Krštenje Gospodinovo – B

Svi znamo koliko je važno, kad se bavimo nekim poslom, pripremite se za posao koji će se izvoditi. A ta priprema mora biti višestruka. Kao prvo, sebe valja osposobiti za izvođenje takvog posla, ali treba izvršiti i sve pripremne radnje, to jest treba pripremiti teren za to što se planira napraviti. Te dvije stavke su jednako važne kao i sama izvedba radova koji će uslijediti nakon toga. Jer ne može se napraviti dobar posao ako nema dobre priprave ili ako nema stručnih osoba koje posjeduju potrebnu vještinu za izvođenje radova. Tko ne bi držao da svih ovih detalja, svom poslu bi pristupio neodgovorno, s rizikom da u kasnijem trenutku sve propadne. Tako vidimo da priprema za neki posao pretpostavlja više čimbenika. S jedne strane postoje oni materijalni, a s druge strane oni osobni koji su psiho-fizičke, to jest intelektualno-duhovne naravi. Što vrijedi za posao, vrijedi i za bilo koje drugo poslanje koje treba obaviti. Ono se može izvršiti ako je osoba potpuno spremna za izvršenje spomenutoga posla, te ako ima na raspolaganju potrebni materijal za posao. Jer i najvještiji inženjer ne može sagraditi kuću ako nema potrebni građevinski materijal, jednako kao i nevješt čovjek, ako ima hrpu materijala, a ako ne zna graditi, jednako mu je uzalud.

A što se tiče poslanja, to možemo primijeniti na događaj Isusova krštenja na Jordanu koji slavimo u liturgiji ove nedjelje. Nakon krštenja u Jordanu Isus će započeti svoje poslanje propovijedanja i spasenja ljudskoga roda, te razaznajemo da je dao do znanja da je potpuno spreman za taj pothvat. Pogotovo što je vrlo temeljito pripremao

Sveta Tri kralja

U svojoj neizmjernoj dobroti prema ljudima Bog se uvijek milosrdno i velikodušno objavljivao. Istina, na različite načine, sukladno njihovoj sposobnosti da ga prime, od govora u svijesti i savjesti, do onog posebnog govora kada se još izričitije objavljuje pojedincima tražeći od njih da to prenesu narodu. U tom smislu razumijemo ono što reče pisac Poslanice Hebrejima: “Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima” (1,1). Budući da je usredotočen govoriti izabranom narodu, ne spominje one objave i drugima, a za koje znamo iz Svetoga pisma koje nam opisa više takvih situacija u kojima se Bog objavio pojedincima poput Noe, ili pak vidiocu i vraču Bileamu tražeći od njega da ne proklinje Izraelce. Osim toga, čak i u Novom zavjetu u nekoliko situacija Isus hvali vjeru nekih pojedinaca koji nisu pripadali Božjem narodu (npr. kafarnaumski stotnik, žena kanaanka, itd.). njima možemo pribrojiti i sveta Tri kralja. Mnogim ljudima se Bog očitovao putem savjesti i u njihovom životnom traženju, a uz to se objavljivao i po izvanrednim zahvatima koji dosižu svoj vrhunac u Isusu.

Gospodinova Majka Marija može biti izvrstan sažetak i primjer Božjeg očitovanja, počevši od savjesti, pa sve do onog

2. nedjelja po Božiću

Božji Sin koji se rodio i došao je na svijet s ciljem, to jest s Očevim poslanjem. Otac je odvijeka ljubio čovjeka i planirao svoj naum spasenja. Došao je u svijet da nas do kraja osposobi za mudrost, jer smo i bili stvoreni za spoznaju mudrosti. Kad nas je Bog stvarao, onda nam je udijelio i smisao života, jer nas je učinio razumnim bićima. No naša ljudska razumnost je imala smisla samo ukoliko je otvorena božanskoj mudrosti na koju je trebala biti upućena i od koje je trajno trebala primati dodatnu mudrost. No na žalost ljudi su odbili božansku mudrost u korist svoje ljudske, te su radije stvarnost htjeli promišljati samostalno, te biti gospodari svoga ‘dobra i zla’, umjesto da posluhom primaju iz ruke Božje čistu dobrotu i ljubav. Zato su odbili piti s vrutka Božje mudrosti oni koji su bili stvoreni po toj istoj Mudrosti Božjoj. U svojoj neuviđavnosti odbili su živjeti od njega i za njega i po njemu, te su postali žrtve svoje ludosti.

No dobri Bog je unatoč svemu odlučio u svojoj dobroti spasiti ih i od njih samih i od Zloga kome su bili podložni, pa je svoju Mudrost, svoju svesilnu Riječ po kojoj je sve bilo stvoreno, poslao na svijet. No ni danas situacija

Sveta Bogorodica Marija

Dok danas slavimo svetkovinu Marije Bogorodice, sam naslov nas nuka početi razmišljati o Mariji ili počevši od Marije o otajstvu rođenja Božjega Sina na zemlji. No ako bismo mislili da je to ispravan pristup, razmišljati o tom otajstvu počevši od Isusova rođenja u Betlehemu, bili bismo sasvim u krivu. Bolje rečeno, više nego pogrešan takav pristup bio bi nedostatan. Počeli bismo, naime, razmišljati tek od završnih događaja, a njih ne razumijemo dobro ako ne razumijemo pretpostavke i sve što je prethodili ovom događaju koji je bio kruna Božjega plana. Ako već želimo razmišljati, onda trebamo znati što je bio stvarni početak i koji je korijen ovog otajstva koje je pred nama. Jer prvi korak je učinjen negdje davno prije. Riječ je o Božjem blagoslovu kojim on blagoslivlja one koje ljubi, a u ovom slučaju to je bila Marija. Nju je Bog prije blagoslovio, pa je onda ona mogla biti Bogorodica. A blagoslovio ju je od vijeka u svome planu providnosti i ljubavi.

Potvrdu za to pronalazimo i u Božjoj riječi koju slušamo danas na ovu svetkovinu čiji teološki temelji sežu još u razdoblje prve Crkve, to jest u 5. stoljeće. Čuli smo kako u prvom čitanju iz Knjige brojeva Gospodin daje upute Mojsiju da pouči Izraelce kako će blagoslivljati jedni druge. Iz blagoslovne molitve koju su trebali koristiti ne proizlazi da blagoslov ovisi o ljudima, već o Bogu. Bog je onaj koji blagoslivlja Izraelce. On ih čuva, obasjava ih svojim licem, on im je

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

U današnjem evanđeoskom odlomku iz Evanđelja sv. Luke čitali smo opis Gospodinova prikazanja u jeruzalemskome Hramu. Ne ulazeći potom u druge detalje i zbivanja nakon toga, kao što je bio Herodov progon, on se usredotočuje na ono što će biti nakon toga kada su se vratili iz Jeruzalema i Betlehema u Nazaret. U dvije kratke ali snažne rečenice izrazi način na koji je Gospodin rastao u Josipovu domu, što nam svjedoči o ozračju koje je vladalo u toj svetoj kući: “Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.” No isto tako valja reći da ozračje koje se uspostavilo između Isusa, Marije i Josipa nije samo izvanjska stvaranost, već je ona uvjetovana njihovim unutarnjim stavom i životom. Osobe, naime, iz svoje nutrine stvaraju ozračje koje se potom ‘učinjuje’ u konkretnim djelima koja samo očituju što nosimo u  duši. Tako nam ove dvije rečenice otkrivaju otajstvo svakodnevnoga života Svete obitelji. Marija i Josip su skrbili oko djeteta pazeći da raste i jača se, ali nadasve da se napunja mudrošću i da milost Božja bude na njemu.

Vidimo da je riječ o dvije precizne odgovornosti. Trebalo je s jedne strane skrbiti da dijete raste i jača se, to jest da odrasta tjelesno, a s druge pak strane paziti da raste duhovno, to jest u mudrosti i milosti. Što se tiče tjelesnoga odrastanja, ono pretpostavlja ne samo biološki razvoj organizma, već i zdrav psihički rast. Nije nikakvo jamstvo da roditelji svoje dijete dovedu do stanja bijesnog atlete, da ga hrane najzdravijom i najkrepkijom hranom, ako je neće natopiti ljubavlju i dobrotom. Jer ljudi kao osobe imaju cjelovitu potrebu, te nije dostatno da roditelj djetetu samo stavi na stol komad kruha ili tanjur hrane. To može staviti kanarincu u krletci, ali kad nešto stavlja pred svoje dijete, ako nije popratio dužnom brigom i pažnjom, ljubavlju i toplinom, molitvom i blagoslovom, nije učinio dovoljno za svoje dijete. Samo ako roditelj ima vremena i sluha pratiti svoje dijete i promatrati kako raste i kako se razvija, kako blaguje i kakve navike stječe, onda je na dobrom putu da vrši svoju roditeljsku dužnost. A da ne govorimo koliko je važno uz to i dati svjedočanstvo duha, te omogućiti djetetu da uz ovo naravno, ljudsko i zemaljsko osjeti i ono nadnaravno, božansko i nebesko. Tako roditeljska skrb nikada ne može biti samo naravna i ljudska i zemaljska, već doista mora biti nadnaravna i božanska i nebeska. Jer pitamo se: Može li dijete zdravo rasti u obitelji ako roditelj ne začini svaki njegov zalogaj ljubavlju Božjom, to jest nadnaravnim smislom? Može li se dijete zdravo odgajati ako roditelj svaku riječ ne poprati osobnim primjerom vjernosti prema Bogu i njegovoj riječi? Može li dijete biti cjelovita osoba ako njegov roditelj nije učinio ništa da ga duhovno izgradi i da u njemu potiče osjećaj za Boga i odgovornost pred Bogom?

Na žalost mnogi roditelji danas prihvaćaju svoju zadaću i odgovornost samo u onom izvanjskom smislu, na najnižoj razini. Postave se tako kao da je njihova primarna briga opskrbiti svoju djecu blagostanjem, a ne Božjim blagoslovom, zemaljskim blagodatima, a ne nebeskim obiljem, ponudama ovoga svijeta umjesto darovima Božjim. I kada se ponašaju tako površno, ne vide da su svoju djecu duhovno onesposobili pretvorivši ih u duhovne invalide, ili pak u prave duhovne mrtvace, i to prije nego su još uopće počeli pravo živjeti.

Kad Božji Sin dolazi među nas, onda nam ostavlja primjer o čemu napose roditelji trebaju voditi računa kada je riječ o njihovoj djeci. On se podlaže Mariji i Josipu koji skrbe o njemu da pokaže koliko je važna podložnost, a i međusobna ljubav. On raste u mudrosti i milosti, jer nije dovoljan samo tjelesni rast i razvijanje ljudskih sposobnosti. A Marija i Josip pri tome imaju aktivnu ulogu. Njih dovje nisu legalisti, ali vrše Zakon Božji, da bi i svima koji žive u obitelji ostavili poruku da je Zakon Božji temelj bez kojega bi se urušilo i sve drugo što bi se pokušalo nadograditi. Pitanje je što sada ljudi u obiteljima stavljaju za temelj: Boga i njegov zakon ili pak mišljenja ljudi, svoja umovanja, krive stavove, mentalitet ovoga svijeta. Je li podloga u obitelji Božja riječ ili je pak danas to riječ medija, televizije i drugih uljeza koje smo pustili u svoj ambijent i dopuštamo im da nam truju obiteljsko ozračje?

I na kraju, vrlo često nisu odgovorna ni kriva djeca, već roditelji koji to djeci dopuštaju. A kada kola krenu nizbrdo, onda dolaze pitanja: A kako; A zašto se to meni dogodilo? Pa ja sam im uvijek govorila kako trebaju živjeti dok nisu došli do punoljetnosti? Pa nisam ja kriva za to što se dogodilo poslije kada su već postali odrasli? Da, često roditelji govore ono što je ispravno, pa se možda i ponašaju sukladno svemu što su sami naučili i u što vjeruju, ali vrlo lako dopustiti djeci da čine što ih volja, te u isto vrijeme im sve omogućiti i priuštiti, pomalo je dvolično. Pogotovo su vrlo popustljivi kad je u pitanju vjerski život, te ne pronalaze načina prenijeti svoja uvjerenja i inzistirati na prakticiranju vjere. Zaboravljaju da svoju djecu ljube onoliko koliko im pokazuju primjer vjerničkoga življenja, a ne koliko im slatkiša kupuju. Često se onda i sami tješe i prepuštaju se tome što se događa, a naposljetku budu prisiljeni dići ruke od svega. Sasvim je jasno da će prevagu odnijeti praksa nad teorijom, a vrlo često završi ne teoretiziranjem već teroriziranjem roditelja od strane vlastite djece. Pa jasno je da neće više nikoga slušati kada dobiju sve na gotovo i oko ničega se nisu potrudili. Upravo to im je iskvarilo a ne izgradilo karakter, pa nije čudo da završe kasnije terorizirajući svoje ukućane.

Iz svega rečenoga razvidno je da pred svima nama ima mnogo posla, mnogo otvorenih pitanja i problema. Molimo Gospodina da nam ih pomogne rješavati ih, a nadasve da nadahne roditelje da mudro, razborito i pobožno vode svoje obitelji prema istinskom duhovnom rastu, sukladno primjeru koji su primili od Gospodina i od Svete Obitelji.

Božić – rođenje Gospodinovo (danja misa)

Već smo u prvom čitanju iz proroka Izaije čuli kako prorok naviješta dolazak na Sion Boga koji kraljuje, to jest donosi mir i sreću, radost i spasenje. Taj Bog koji kraljuje znak je da se Bog vraća na Sion, kako veli Izaija, to jest da se Boga vraća da utješi i otkupi svoj narod koji ga je ostavio i odbacio ne mareći za njegov Zakon i saveze. No taj događaj je bio toliko velik da nije mogao proći neopaženo niti drugima, to jest nije se mogao ne ticati i drugih naroda, ne samo okolnih, već i cijeloga svijeta. Zato Izaija veli: “Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemaljski vide spasenje Boga našega.”

Upravo to što je već u duhu slutio Izaija i proročki nagovijestio, dogodilo se s Kristom Gospodinom koji je došao na zemlju kao Božji Sin i naš Kralj. Došao je na Sion, u svoj židovski narod da navijesti svime spasenje i pokaže Božje svjetlo koje izbija iz njegova bića. Ali nije došao na Sion samo kao Kralj svoga naroda, već je došao pokazati da nije zaboravio

Božić – rođenje Gospodinovo (misa ponoćka)

U ovoj svetoj božićnoj noći čuli smo radosni navještaj Božje riječi koja nam govori o Djetetu koji je obasjao narod, o čemu nam posvjedoči prorok Izaija: ”Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja.” No poći nam je tragom proročkoga teksta da otkrijemo koji je to narod o kojemu govori Izaija, te što podrazumijeva time kada kaže da je bio u tmini i u mrklini. Jer sve što govori prorok pruža nam okvir razumjeti poruku ove svete noći u kojoj se klanjamo utjelovljenom Božjem Sinu, Betlehemskom Djetetu koje je došlo do nas, svjesno, slobodno i ciljano. Nije on tek tako pao s neba, već je došao sa zadatkom i poslanjem koje je od samoga početka očitovano onima koji su mu se došli pokloniti, kako nam govori evanđelist sv. Luka u evanđeoskom odlomku koji se čita u ovoj božićnoj noći.

Na razne načine netko može biti u tmini i na različitim razinama prebivati u mrklini. No kad prorok govori o tminama i mrklini onda je neizostavno

4. nedjelja došašća – B

Prethodnih nedjelja došašća slušali smo kako je Bog po ljudima pripremao svoj narod za skori dolazak svoga Sina na zemlju. Ivan Krstitelj je bio najbolji primjer kako se pripremiti i kako u Božje ime pripremati narod za Mesijin dolazak. Premda je Ivan pripremao narod ne za Kristovo rođenje, već za njegovo javno djelovanje, ipak je izvrstan primjer kakve osjećaje duše trebamo mi kao vjernici njegovati pred blagdan rođenja našega Gospodina. No ove četvrte nedjelje došašća dolazimo do samoga vrhunca priprave, te nam Bog više ne nudi za uzor čovjeka koji pripravlja narod, već danas čitamo evanđeoski odlomak o jednoj preskromnoj ženi – Mariji koja je u skrovitosti svoga srca primala Gospodina, a da pri tom nije nikome javno propovijedala, kao što je činio Ivan. Ali bez obzira na sve ona je zaslužila da ova nedjelja kojom se približavamo vrhuncu božićne priprave bude posvećena njoj i njezinu stavu, jer u njezinu stavu nije ona glavni junak događaja, već sam Bog.

A zašto je to tako? Zato što Mariju nisu pripremali ljudi za neki događaj, pa niti oni sveti i pravedni. Ona je meditirala Božju riječ, ali nisu je samo proroci i sveti tekstovi pripremali za poslanje koje joj je Gospodin imao povjeriti. Doista,

3. nedjelja došašća – B

I treća nedjelja došašća liturgijskog ciklusa B nudi nam evanđeoski odlomak kojemu je u središtu lik Ivana Krstitelja. Nakon što smo prošle nedjelje razmišljali o opisu iz pera sv. Marka, danas imamo ispred sebe opis događaj kako ih je doživio sv. Ivan Evanđelist. Ovaj posljednji svjedoči kako se Krstiteljevim nastupom počeo događati neki pomak. Mnogi su se pokrenuli i htjeli su doznati je li on obećani Mesija – Krist, jer su s Kristom imali svoje naume. A kako su htjeli te naume htjeli pretočiti u planove, pomno su se raspitivali o Ivanu, vjerojatno da ne bi uludo trošili snagu i mašu na njega, ako nije obećani Krist. No Ivan im je bio prezagonetan i tajnovit, jer nije trošio mnogo riječi na sebe, već na to da svjedoči za Boga. A oni navaljivali pitanjima da saznaju tko je on, umjesto da se posvete slušanju svega što je naviještao. Ipak toliko je bio iskren i prema njima da im nije uskratio niti bitne informacije o samome sebi, jasno ističući da nije Krist, već da je glas koji viče u pustinji da se poravni put Gospodinu.

No time što on nije bio Krist, postao im je nezanimljiv, jer oni su