21. nedjelja kroz godinu – B
Mnogi kršćani su se navikli, pa i duhovno razmazili, jer su zaboravili ili zanemarili činjenicu da je Bog zahtijevan. Gotovo redovito očekujemo da Bog udovoljava naše prohtjeve, te da ima logiku i sklop razmišljanja poput našega. Pretpostavljamo da nam on treba govoriti ono što želimo čuti, te da od nas ne iziskuje nikakav napor kako bismo shvatili ono što govori. Čak i ne mislimo da trebamo rasti i odrasti kako bismo ga razumjeli bolje i dublje, uvjereni da se duhovni rast događa sam po sebi. Da bismo se to predočili, možemo usporediti s jednom slikom: misliti da je Bog tek tako po sebi shvatljiv, ma koliko je jednostavan i sveo se na mjeru čovjeka, isto je kao zamisliti da je malo neuko dijete kadro slušati i razumjeti sveučilišnog profesora. U životu dobro znamo da se treba mučiti i učiti kako bi se došlo do većih spoznaja, te nam je sasvim normalno da treba savladati niže razine znanja kako bi se pristupilo onim višima i dobro ih razumjelo.
Ako je to tako za naše ljudsko znanje, ne treba se čuditi ako tu istu logiku primijenimo i na znanje koje nam dolazi od Gospodina. On s nama ljudima ima poseban projekt, vrlo zahtijevan i odgovoran. Njegova očekivanja prema nama ljudima su doista visoka. Ali, uostalom, zar bi trebala biti niska? Čovjek je stvoren kao uzvišeno biće, te jednako takva trebaju biti Božja očekivanja i njegovi sveti planovi, kao i, shodno tome, ljudska ostvarenja. Sve što bi bilo drugačije od toga, rušenje je ljudskoga dostojanstva i degradiranje čovjeka. Konkretnije, Bog ga je stvorio za zajedništvo u božanskom životu, za međusobno razumijevanje i ljubav. A svako zajedništvo se gradi uz trud i napor, uz vjernost i odgovornost. Ono se gradi u povijesnim i društvenim okolnostima koje ne idu u vijek baš naruku Božjim planovima, a u kojima treba konkretizirati vlastitu ljubav i vjernost, te izgraditi karakter i osobnost. Nema onoga tko se neće susresti sa ‘svijetom’ koji ga želi otrgnuti od Boga, te mu tako postati kušnjom i opasnosti za duhovnu izgradnju i posvemašnje prianjanje uz njega.
Sam Bog se založio za to zajedništvo s čovjekom, te je uložio golem napor, pa i vlastiti život da do njega dođe, čime je pokazao primjer čovjeku kako valja s trudom i naporom graditi život vjernosti s Bogom. Isus to jasno ističe svojim učenicima kada im daje svoje tijelo i krv za hranu i piće, podsjećajući ih da nije učinio napor samo silazeći k ljudima, već također ima učiniti dodatni napor da uziđe na nazad na nebo. Osim toga Božji trud je očit i u daru Duha koji oživljuje, to jest pobjeđuje smrt i daje život. Jednako kao što i Isusova riječ sadrži u sebi snagu duha i života. Također ne treba zaboraviti ni podcijeniti ni nastojanje Oca nebeskoga da privuče duše učenika svome Sinu. No na žalost, upravo to je sablaznilo dio Isusovih učenika, te im je postalo neprihvatljivo ići za njim. Umjesto da se vinu prema istinama koje je on tumačio o Bogu, oni su se ispričavali govoreći da je to tvrda besjeda.
Ali ako je Bog morao prihvatiti istinu tvrdoće ljudskoga srca, te svojom riječju i životom dati odgovor na grijeh i odbacivanje vjere, zar možemo misliti da nakon svega toga nije još veći trud potreban nama da razumijemo širinu i dubinu Kristove riječi koja je “duh i život”, te da po njegovu poticaju dođemo do Boga i do života. Pa i onda kada nam se njegova besjeda čini tvrdom, ona je uvijek riječ života za nas, te je potrebno ponizno se prignuti i na koljenima je razmatrati. A ako Bog nije bez napora ušao u vrijeme i prostor i ljudski život, ne trebamo ni mi očekivati da bez napora uđemo u vječnost i nebo i božanski život. Lako je na prvi pogled odbaciti tu riječ držeći je preteškom i neshvatljivom, ali je neophodno poći s povjerenjem prema Bogu znajući da sve što nam Bog govori tiče se nas i našega spasenja. Zato je potreban taj ponizni posluh i prihvaćanje Kristove riječi, sukladno onome što je i sveti Petar potvrdio: “Gospodine, kako da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji!”
Neka Isusova ‘tvrda besjeda’ učini da i nama padnu maske s lice, te da se razbiju iluzije, kao što je bio slušaj svetoga Petra koji je jasno iznio svoj stav i vjeru u Kristovo božanstvo, ma koliko ono bilo teško shvatljivo smrtnome ljudskom biću. Kristova tvrda besjeda je poziv i obveza da se više zauzmemo u čitanju i razmatranju njegove riječi, da je ponizno prihvaćamo i upijamo, jer bez toga ona ću uvijek biti sporna, pogotovo našem oporom ljudskom karakteru koji želi živjeti po svome. Zato se trudimo oko te riječi i njezina razumijevanja, borimo se duhom da je bolje shvatimo i da u njoj i po njoj rastemo. A kad nam se nakon takvog duhovnog napora sve razluči u duši, tada ćemo shvatiti da nam upravo ta riječ donosi mir i sigurnost, te daje jasnoću i život. U tom trenutku ćemo osjetiti koliko je istinita, premda se čini shvatljivom, koliko je lagana premda teška, koliko je mekana premda djeluje tvrda, koliko je najlogičnija premda djeluje nelogična. Borimo se stoga protiv inercije svoje naravi pozornim čitanjem Boje riječi i poniznim prihvaćanjem njezina sadržaja i tumačenja, pa ćemo tako otkriti njezinu nezamjenjivu snagu, te ne samo da nećemo imati potrebu micati se od Krista, već ćemo se truditi biti s njime sve tješnje združeni u zajedništvu ljubavi iz koje nam struji onaj pravi neprolazni život, te se nećemo ustručavati reći sa sv. Petrom: “Gospodine, kako da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji!”