25. nedjelja kroz godinu – C

Jedna od čestih tema svakodnevnoga života je sposobnost snalažljivosti. Ljudi se rado vole pohvaliti kako su se snašli, često i za sitne stvari života. Hvale se kako su imali nekog prijatelja koji ih je negdje proveo preko reda, koji im je iskazao dobročinstvo, dao popust ili učinio neku drugu uslugu. Imati poznate i utjecajne ljude na određenim mjestima, koji će nam u datom trenutku pomoći da što bolje i jeftinije prođemo u životu da zaobiđemo određene dadžbine i slično, smatra se vrlo važnim dijelom života. Zato se to drži i samorazumljivim da računamo na pomoć prijatelja i poznanika kada nam zatreba u životu, te tada često zažmirimo i na pitanja koja to povlači za sobom, kao što je veliko pitanje o ispravnosti takvog postupka. I doista, moralno je pitanje ako sam išao preko reda, jer time očito nisam mislio na nekoga kome sam oduzeo red i učinio da duže čeka. Ako sam preko poznanstva uzeo radno mjesto, moralno je postaviti pitanje: a što je s čovjekom kome sam ga oduzeo. I tako redom: svaka pohvala naše snalažljivosti morala bi nam u savjesti pokrenuti pitanje o moralnosti čina koji činimo, a najčešće sebi ne postavljamo nikakvo pitanje i prigušimo savjest, zadovoljni da je nama upalila naša snalažljivost, te da smo se mi domogli svoga cilja.

A to nije tako samo u naše vrijeme, čemu gotovo nitko ne može doskočiti kako bi napravio potpuno pravedan i pošten sustav. Tako je bilo i u Isusovo vrijeme, te je on ispričao i prispodobu koju smo čuli u Evanđelju, polazeći od ‘snalaženja’ koje je on uočavao oko sebe u društvu.

Uzvišenje Sv. Križa

U prvom misnom čitanju današnjega blagdana Uzvišenja Svetoga Križa čitali smo odlomak iz Knjige brojeva u kojem nam je svetopisac opisao kako se izraelski narod bunio protiv Gospodina mrmljajući zbog nestašice hrane i vode u pustinji. Narod je, dakle, oskudicu u kojoj se našao procijenio tragičnom, a Gospodina odgovornim do mjere da se usudio mrmljati protiv njega, čime je izravno i neizravno poručio samome Bogu da ne zna izabrati i ponuditi dobar put svome narodu. Time je narod pokazao da ne vjeruje svome Bogu koji ga je htio dovesti do uzvišene slave, ali stazama samo njemu znanima, a koje ljudi nisu htjeli prihvatiti i usvojiti. Zato je Gospodin kaznio svoj narod ljutim zmijama, dok se ne odvrati od svoje zloće i izopačenog načina promišljanja, da bi ih onda i spasio dajući Mojsiju upute kako napraviti mjedenu zmiju i podići je na stup.

Izazov ‘uzvišena’ života

Poput izazova pred kojim se nekada našao izraelski narod u pustinji, nalaze se i danas narodi i pojedinci koji su sebi zacrtali putove blagostanja i zemaljskoga obilja i napretka kao cilj. Ujedno pretpostavljaju da je to jedini pravi način ostvarenja poradi čega vjeru u Boga i zajedništvo s njime stavljaju u drugi plan. I danas, kao i nekada izraelski narod, narodi i pojedinci bježe od skromna života, od pustinje u kojoj slušaju glas svoga Boga i slijede njegove savjete i idu njegovim putem. I danas se drži važnijim izgrađivati zemaljsko obilje, nego izgrađivati vlastitu ljudskost u vjernosti i kreposti. Mnogi ljudi su i potpuno slijepi da i ne vide koliko je važno u životu biti vjeran Bogu. Mnogima su pred očima svjetovne i svjetske želje i ostvarenja, te svu svoju snagu potroše kako se ostvariti u svom profesionalnom životu, te kako steći sve više obilje i sigurnosti uvećavanjem zemaljskih dobara.

24. nedjelja kroz godinu – C

Današnje Evanđelje donosi dvije vrlo znakovite i upečatljive Gospodinove prispodobe: onu o izgubljenoj ovci i izgubljenom sinu to jest milosrdnom Ocu. Razlog zašto ih je Isus ispričao je poznat: bilo je onih koji su ga kritizirali što prima grešnike i blaguje s njima. No on se nije družio s njima da ih utvrdi u grijehu, već da ih potakne na milosrđe. I doista, tko se prizna grešnikom, spašava se. Tko sebe smatra da je prvi na listi za spasenje, najpotrebniji spasenja, a tko ne gleda i ne upire prstom u druge smatrajući ih grešnicima, taj je na pravome putu spasenja. Pogotovo što takvi koji upiru prstom u druge kao grešnike, ne prihvaćaju Boga koji oprašta grešnicima i prihvaća njihovo obraćenje. Tako, proturječno, druge smatraju grešnicima, ali ne prihvaćaju Boga ako im iskaže milosrđe. Oni bi htjeli da se vrlo jasno zna tko je grešnik i tko luta od Boga, ali s druge pak strane ne bi dali mogućnost grešniku da se vrati Bogu. A to se dogodi zato što onaj tko sebe promatra kao pravednika kojemu ne treba milosrđe Božje, on se poput starijega sina odmetne u svojoj tvrdokornosti i ne želi prihvatiti da je prvi potreban milosrđa, te teško oprašta Bogu što iskazuje milosrđe onima koji po njihovoj procjeni ‘nisu zaslužili’ da im se iskaže.

Stoga je smisao današnjih čitanja da nam ponajprije predstave Boga kao milosrdnoga Oca koji prašta svome narodu na zagovor svetih ljudi poput Mojsija. To je onaj isti Bog koji je oprostio Pavlu na zagovor Crkve koja se molila za njega.

23. nedjelja kroz godinu – C

Početak rujna donosi svojevrsnu nervozu, to jest školsku groznicu. Početak je nove školske godine te se i roditelji i djeca pripremaju za nove izazove. Daju se posljednje upute i obavljaju posljednje pripreme. Kupuju se knjige i školski pribor. Pa i koji komad odjeće i obuće. Mnogo je važnih detalja na koje treba paziti jer budući uspjeh djece ovisi o mnogočemu. Treba svijest i pamet usredotočiti prema cilju, osloboditi od drugih obveza da bi se djeca mogla posvetiti učenju. A za svaki upis za početak školovanja ili za novu godinu postoje uvjeti koje treba ispuniti.

Tako s druge pak strane promatramo u Evanđelju kako Isus obavlja upis novih učenika u svoju školu. On otvara vrata svoje škole svojim učenicima, ali nije usredotočen na izgradnju znanja, već ih usmjerava prema pravoj ljubavi. Dok je u školi važno težiti prema znaju, u njegovoj školi se ne stječe znanje već ljubav. Dok je za školu važno priskrbiti potrebna sredstva, knjige i druga pomagala, za Isusovu školu ne treba ništa kupovati, već se svega odreći. Dok je za uspjeh u školi važna potpora obitelji, za njegovu školu treba prekinuti navezanost na obitelj, pa čak i na vlastiti život. Zato on reče: “Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!”

I premda djeluje da nas Isus poziva na mržnju, istina je da nas on ponajprije poziva na ljubav.

22. nedjelja kroz godinu – C

Svi mi kao ljudi vrednujemo sami sebe i na temelju toga se stavljamo u odnos s drugima. Prema vlastitom vrednovanju tražimo svoje mjesto u životu drugih, ali u javnosti i društvu. Javni događaji su prigoda ljudima da pokazuju svoju samosvijest pred drugima, te da traže mjesto koje im pripada i za koje smatraju da su i drugi dužni prepoznati i priznati da je njihovo na temelju sposobnosti i zasluga, umijeća i važnosti. Zato u društvu postoje mnoga nadmetanja i borbe za vlast, jer nositelja stavlja u bolju poziciju pred drugima. Počesto ljudi sebe vrednuju isključivo samo na temelju službi koje obnašaju ili titula koje posjeduju, ali nipošto na temelju ljudskosti. A još manje prema kreposti i daru vjere koji bi trebali imati.

Znati vrednovati sebe na ispravan način

Sličnu situaciju doživio je i naš Gospodin jednom zgodom kad je došao na objed kod jednog farizeje, kako opisa sveti Luka u današnjem Evanđelju: “Jedne subote dođe on u kuću nekoga prvaka farizejskoga na objed. A oni ga vrebahu. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu.” Isusu je, dakle, uočio da su uzvanici počeli birati bolja mjesta, a to su činili najvjerojatnije na temelju uvjerenja koja su imali o sebi.

21. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku nakon što netko od slušatelja upravi Isusu upit o broju onih koji se spašavaju, on odgovara na vrlo zanimljiv način, gotovo izbjegavajući izravni odgovor na to pitanje: “Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći. Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: `Gospodine, otvori nam!`, on će vam odgovoriti: `Ne znam vas odakle ste!` Tada ćete početi govoriti: `Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!` A on će vam reći: `Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!`” Kako vidimo, Isus tvrdi da nije dovoljno da se netko s njime družio za stolom, jeo i pio, ili da ga je tek negdje slušao po trgovima gradova i sela kuda je prolazio. Zanimljivo je upitati se zašto, jer on ovdje ne govori ni o kriminalcima ni o razbojnicima kojima će biti uskraćen ulazak u kraljevstvo nebesko, već govori o onim običnim, prosječnim ljudima koji su ga na svoj način prihvaćali te ujedno smatrali da nemaju neke velike zapreke za ulazak u život vječni, kakvih je i danas mnogo oko nas.

No Isus je očito drukčijeg mišljenja. Jer u takvome stavu on iščitava vrlo površan odnos prema vjeri, to jest gotovo nikakvu odgovornost i ozbiljnost stava prema životu vječnomu. U tom smislu izraz „po našim si trgovima poučavao“ može značiti mnogo, ali može ne značiti ništa. Može značiti sljedeće: naše društvo je bilo otvoreno i tebi i mi smo te prihvaćali. Ali prihvaćati Isusa kao društvenu pojavu, kao kulturološku datost, kao nekoga tko se druži i u javnosti slobodno iznosi svoje stavove, još uvijek ne znači da ga se prihvaća osobno i prisno, svom dušom i srcem. Tek tko ga prihvaća osobno kao svoga Učitelja,

Svetkovina Velike Gospe

Čovjek je biće brzine i pokreta, biće stanovitog nemira i imperativa. On je biće nemirnoga duha i traženja. U sebi nosi potrebu ići dalje i osvajati još neosvojeno, doživjeti još nedoživljeno, promatrati još ne viđeno. Takva želja odražava unutarnji dinamizam koji je neophodan svakom živom biću, a napose čovjeku. Jer on svoj život i živost ne pokazuje samo biološkim rastom i dinamizmom, već prije svega onim duhovnim.

Što su i gdje su granice?

No, čovjeku je ostalo nejasno pitanje što su granice i gdje su granice ljudskoga dinamizma i rasta, njegova napretka i razvoja. Onaj koji ga je stvorio, stvorio ga je sa žeđu za rastom i napretkom, za dinamizmom i željom za životom. Osim toga, htio mu je pomoći da to i ostvari, te da ide tim putem duhovnog rasta i ostvarenja koje će biti nesputano granicama. Jedina granica koju mu je Gospodin odredio, bila je granica ćudoređa. Pozvao ga je da sluša glas koji će ga voditi putem zajedništva, što će mu biti jamstvo i zalog beskraja.

No, čovjek je radije htio praviti eksperimente, pa se opredijelio na izazov prema Bogu i njegovu glasu. Odlučio je tražiti granicu prema kojoj ići protiv Božje zapovijedi, misleći da će ga upravo ta granica odvesti do božanskog ostvarenja. Međutim, to se nije dogodilo. A čovjek je sebi time dušu uprljao i ostavio tragove besmisli u sebi, te neuredne želje da ide putem prekoračivanja Božje zapovijedi. Tako su Adam i Eva išli prekoračiti granicu ljudske naravi povodeći se za sotonskim obećanjem da će postati bogovi, a strovalili su se u provaliju podzemlja smrti. Htjeli su biti gospodari dobra i zla, a postali su žrtve zla, sputani sotonskim okovima i sponama. Umjesto da probiju granice i dođu do posvemašnje slobode, postali su robovi sputani vlastitom uskogrudnošću, nemoćni osloboditi se spona grijeha i slabosti, žrtve vlastitih neurednih želja u koje su se nepovratno zapleli.

Nisu htjeli vjerovati Bogu da ih je stvorio za bezgranični život, pa su ga htjeli ostvariti svojim snagama, opijeni mišlju da će sami sebi biti gospodari. Nisu htjeli niti promatrati svijet Božjih stvorenja da se u to osvjedoče, jer i priroda govori o tome na svoj način. Da su promatrali sjeme kako raste, shvatili bi da ono nadilazi granice kad se otvara novom životu. Da su pozorno promatrali stablo kako donosi plodove, zaključili bi da i ono tako nadilazi granicu vlastitoga života.

Marijin put preko granice

No ono što nije znala Eva i što nije htio Adam, učinila je naša nebeska Majka Marija čije uznesenje u nebo radosno slavimo. Upravo prihvaćajući Boga u poniznosti kao njegova skromna službenica, pokazala je kako se može prijeći granicu smrti i kako ući u život, kako prijeći granicu zemlje i popeti se na nebo. Ulaskom u nebesku slavu ona je primjer kako ljudsko biće može prijeći granicu ljudskosti i pobožanstveniti se.

Ako itko na ovoj zemlji, onda je Marija nadišla granicu zemlje i popela se na nebo, probila granicu smrti i ušla je u vječni život, ne samo dušom, već i tijelom. Živeći u posluhu Božjoj riječi, posvjedočila je kako je moguće nadići granicu ljudske naravi, koja nije bila stvorena da ostane zatvorena u sebe, već da raste prema mjerama Božje milosti i ljubavi. Jer, uostalom, to je bila i volja Božja da čovjek nadiđe granice svoje naravi snagom duha i vjernosti Bogu, to jest darom milosti i posvemašnje ljubavi Božje.

Tako je Presveta Djevica, upravo zato što je htjela ostati isključivo u okvirima Božje riječi i ljubavi, poniznošću i posluhom zaslužila, jer ga je tako primila u potpunosti kao Boga koji je neizmjerno ljubi. I ona mu je uzvratila ljubavlju. Ljubeći Boga iznad svega, pokazala je da ljubav ne pozna granice. Štoviše, samo ih istinska ljubav nadilazi. Marijino uznesenje na nebo dušom i tijelom je pokazatelj da Bog čovjeka iz odbačenosti vodi u život, iz grijeha u ljubav, iz propasti u vječnost, iz podzemlja u nebo. A ono što je čovjeku nemoguće, Bogu je moguće. Zato Bog čovjeka spašava i daje da mu biće ispuni božanska snaga kojom probija sve granice i ruši sve okvire ljudskoga vodeći ga u prostranstva neizmjernosti nebeske. Po Božjem neizmjernom daru i dobroti Marija je na najbolji način ostvarila sve imperative koje ljudsko biće nosi u sebi. Ona je, pronalazeći mir u Gospodinu, posvjedočila o najvećem napretku u nemiru srca koje čezne za Gospodinom. Ona je u sebi nosila i najveći imperativ koji čovjek može imati, a to je da dođe u puno zajedništvo s njime, te je zato ona puninom svoga bića prva doživjela ono što oko nije vidjelo ni uho čulo, a nju je obdario njezin Sin uvodeći je u slavu svoga nebeskog kraljevstva.

20. nedjelja kroz godinu – C

Isus u današnjem Evanđelju govori o svojoj zadaći, to jest o cilju s kojim je došao na zemlju. Taj cilj je bio da ognjem zapali zemlju, te napominje da je spomenuti oganj već planuo. No time što je njegov oganj planuo, ne znači da je se iscrpila njegova misija i poslanje. Ta iskra koje je već planula tek je početak, no tu iskru treba znati održati i dati joj da se potpuno uhvati i da cijelu zemlju zahvati taj božanski plamen o kojemu govori Gospodin. No osim što je rekao da je ta iskra već planula, Isus ističe da to nije sve, jer ostaje još mnogo posla koji treba napraviti kako bi se ispunio njegov sveti plan. Zato i veli: „Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!“ Dakle, on nije samo za iskru, već se zanima kako će proći cijeli njegov plan koji se tiče ‘paljenja vatre’ u svijetu. On ne želi da se ta vatra ugasi, ali isto tako ne želi da nekontrolirano gori i da učini više štete nego koristi. A da bi njegova vatra mogla gorjeti onako kako je on zamislio, potreban je veliki napor s njegove strane da stvari ne izmaknu kontroli. On je morao podnijeti istinsku muku, dok nije zapalio plamen na željeni način i željenim intenzitetom. Taj krst kojim se morao krstiti bio je krst njegove svete muke i križa.

Ovim riječima je naznačio da nije bilo dovoljno ono Ivanovo krštenje kojem se podložio, već da je on trebao donijeti na svijet pravo krštenje koje je bilo krštenje mukom i krvlju. To je krštenje koje su i prvi kršćani prakticirali spremno dajući život za svoga Gospodina, jasno tumačeći da je krštenje vodom samo početak cjelovite spremnosti Bogu se potpuno posvetiti i dati život za njega i njegovu riječ. Upravo kao što je svjedočio i Isus koji je ukazao na to da je neophodan istinski napor, to jest podnijeti pravu muku da bi se ispunilo ono što je planirao izvršiti.

Zato možemo reći da Isus ističe kako nije dovoljno da je on zapalio plamen na zemlji, već mu je stalo da taj plamen donese koristi svakom čovjeku, to jest da dođe do srca svih ljudi. Jer mu je stalo do spasenja svakoga čovjeka, on tako reagira i zna da mora uložiti i dodatni napor da ta vatra ne prođe neopažena, ili pak da se ne dogodi da je ljudi odbiju. A može se dogoditi da srca onih koji dođu u doticaj s njegovom božanskom vatrom nisu spremna za njegovu iskru. I ako nisu spremna gorjeti i plamtjeti njegovom ljubavlju, može biti uzaludan svaki trud da se njih zapali i učini da gore. Upravo u tome on vidi da je neophodna muka da bi se sve to dogodilo. Jer počesto takva srca koja su hladna i kruta, premazana slojevima grijeha i zla ne dopuštaju da ih božanska vatra zapali svojim žarom. Kao da su vlažna i neprikladna za vatru koja širi božansko ozračje topline i sjaja.

Ljudska srca valja očistiti i pripremiti za njegovu vatru, da je mogu primiti i da mogu njome vedro gorjeti. Jer kao što postoje tvari koje onemogućuju da nastane vatra i da gori, tako postoje tvari koje omogućuju da se vatra brže uhvati i da se biće razgori. Isus je znao da je njegova ljubav smjesa koja srca čini tako žarkima i gorljivima da mogu veselo davati toplinu i sjaj cijelome svijetu. No da bi postigao njihovu gorljivost, on je morao podnijeti muku, to jest biti kršten krštenjem muke koje je ta srca obrađivalo i pročišćavalo da mogu prihvatiti njegov sveti oganj. Zato je i svoje učenike morao pročistiti tim svojim krštenjem kojim ih je očistio od natruha ovoga svijeta i učinio potpuno čistim prinosom ljubavi koji gori na Božjem otaru i daruje se za spasenje svih ljudi.

U tom smislu je i pred svakim krštenikom ista sveta zadaća koja je bila pred Gospodinom, a i pred njegovim apostolima. Nakon što je pročišćen krsnom vodom, njegovo poslanje i zadaća tu ne staju, već započinju. Krštenje je samo početak, to jest čišćenje kako bi biće moglo gorjeti plamenom Božjim i vatrom Duha Svetoga koji nam dolazi po Gospodinovoj žrtvi ljubavi. On je zato podnio žrtvu da nas i očisti i obdari tim plamenom bez kojega u svijetu nema topline i žara. Zato nam on i daruje svoju ljubav da možemo vršiti njegovo poslanje u svijetu, te doživjeti da je sveto krštenje izazov da se i sami krstimo krstom muke i predanja, a ne da krštenje bude trenutak kada raskrstimo sa svojim krsnim odgovornostima. Jer i mi bismo trebali osjećati istu muku kao i Gospodin dok se god njegovo poslanje ne izvrši u svijetu. Molimo ga stoga da nam srca natopi svojom milošću i zapali ljubavlju da budu gorljiva za vršenje svoga poslanja u svijetu. Ne dopustimo da nam nepovoljni vjetrovi i okolnosti umanje žar gorljivost i vjernosti krsnom savezu, a težimo uvijek više prema većoj čistoći bića kako bismo bolje plamtjeli Kristovim žarom i bili sposobni dati svoj doprinos izvršenju njegova spasenjskog nauma. Sa svom ozbiljnošću uložimo trud kako bi krštenje u nama bilo i krštenje muke kojim potvrđujemo ozbiljnost preuzetih obveza pred Gospodinom i koje je odraz naše gorljivosti za spasenjem duše svoje i svojih bližnjih. I neka u nama vlada sveti nemir kao u Gospodinu dok se sve to ne izvrši u svijetu.

19. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem Evanđelju Gospodin Isus daje vrlo važne pouke glede svakodnevnog života, jer je uočio određenu bojazan i strah svojih učenika pred onim što je on govorio s obzirom na posjedovanje materijalnih dobara. Tako u prvom dijelu Gospodinove izjave zvuče prilično radikalne i gotovo nepomirljive s ikakvim posjedovanjem: “Prodajete što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače.” Dakle, Gospodin poziva da se njegovi učenici odreknu zemaljskoga bogatstva, i to na način da ga pretvore u nebesko. Očito je, prema njemu, nespojivo posjedovanje zemaljskoga s dobitkom nebeskoga. U tom smislu odjekuje i njegova vrlo upečatljiva opomena: “Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.” Kao da za Gospodina nema srednjega puta: Čovjek se može opredijeliti ili za zemaljsko ili za nebesko, jer mu srce ne može biti na dva mjesta. Ono će težiti ili za jednim ili za drugim. No kad je riječ o tome, onda se postavlja pitanje je li najbolje takva dobra odbaciti i zanemariti, jer su ne samo beskorisna, već i štetna.

S druge pak strane u nastavku Evanđelja, Isus za primjer učenicima postavlja upravitelja iz prispodobe. Čak ga naziva vjernim i razumnim upraviteljem kojega će gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok. No već sama prispodoba, kao i opis ovoga sluge, govore o tome da se prema zemaljskim dobrima ne možemo odnositi baš tako bezbrižno kao da nam nije stalo do ničega.