– Sporni nauk
· Skup nauka i teoloških tendencija koje se zovu origenizam nije uzet iz cjeline Origenove teologije, nego iz nekih spekulacija zastupanih u Počelima, lišenih hipotetskog karaktera i naknadno teološki sistematiziranih. Jedina jasno dokaziva točka jest preegzistencija duša, uključujući i Kristovu dušu. Bog je, po njemu, na početku stvorio «inteligencije» sve jednake, s nebeskim tijelom i uronjene u božansku kontemplaciju. Iskonski grijeh je sadržan u smanjenju žara, tako da su se na temelju toga razdijelile na anđele, demone i ljude. U tom trenutku «inteligencije» su se ohladile i postale duše (psihé je povezano sa psihos = hladno). Ovaj nauk koji preuzima od Platona poslužio je Origenu kao odgovor na marciontiske napade protiv Boga stvoritelja, jer mu je dopuštao protumačiti različitost ljudi u trenutku rođenja na posljedicu slobodne volje. Također mu je dopuštao izbjeći poteškoću drugih dvaju odgovora na problem izvora duše: traducijanizam i kreacionizam. U odnosu na vrijeme u kojem je živio, ne može biti nazvan krivovjernim, jer Crkva nije imala definiran nauk glede počela duša i njihova stvaranja od Boga.
· Što se tiče apokatastaze, konačne obnove svega stvorenoga u Kristu, Origen je uzima iz 1 Kor 15,23-26. Neki drže (Crouzel) da ona ona u Aleksandrinčevoj misli nema panteistički karakter (Crouzel), jer dok neki tekstovi govore o konačnom spasenju demona i osuđenih, drugi su im izričito suprotni (npr. Pismo aleksandrijskim prijateljima). Dotle drugi (Prinzivali) drže da je ona neodvojivi dio Origenova teološkog sustava, s time da je treba staviti u kontekst Origenova djelovanja i vremena.
· Što se tiče drugih zabluda, radi se uglavnom o nerazumijevanju Origenovih tekstova od strane njegovih protivnika ili o naknadnom usavršavanju rječnika. Tako se nije razumjelo da kad govori o svijetu stvorenom od vječnosti, da se radi o svijetu platonskih ideja ili stoičkih «razuma», o nacrtima/planovima ili sjemenjima bića, o svijetu koji je sadržan u Riječi, dakle, stvoren od vijeka Očevim djelovanjem u Sinovu rađanju.
Također se nije razumjelo da je tvrdnja kako Sin ne vidi Oca usmjerena protiv antropomorfista i kako je glagol ‘vidjeti’ tu korišten u svojem osjetilnom značenju, jer u stvari Origen je često spekulirao o Sinovoj spoznaji Oca.
Metodijeve optužbe glede uskrsnulih tijela proizlaze iz nesporazuma, ukoliko je za njega riječ ‘lice’ (eidos, species) uzeta u uobičajenom značenju izvanjske pojavnosti, dok je za Origena riječ o metafizičkom principu.
Isto tako je nemoguće da bi izjavio kako vjeruje u metmpsihozu (seljenje duša), koju smatra apsurdnom i nespojivom s crkvenim naukom.
Neistina bi bila da on vjeruje u obnavljanje Kristove žrtve u nebu, kad u drugim djelima potvrđuje jasno njezinu jedincatost.
Nije se razumjelo da on, pridajući Logosu atribute kao što je rođen, stvoren, ne misli da je Logos doista stvorenje. Njegov subodrinacionizam je motiviran poimanjem počela i «ekonomije», te ostaje u granicama pravovjernoga, usprkos nekih nespretnih izraza.
Pripisati mu apsurdnu teoriju o slavnim nebeskim tjelesima, kako je to učinio Justinijan, značilo bi ne znati da Origen govori o zvijezdama.
Također teorija o kasnijim svjetovima nije ništa drugo nego prolazna hipoteza koja se usklađuje s naukom o apokatastazi.
– Povijesni razvoj
Što se tiče «origenizma» može se razlikovati 6 različitih razdoblja:
a) Prvo je ono Origenovo, to jest njegova misao u svojoj cjelini, s nerazumijevanjem njegovih nasljednika, što će sačinjavati temelj kasnijeg origenizma.
b) Drugo razdoblje je onaj origenizam kako ga vide njegovi napadači između 3. i 4. st. (Metodije Olimpijski, Petar Aleksandrijski, Eustacije Antiohijski). Njima je odgovorio Pamfilije Apologijom za Origena. Osim preegzistencije duša i apokatastaze, sporan je, uslijed nerazumijevanja, i nauk o uskrsnulom tijelu i vječno stvaranje.
c) Treći moment je origenizam egipatskih i palestinskih monaha iz druge polovice 4. st., protumačen prvenstveno u Kepfalaia Gnostica i Pismu Melaniji Evagrija Pontskog. Evagrije je potisnuo interne napetosti u Origenovoj misli i izostavio dobar dio nauka da bi izgradio sustav od onog što je ostalo. Time je, uklanjajući antiteze i razbijajući misao, učinio protuuslugu origenovskoj misli.
d) Četvrto je najznačajnije razdoblje. Radi se o origenizmu kako ga izlažu Epifanije, Jeronim, Teofil Aleksandrijski, dok Origena brane Ivan Jeruzalemski i Rufin iz Akvileje. Tvrdnje Origenovih protivnika moraju proći kroz rešeto kritike, jer im nedostaje povijesnog smisla, što je i sasvim normalno za ono vrijeme. Nisu imali nikakvu predodžbu o razvoju dogme, o čemu je svijest novijeg datuma. Nisu prosuđivali Origena polazeći od situacije njegova vremena, a osim toga nisu su se baš isticali ni u filozofskom ni u teološkom razumijevanju. Nisu dovoljno dobro razumjeli stanje Crkve koja je postala pobjednička od progonjene u Origenovo doba, kad je progonjena manjina činila napore da kristjanizira filozofiju pastoralom intelektualnog svijeta, pri čemu je se razvijala teologija u traženju, u vježbanju (en gimnasia). Oni optužuju Origena polazeći od hereza svoga vremena, osobito arijanizma, i ne pitajući se s kojima se morao suočiti Origen u svoje doba. Nemaju nimalo svijesti o doktrinaranom razvoju u Crkvi, nastalom kao odgovor na arijanizam, za razliku od temeljnog pravila vjere koje izlaže Origen u Počelima, niti imaju svijesti o razvoju pojmovnika, tako da pojmove koje Adamantius koristi u 3. st. oni ih razumijevaju po značenju koje imaju za njih koncem 4. Čitali su Origena projicirajući na njega origenziam njihova vremena (treći moment), protiv kojega su se u stvari borili. Nadalje, nisu studirali sustavno Origenova djela, nego su polazili od izoliranih tekstova, ne obazirući se niti na tumačenja koja daje u drugim pasusima iste knjige. Sve što je Origen pisao u obliku vježbe (gimnastikos), oni uzimaju kao dogmatski izričaj (dogmatikos), s poimanjem pravovjerja i sa sviješću pravila vjere koje je postojalo u njihovo vrijeme.
Borbu je započeo salaminski metropolit Epifanije koji je klasificirao Origenovu herezu u svoja antiheretička djela Ancoratos i Panarion, tražeći od jeruzalemskog biskupa Ivana Origenovu osudu. Tada i neki Atarbije obilazi palestinske samostane skupljajući potpise za Origenovu osudu. Rufin ga odbija, a na čudo, Jeronim prima i od tada, od gorljivog origenista, prelazi u tabor antiorigenista, s čime započinje i sukob između njega i Rufina. Nakon što su se izmirili, Rufin odlazi u Rim, gdje prevodi prvu knjigu Pamfilijeve Apologije za Origena i Počela. Time je rimski Jeronimov krug sablažnjen, te traže od Jeronima da ponovno prevede Počela, s ciljem da iznese na vidjelo Origenove hereze i Rufinove netočnosti u prevođenju, što on i čini, te tima nastaje nova još žešća raspra. U međuvremenu aleksandrijski patrijarh Teofil, u početku sklon Origenu, izabran kao sudac između dviju strana, u interesu patrijarhatske politike mijenja stranu, protjeruje pomoćnog biskupa Izidora i «Dugu Braću», čini sve da svrgne Zlatoustoga koji im je dao azil u Carigradu, te na jednom regionalnom saboru (400.) osuđuje Origena. Jeronimovim posredstvom i Zapad relativno brzo dolazi do saznanja. Ova rasprava se završava 402. Rufinovim ušutkavanjem.
e) Peti moment origenizma ili bolje evagrijanizma palestinskih monaha je u prvoj polovici 6. st. koji su živjeli u samostanima Velika Laura i Nova Laura. Glavni izraz njihova nauka je Knjiga svetog Hijeroteja, djelo sirijskog monaha Stjepana bar Sûdaylêa. On do krajnjih granica dovodi origenističku «skolastiku» Evagrija Pontskoga sve do radikalnog panteizma. Između prvog i drugog Justinijanova interventna ovi se origenisti dijele u dvije skupine. Ekstremisti se zovu izohristi (isoxristoi) jer drže da i na početku i na kraju sve su «inteligencije» jednake Kristu: njegova superiornost nad njima je samo provizorna; on nije imao udjela u prvom grijehu. Umjereni, koje će radi naknadnog saveza s antiorigenistima osuditi izohristi, nazavni su protoctisti (protoktistoi) jer pripisuju Kristu superiornost nad drugim inteligencijama. Protivnici su im dali ime tetraditi, optužujući ih da su trojstvo (trijada) pretvorili u četvorstvo (tetrada), uvodeći u nj i Kristovo čovještvo.
f) Šesti moment se sastoji od takozvanog origenizma protiv kojeg su upravljeni dokumenti osude cara Justinijana 543. i 553. Prvi su izvučeni iz inicijative palestinskih monaha antiorigenista, koje je caru predstavio papin apokrisar Pelagije, sastavljeni su od Liber adversus Origenem ili Pismo Meni, kojima su bili pridodani izvadci iz Počela i iz anatematizama. Potvrđeni su na jednom kućnom carevu koncilu, da bi potom bili dani na potpis papi i patrijarhama. Upereni su protiv samog Origena, promatranog kroz optiku orignenizma onog vremena, te naravno s dosta krivih tumačenja, i u pismu i u anatematizmima. Ostali dokumenti osude su s V. općeg sabora, II. carigradskog, sastavljeni prije i poslije službenog otvaranja. Dokumenti pape Vigilija koji potvrđuju, nakon zatvaranja, ovaj sabor, koji se je okupio protiv njegove volje, ne govore o Origenu. Njegovo ime je posljednje na popisu heretika, vjerojatno dodano nakon rasprave o origenistima. Uglavnom su dokumenti bili usmjereni protiv izohrista, koji su se samo pozivali na Origena, te gledano formalno-pravno Origenova osoba nije bila stvari cilj osude. Posljedica ove osude je bila da su se Origenova djela dobrim dijelom izgubila u svojim izvornim rukopisima.
I ukoliko je Origen bio odbačen na Istoku u Srednjem vijeku, na Zapadu su ga strastveno čitali u latinskim prijevodima.