25. nedjelja kroz godinu – A

Prispodoba iz današnjeg Evanđelja uvijek je, koliko god je čitali, vrlo neobična i zbunjujuća. U sebi osjećamo kao da je ipak gospodar učinio nepravdu onima koji su cijeli dan radili, premda im je rekao da ih nije oštetio: Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno sa svojim činiti što hoću? I premda iz perspektive pogode stoji ova primjedba, neki osjećaj pravičnosti ipak nas tjera dovesti je u pitanje i reći da je gospodar mogao prema onima prvima biti malo darežljiviji i velikodušniji. I takav nas osjećaj prati dok razmišljamo iz perspektive vlastitoga probitka viđena kroz novac, dok s druge strane ne znamo vidjeti istinsku dobrobit koju su uživali oni prvi time što ih je gospodar uzeo da rade u njegovu vinogradu. Pogotovo ako prispodobu stavimo u duhovni kontekst, tada postaje jasno da je naša optika promatranja sasvim kriva, jer se usredotočujemo samo na zaradu, a ne znamo vidjeti cjelokupnu korist koja se skriva iza zajedništva s Bogom. Ta korist koja stoji u pozadini daleko je veća od uske zarade koja je većini ljudi najveća motivacija za rad.

Na žalost mi ljudi je ne znamo dobro sagledati ponudu Božju te se cjenkamo sa svime i u svemu što nam nudi. Dok nas on velikodušno poziva da dođemo u njegov vinograd, da zdušno radimo na svome spasenju i na spasenju braće ljudi, mi se tome opiremo jer

24. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem Evanđelju Petar je postavio jedno sasvim obično pitanje Isusu: Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješ o mene? Do sedam puta? Pitanje je sasvim obično i odražava stanje naše ljudske naravi i usmjerenje naše pozornosti. Uglavnom smo usmjereni na to da vidimo kad se naš brat ogriješi o nas i to doživljavamo kao problem, te postavljamo neke granice tolerancije do koje može ići tuđa uvreda prema nama. Sam Petar je postavio pitanje polazeći od pretpostavke da postoji granica do koje može trpjeti svoga brata kad se ogriješ o nj, nakon čega bi onda došao prostor kada bratu mogu odrediti sankcije i uzvratiti mu nepraštanjem i istom mjerom. Isus je, međutim, tu granicu potpuno pomakao, to jest otklonio govoreći Petru da treba opraštati do sedamdeset puta sedam, što će reći uvijek.

Nakon toga Isus mu priča prispodobu o dva dužnika želeći mu skrenuti pozornost

23. nedjelja kroz godinu – A

Današnji evanđeoski odlomak sastavljen je od tri kratke Isusove pouke koje su ostale kao pravilo ponašanja Crkve kao zajednice vjernika u situaciji kada se primijeti da netko od članova zajednice ne živi dosljednim i ispravnim životom. Takve situacije su neželjene, ali ipak jedan dio svakodnevnice, jer, na žalost, nikada nije bilo idealnoga vremena u kojemu su svi članovi Crkve zdušno i jednodušno prihvaćali i živjeli Božje odredbe i preporuke. Kao i danas, u svim vremenima bilo je onih koji su formalno pripadali zajednici vjernika, a opet, s druge strane,  nisu marili za pojedine odredbe, već su živjeli grešnim životom. I ne samo kao neku privatnu slabost, već počesto i otvoreno griješeći protiv Božjega Zakona i crkvenih odredbi. Uz to, nije rijetkost da se dogodi da takvi pojedinci koji žive u otvorenom grijehu, a pogotovo ako obnašaju društveno važne funkcije, u nekim prigodama dolaze na euharistijska slavalja i pristupaju svetoj pričesti kao da se nije ništa dogodilo ako žive razvratnim životom, ako žive u drugom braku ili pak ako zastupaju bezbožne ćudoredne stavove kao što je promicanje prava na abortus i sličnih grijeha.

22. nedjelja kroz godinu – A

Današnji evanđeoski odlomak je dobro poznati razgovor između Gospodina Isusa i apostolskog prvaka Petra, a u kojem se suprotstavljaju dvije temeljne opcije života. S jedne strane Isus naviješta učenicima božanski plan – svoje spasenjsko djelo radi kojega je došao na zemlju, a sa svoje strane Petar otkriva da nije ništa razumio od Božjih nauma, te reagira kao običan smrtnik koji nema dublje uvide u život. Zato će mu Isus i reći: Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko! Jer je Isus kao utjelovljeni Bog trebao i svojom ljudskošću prihvatiti Božji naum, te je Petrovo odvraćanje od toga doživljavao kao neku vrstu kušnje i sablazni, slične onim kušnjama kojima je bio izložen kad ga je kušao sotona u pustinji, koji ga je na lukav način htio odvratiti od služenja Bogu i njegova poslanja. U ovom slučaju Petar kao da želi stati na njegovu stranu i zaštititi ga od svega što on naviješta da se ima dogoditi, no Petar ne uzima u obzir sve sastavnice života, već razmišlja jednostrano kao čovjek. Petar reagira po ljudskom nahođenju, uvjeren kako je najvažnija stvar u životu čuvati ljubomorno svoj zemaljski život, a ne vršiti volju Božju i ići putem spasenja.

21. nedjelja kroz godinu – A

Današnje Evanđelje nam donosi dijalog Isusa s apostolom Petrom, a ovaj je odlomak poznat kao Petrova vjeroispovijest. Petar je, naime, ispovjedio vjeru u Isusovo božanstvo, te je nakon toga dobio Isusovo obećanje da će mu dati ključeve kraljevstva nebeskoga. Služeći se slikom ključeva, Isus Petru obećava dati vrlo vlast koju nemaju smrtni ljudi, a to je vlast nad spasenjem drugih ljudi. Takva tvrdnja da Bog daje vlast nekom svom apostolu, koji je između ostaloga ribar, nad ulaskom u život vječni zvuči gotovo nevjerojatno u našem individualističkome svijetu u kojemu k tome pretpostavljamo da je spasenje plod i osobnih zasluga, te stoga neki Petar s time ne bi trebao imati ama baš ništa. Sve se pomalo držimo tako kao da s naši spasenjem nema veze nitko treći osim nas i Gospodina, te isključujemo svaku pomisao o nekoj trećoj strani koja bi trebala imati značajniju ulogu pri tome.

No pri svemu tome Isus je bio prilično jasan: Petru i Crkvi je dao posebnu vlast nad vratima spasenja, jer je njima, a u prvom redu Petru, povjerio ključeve, kako sam reče.

Uznsenje Blažene Djevice Marije – Velika Gospa

Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo je veliko otajstvo kojim Bog krijepi vjeru i nadu svoga naroda, te postaje neiscrpno vrelo nadahnuća za kršćanski život. Premda ima onih kojima ova istina vjere djeluje čudno, ipak je ona nešto najnaravnije djelovanju milosti i milosrđa Božjega u korist nas ljudi. To možemo vidjeti i iz svjedočanstva svetoga Pavla koji je razmatrao učinke otajstva Kristova na nas ljude i na naše spasenje. Iako sveti Pavao ne govori izravno o Mariji, njegovo promišljanje se može primijeniti na otajstvo njezina uznesenja.

Antropološki zaokret

Naime, sveti Pavao u 2. poglavlju Poslanice Efežanima u više točki tumači promjene koje su se s Kristom dogodile za nas ljude. Najprije podsjeća Efežane da su bili mrtvi zbog prijestupâ i grijehâ u kojima su “nekoć živjeli po Eonu ovoga svijeta, po Knezu vlasti zraka, po tom duhu koji sada djeluje u sinovima neposlušnima” (2,2). Osim toga, Pavao smatra da su svi ostali živjeli “u požudama tijela svoga, udovoljavajući prohtjevima tijela i ćudi” zbog čega su bili “djeca gnjeva kao i drugi” (2,3).

No s Kristom se dogodio veliki preokret, jer je po njemu Bog iskazao svoje veliko milosrđe ljudima koje je uzljubio velikom ljubavlju. Učinci Božjeg milosrđa su neprocjenjivi: one koji su bili mrtvi (a svi su bili mrtvi!), oživio je zajedno s Kristom: “nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupâ, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni!” (2,5).

20. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem odlomku opisan je jedan Isusov susret s nepoznatom ženom Kanaankom koja ga je molila da joj izliječi kćer od teškog opsjednuća. Odbijajući to učiniti na prvo traženje, Isus zapodijeva s njom razgovor, jer želi jasno čuti njezine razloge i uvjerenja glede njega. Ako je bila voljna zamoliti za uslugu njega – čovjeka iz prezrenog židovskog naroda, onda je za to očito imala dobre razloge. Nevolja u kojoj se našla, a koju je on dobro znao, nije bila dovoljan razlog da njega zamolio za pomoć. Zato je on htio čuti zašto baš njega moli za pomoć, to jest zašto se baš njemu obratila. Za takvo što morala je imati dovoljno razloga i to uvjerljivih. Upravo prema tome Isus navodi razgovor kad joj u prvi mah odbija uslišiti zamolbu. Znao je da mu se nije obratila tek tako, jer je za njima vikala i vapila, ali je htio čuti točne razloge. Nije dovoljan razlog bio taj što se on tu zatekao i tuda naišao, koliko je moralo biti presudno što ona vjeruje o njemu. Njega je zanimalo smatra li ga ona jedinstvenim pomoćnikom u nevolji, a ne slučajnim.

19. nedjelja kroz godinu – A

U ovom događaju u kojemu Petar ima ‘glavnu ulogu’ kao malovjerni tragičar, a mogao je postati heroj zapamćen za povijest, iščitavamo svu dinamiku čina vjere i što bi trebala biti prava vjera za one koji pristupaju Isusu. Naime, kad je Petar vidio da Isus dolazi k njemu hodeći po vodi, htio je i sam okušati to jedinstveno iskustvo za koje je znao da ne može poći za rukom nijednome smrtniku. Zato se ponudio Isusu da dođe po vodi do njega, umjesto da pričeka da Isus dođe do lađe koja se mučila u valovima. Isus mu je ispunio tu želju i pozvao ga da krene hoditi po vodi, što je Petru u prvi mah i pošlo za rukom. No nakon početnog uspjeha nastupa strah i nesigurnost, te Petar počinje tonuti zapomažući: Gospodine, spasi me! Znamo kako mu je Gospodin pružio ruku, ali nije propustio prekoriti ga za malovjernost: Malovjerni, zašto si posumnjao?

Petar je htio isprobati nešto novo, okusiti novo pustolovno iskustvo, no nije ni mislio u prvi mah da će mu to biti test

18. nedjelja kroz godinu – A

Jedna od bitnih ljudskih zadaća je priskrbiti sebi i svojoj obitelji kruha, koji je inače sinonim za sve egzistencijalne potrebe. Čovječanstvo se oduvijek nalazilo pred izazovom prehrane, te su ljudi uvijek morali skrbiti kako da iz dana u dan osiguraju sebi hranu za život. I ma koliko poboljšavali svoje proizvodne kapacitete i uspijevali proizvesti više hrane, problem je i dalje trajno prisutan, pa čak i na globalnoj razini. A koliko je važno imati kruha, pokazalo se i u vrijeme pandemije koja još traje, jer su se mnoge države našle i u neprilici zbog toga što nemaju dovoljno dobre prehrambene zalihe. I kao što su nekada kućedomaćini trebali skrbiti kako na ispravan način stvoriti i rasporediti hranu tijekom godine, tako i danas oni koji vode državne poslove trebaju paziti da stanovništvo ne ostave bez osnovnih namirnica, jer bi to moglo biti pogubno mnogima, pogotovo danas kada većina ljudi se ne bavi obrađivanjem zemlje, već drugim vrstama rada skrbi o svojoj egzistenciji. Osim toga u mnoge se uvukao strah pred budućnošću, te odbijaju i rađati djecu jer navodno ne znaju hoće li ih moći prehraniti.