14. nedjelja kroz godinu – A
U današnjem Evanđelju Gospodin Isus s jedne strane slavi Oca poradi malenih kojima objavljuje svoja otajstva, ali isto tako dovodi u pitanje one mudre i umne kojima otajstva kraljevstva nisu otkrivena. U svijetu kao što je naš, u kojemu se cijeni i poštuje znanje, valja postaviti nekoliko pitanja kako bismo razjasnili Gospodinove stavove, te ponijeli potrebnu pouku za život. Upitati nam se nije li Gospodin u suprotnosti sa samim sobom, jer on sam daje svojim vjernicima Duha mudrosti i razuma, a ovdje kao da likuje protiv mudrih i umnih kojima Otac nebeski nije objavio otajstva kraljevstva Božjega? Nije li njegova riječ poziv Crkvi da se odrekne pameti i služenja učenih i razumnih ljudi? Ne guši li time Krist Gospodin i ne obezvrjeđuje li uporabu uma? A ako je Gospodin na strani malenih, a protiv mudrih i umnih, onda je pitanje zašto se Crkva nikad tijekom povijesti nije odrekla razuma i njegove uporabe, nego je uvijek veličala svoje naučitelje, ljude iznimnih intelektualnih sposobnosti i darova? Ako je Gospodin bio jasno opredijeljen za malene, zašto je Crkva tijekom svoje povijesti vrednovala i svjetovno znanje, pa onda otvarala i svoja znanstvena učilišta? Zašto i danas očekuje od svojih službenika da završe teološke fakultete i usvoje teološko znanje, ako je bio protiv mudrih i umnih? Isto tako kako se može spojiti njegov stav s činjenicom da je i Božja objava zapisana u Svetome pismu sastavljena i od knjiga koje zovemo mudrosnom književnošću?
Stoga kad bolje razmotrimo cjeloviti Gospodinov stav i poruku uočiti nam je neke razlike. Gospodin Isus, naime, ne polemizira protiv mudrosti i umnosti kao takve, nego je protivan ljudskoj mudrosti koja sebe drži dostatnom i neovisnom od Boga, odbijajući se u svojoj oholosti podvrći Ocu koji je izvor svake Mudrosti, kao i Sinu koji je utjelovljena Mudrost Očeva. Štoviše, ne samo da se odbijaju podvrći Božjoj mudrosti, nego joj se i otvoreno suprotstavljaju, čemu smo svjedoci i u suvremenom svijetu koji ne prihvaća tako lako Božji nauk o čovjeku i njegovu životu, te radije ide samostalnim putem.
Stoga Isusovo opredjeljenje za malene, nije opredjeljenje za maloumne i glupe, nego naprotiv za one koji razumijevaju da je spoznaja otajstava kraljevstva najznačajnija spoznaja potrebna čovjeku. Maleni su stoga oni koji traže otajstva kraljevstva, bez obzira koliko bili učeni ili neuki. Po tome i veliki učenjak i znanstvenik se može ubrojiti među malene Božje od trenutka kad shvati da ljudskom spoznajom ne može prodrijeti do najdubljih otajstava, nego samo Božjom objavom i milosnom pomoći. Tako maleni znaju da spoznaja dolazi od Oca, a da nije samo ljudska stečevina. Oni žive od Božjih spoznanja, jer znanje njihovo o ključnim pitanjima života je došlo od Boga, te ga doista u poniznosti drže Božjim, a ne ljudskim. Oni su sposobni diviti se tom čudesnom znanju koje ih nadilazi, te za nj biti zahvalni onome koji ga je u svojoj dobrohotnosti htio objaviti. Otkrivajući Božja otajstva, maleni spoznaju Božju veličinu i dubinu njegovih nauma, te iz dana u dan postaju svjesni svoje malenosti i malenosti ljudskog znanja. Onaj tko se pred Bogom osjeća malen, nije protiv ljudske mudrosti i umnosti, kao što ni Gospodin nije bio, nego samo znaju da ljudska mudrost nije dostatna za puninu života koju Bog želi podariti čovjeku. A nije dostatna niti za dati smisao životu ni opravdati najvažnije životne izbore. Jer samo ljudska mudrost, ma koliko bila velika, ne može dati odgovor na bitna životna pitanja koja muče čovjeka, niti usmjeriti njegova traženja. Maleni se radije opredjeljuju za mudrost koja dolazi odozgor, o kojoj govori Sveto pismo i koju utjelovljuje Gospodin.
Maleni svojim znanjem služe čovjeku i čovječanstvu, a ne da njime grade svoju veličinu i svoju slavu. No maleni Božji nisu glupi da ne bi znali što se događa u svijetu i što se događa u ljudskim srcima, nego oni ne grade karijeru i veličinu nauštrb drugih, kao mudraci i umnici ovoga svijeta, koje se cijeni i poštuje na temelju njihove titule i pameti. Maleni prihvaćaju razmišljati Božjom logikom, uslijed čega sve znanje koje posjeduju pripisuju Bogu kao izvoru znanja, zahvalni ujedno na takvom daru.
Stoga je i nama kršćanima slijediti Isusovu molitvu, te se odazvati njegovu pozivu da sve svoje sposobnosti uma i srca stavimo u službu kraljevstva Božjega. Učimo se od njega koji je krotka i ponizna srca, da u poniznosti tražimo Božju mudrost po spoznanju Oca i Sina, jer nas samo ta mudrost može učiniti spokojnima. Po njoj ćemo spoznati da nismo stranci, lutalice i beskućnici na zemlji, nego da imamo Oca koji nas ljubi od vijeka i poziva u vječni život. Štoviše, imamo Oca koji do te mjere skrbi za nas da je svoga Sina, vječnu Mudrost, poslao na svijet da se utjelovi kako bi nas poučio najvećim otajstvima kraljevstva, a isto tako kako bi položio svoj život za nas i otvorio nam vrata života vječnoga. Prihvatimo spremno i ponizno darove njegova Duha kojima nam daje puninu života i spoznanja, te posvjedočimo u svijetu punom preuzetne ljudske oholosti koliko je duboko, široko i visoko ovo Božje znanje i Božja mudrost, jedina sposobna podariti svijetu novost i puninu života, te okvire boljih međuljudskih odnosa, a time i sretnije budućnosti na zemlji, kojoj kruna dotiče nebesa i vječni život.

 

Share: