe da izgradi zajedništvo, to jest da čovjeka vrati u prostore života s kojih je morao otići. Taj plan je Bog preuzeo na sebe, jer čovjek nije bio u stanju provesti ga i ponovno uspostaviti odnose zajedništva i ljubavi.
Ostvarenje ovog plana dogodilo se po Kristovom uskrsnuću po kojem je Gospodin vratio čovjeka u svoju blizinu ne puštajući ga više nikuda od sebe. Čak u događajima muke smrti i uskrsnuća Gospodnjega možemo pronaći sliku drevnih odnosa koji su se narušili. U današnjem evanđeoskom izviješću možemo uočiti da se Krist u odnosu na svoje učenike nalazi u tri moguća položaja: on je bio izvan prostorije u kojoj su bili, zatim je ušao i pokazao se, a kao treći korak, tražio je od Tome da se približi i da dotakne njegove svete rane. Ova tri stanja prikazuju njegov generalni odnos prema njima, ali i prema čovjeku kao takvom. U trenutku kada on umire na križu i biva položen u grob, slika je one krajnje udaljenost, jer nema veće udaljenosti među ljudima od one koja postoji između života i smrti, istine i laži. Kristovom smrću činilo se da se dogodila upravo ta udaljenost između njega i njegovih učenika, to jest između njega i čovjeka kao takvoga. Došlo je do udaljenosti koja se učenicima činila nepremostiva i koja je u njih zavila strahom i tugom, razočaranjem i bolima. Za njih je Krist bio izvan dosega života, to jest kao netko koga više nema i tko je izvan vrata njihova prostora i na koga više nisu mogli računati.
Kada je potom uskrsnuo, ušao je ponovno u njihov vidokrug. Ali oni su još uvijek bili nesigurni glede njega, tko bi i kakav bi bio, pa su se dijelom i bojali približiti mu se. No zato on, kao treći korak, uvijek se približava njima i želi ih učvrstiti u spoznaji da je to on, ali i u vjeri u uskrsnuće koje je događaj dokidanja svih udaljenosti između Boga i čovjeka. I kao što je njemu uskrsnuće omogućilo da prođe kroz zatvorena vrata i stane u sredinu među njih, tako je on omogućio svakome čovjeku da se vrati u raj i da prođe kroz ona vrata koja svakoga odvajaju od vječnoga života. Ono što se ljudima činilo nepremostivo i nespojivo, a to je da netko iz smrti prijeđe u život, s njime je postalo izvedivo, te se dogodio radikalni zaokret. I kada se na veliki petak činilo da se je udaljenost između Boga i čovjeka povećala do krajnjih granica i razmjera, svojim povratkom u život, što je simbolizirano njegovim prolaskom kroz zatvorena vrata, on tu udaljenost dokida. Ako je njegovo umiranje moglo značiti konačno i nepovratno udaljavanje Boga i čovjeka, njegovo uskrsnuće je neopozivo smanjenje tih udaljenosti do mjere da ga je ponovno bilo moguće čuti i vidjeti, te osjetiti njegovu blizinu. No to moramo zahvaliti njemu i njegovoj božanskoj snazi koja je sada mogla ne smo usporiti nego i osporiti proces ljudskog umiranja. Uskrslom snagom mogao se vratiti kroz vrata smrti u život, što je predstavljao njegov prolazak kroz zatvorena vrata. On koji je bio izvan života, sada je ponovno bio s učenicima da ih obdari svojim životom.
A završni korak tog procesa je bio da pozove Tomu da stavi svoj prst u mjesto čavala i njegov probodeni bok. Pozivajući ga u zajedništvo svojih svetih rana, pozvao ga je na puno zajedništvo života i milosti koje se ostvaruje po vjeri. Uskrsli nije htio da njegovo uskrslo stanje bude za nas nedostupno i nedohvatljivo, da nam se sada stvori dojam da je povećao udaljenost između sebe i čovjeka kada je prešao u savršeniji način postojanja. Nije htio biti izvan našega svijeta, pa i onda kad je na drukčiji način bio izvan dometa naših osjetila. Dapače, on je tu udaljenost ne samo smanjio, već i dokinuo, pa je htio da se njegovi učenici u to osvjedoče, te to posvjedoče svijetu. Kako vidimo, nije s njima htio biti samo prostorno na istome mjestu, već da oni umom i srcem osjete njegovu blizinu, što je pravo dokidanje udaljenosti. Zato je Gospodin i za nas predvidio da prave udaljenosti između njega i nas ne mjerimo metrima, nego srcem i vjerom. Srce je pravi mjerač udaljenosti, jer što je srcu bliži, to nam je i stvarno bliži. To jest, koliko smo mu mi srcem blizu, toliko smo mu uistinu blizu. Njegova ljubav i njegovo otvoreno srce pokazuju da je on sa svoje strane dokinuo svaku udaljenost, a sada je na nama da mi to učinimo sa svoje strane otvarajući vrata svoje pameti i svoga srca. Ako ga naše srce ne otkriva pored nas, onda nam je uistinu daleko. No on je zato umro i uskrsnuo da nam bude bliz i blizak, te hoće da ga ‘ljubimo iako ga još ne gledamo, da vjerujemo i da klikćemo od radosti neizrecive i proslavljene’ što nam je iskazao svoje neizmjerno milosrđe i sa sobom nas uveo u život vječni gdje ćemo ga hvaliti i slaviti po sve vijeke vjekova. Amen