13. nedjelja kroz godinu – A
Današnji evanđeoski odlomak bitno je artikuliran u dva dijela. U prvom dijelu Gospodin apostolima stavlja na uvid određene zahtjeve apostolske službe i njegova nasljedovanja. Tumači im koji je ispravan stav koji trebaju zauzeti oni koji idu za njim, to jest nastavljaju njegovo poslanje. S druge pak strane na koji način će biti primljeni i čime će Bog nagraditi one koji ih velikodušno primaju i prema njima se ophode s dužnim poštovanjem. Naravno, premda se ovo odnosi u prvom redu za službenike koji nastavljaju Gospodinovo poslanje, vrijedi i za sve kršćane koji nisu izuzeti zadaće svjedočenja Krista Gospodina. Ključna riječ koju izgovara Gospodin u prvom dijelu teksta jest „nije mene dostojan“, te ćemo je uzeti kao predložak ovog razmišljanja.
Naime, kad Isus objašnjava apostolima čega bi se sve morali odreći i na kakvu bi žrtvu trebali biti spremni, dodaj da onaj tko nije spreman ispuniti uvjet, nije dostojan njega i njegova poslanja. Ma štogod mi mislili o njegovim zahtjevima, držali ih normalnima ili pretjerana, ne možemo zanemariti činjenicu da ih je on postavio. Biti Gospodinov apostoli i sljedbenik nije nešto po sebi razumljivo ili jednostavno, nego je nešto vrlo zahtjevno i odgovorno. Biti njegov službenik ili njegov vjernik, nije nešto po sebi završeno jednim sakramentalnim činom, niti nešto na što bi pojedinac polagao pravo. Isto tako ne pripada pojedincu odlučivati kako vršiti službi, pa niti kako biti Kristov učenik i vjernik. Sve to je od početka uredio i odredio sam Gospodin, te je pokazao da postoji način vršenja službe i način kršćanskog života koji je njega dostojan, što u isto vrijeme znači da bi moglo biti onih nedostojnih načina. Na žalost niti su mnogi službenici, a ni mnogi vjernici ovoga svjesni. Stoga u današnjem svijetu čujemo i s teoloških instanci mrmljanje na određene zahtjevne dimenzije svećeničkog života, kao da bi zahtjevi službe bili uzrok nemorala i padova među službenicima. Isto tako vrijedi i za vjernike. Teži se ukidanju svih moralnih normi koje navodno opterećuju savjest suvremenog vjernika, te se doslovno traži ozakonjenje zla kako bi se umirilo tolike savjesti koje žive u grijehu, a smetaju im odredbe Crkve o njihovoj grešnoj situaciji.
Oni koji traže ne polaze od pretpostavke da je Krist u današnjem Evanđelju postavio vrlo visoke zahtjeve pred svoje učenike i vjernike. Biti Kristov službenik i biti kršćanin doista je nešto vrlo zahtjevno i sveto. Onaj tko se zove svetim kršćanskim imenom, ili obnaša službu Kristova svećenika, mora biti svjestan da iz dana u dan treba činiti izbore koji ga čine dostojnima samog Gospodina. Nitko sebi ne smio dopustiti ići za njim samo formalno, a stvarno ostati vezan starim sponama, odnosima i starim načinom života. Svatko treba pokazati minimum dobre volje da će mu se suobličiti i da će učiniti sve da bude dostojan poziva kojim je pozvan.
Kršćani iz dana u dan trebaju postajati dostojni Isusa i njegova nauka, njegova dara za nas ljude i među nama. Moraju postajati dostojni izbora i izabranja kojim ih je obdario i milosrđe im iskazao. Najčešće žive vjeru kao da je to događaj završeni činom krštenja, a ne otvoren proces suobličavanja Kristu. Kršćani zaboravljaju da trebaju postajati dostojni poziva koji im je Krist uputio, a ne da se zadovolje samo onim prvim korakom koji naprave u vjeri, i to uglavnom nesvjesni i tog koraka. Zaboravljajući dinamiku osobnog odnosa s Kristom, žive vjeru na vrlo površan i proizvoljan način. Zovu se kršćanima, a sebi dopuštaju živjeti svakodnevni život neuredno i nemoralno, a onaj osobni daleko od Gospodnjeg lica i pogleda. Zovu se kršćanima, ali su Bogu zatvorili vrata svoje obitelji, tješeći se time da katkada odškrinu vrata župne crkve provirujući u nju od prigode do prigode. U svemu drugome rastu, usavršavaju se i napreduju, samo vjera ostaje negdje u povojima, u onom stadiju u kojom su kao djeca primili krštenje. Tako im u djetinjstvu vjera i počinje i završava.
Međutim, to nije ispravan pogled na vjeru, niti uopće kršćanski način življenja. Stoga nas Krist poziva da vjeru shvatimo u dinamizmu procesa u kojem se trudimo postati dostojni njegova božanskog poziva i dara kojim nas želi obasuti. Odazovimo mu se stoga ozbiljno i odgovorno, jer to je jedini način življenja vjere i kršćanstva, te ako želimo biti Kristovi autentični svjedoci u svijetu, djelotvorno oruđe njegova Evanđelja među braćom ljudima i prihvaćeni s poštovanjem u svijetu u kojem postoji sve više podozrenja i netrpeljivosti prema Kristovoj Crkvi.
