U apostolskoj pobudnici »Sacramentum caritatis« Benedikt XVI. na više mjesta ističe primjer svetih otaca i njihovo svjedočanstvo euharistijskog života. Otačka teologija je prisutna na dvije razine. S jedne strane po izravnim navodima, a s druge strane po korištenju teoloških principa koji sežu u otačka vremena bez točnog navoda vrela.

Teologija želje

Već na prvoj stranici Papa otvara razmišljanje o euharistijskom otajstvu pozivajući se na sv. Augustina koji je, razvijajući teologiju ljubavi i srca, primijetio da presudnu ulogu za čovjeka ima želja. Premda želja svjedoči o ljudskoj nemogućnosti da sam bez Boga ostvari spasenje, ona je pokazatelj trajnog dinamizma duše, nemira traženja istine i temeljnih sadržaja po kojima je čovjek čovjek, te žeđi da zadobije puninu. Želja je bitna odrednica svakog ljudskog bića, jer pomaže čovjeku da se otvori Bogu i njegovu milosnom djelovanju. Stoga se ne radi o bilo kojoj i bilo kakvoj ljudskoj želji, već o temeljnim željama bez kojih osoba ne može osmisliti svoje postojanje. Takve želje su nagnale Augustina da traži istinu, da ide tragom svoga nemira, te su ga naposljetku, kad je shvatio da je istina u Katoličkoj Crkvi jedina prava i puna istina, dovele do obraćenja.

Ideju da Bog privlači čovjeka k sebi (SC 5) u teologiji je augustinovska, premda su je poznavali i helenistički filozofi. No oni su je poimali na statičan način. Bog je ljepotom svoga bitka privlačio čovjeka potičući u njemu ljubav, dok Augustin svjedoči o Bogu koji svojom ljubavlju i djelovanjem čini sve da čovjeka privuče. Božje djelovanje čini čuda i ima spasonosne učinke, dok ljudsko nije u stanju ostvariti takav domet, no ipak nije suvišno i nepotrebno. Činjenica da Bog privlači čovjeka najjasnije se očituje u euharistiji, koja ga također privlači da se uključi u Kristov čin predanja (SC 11). Papa stoga podsjeća da vjernik ne prima utjelovljenog Logosa samo na statičan način, nego je životno uključen u dinamiku njegova darivanja. U skladu s rečenim glede želje, Bog privlači čovjeka dajući mu želju za Istinom, želju za samim sobom, za srećom i za vječnim životom, što omogućuje i drugi korak: djelo spasenja kojim u konačnici ostvaruje zajedništvo kao cilj privlačenja. Ispunjen željom čovjek zastaje udivljen pred Bogom i njegovom ljepotom, pred sjajem njegova bitka, te na taj način dopušta Bogu da ga još snažnije privuče, u čemu je euharistija pravi magnetski pol.

Trojstvena ljubav

Središnja teološka nit koja povezuje i isprepleće cijelu Augustinovu teologiju jest ljubav. Premda je imao nedvosmislenu objavljenu datost da je Bog ljubav, ipak mu je trebalo vremena dok je ne osmisli kao ontološki temelj. To je učinio kad je došao do zaključka da Bog, i kad ne bi bio Trojstvo koje komunicira u međusobnoj i međuosobnoj ljubavi, morao bi biti ljubav.

Rano kršćanstvo je i terminologijom pokazalo da postoji jedna drukčija vrsta ljubavi (agape) za razliku od helenističkog poimanja (eros), koje nije ljubav smatralo božanskim atributom, iz straha da se time ne ustvrdi promjenjivost božanskog bitka. Međutim, time što se Bog objavio kao Trojstvo pokazao je da je u njemu dinamizam ljubavi, što je Augustin protumačio upravo najvažnijom dimenzijom bitka, te ujedno svake osobe. Bog tako može i mora biti ljubav, a odnos s njime nadilazi intelektualizam grčko-rimskog poganskog svijeta premještajući naglasak na djela ljubavi. Zato je sv. Augustin izjavio: Ako vidiš ljubav, vidiš Trojstvo, što Papa navodi u pobudnici (SC 8), svjestan da je najveće djelo ljubavi upravo čin bogoštovlja koji se slavi u euharistiji. Zato Augustin veli da je pjevanje na liturgijskim susretima zajednice izraz i ljubavi, a ne samo radosti (SC 42), jer samo istinska ljubav može dati pravu radost.

Pneumatološka dimenzija

Govoreći o odnosu Duha Svetoga i euharistije, Papa se poziva na dvojicu otaca, Ćirila Jeruzalemskoga i Ivana Zlatoustoga (SC 13). Ćiril naglašava iznimnu ulogu Duha Svetoga kad u jednoj svojoj katehezi veli: »Zazivamo milosrdnog Boga da pošalje svoga Duha Svetoga na darove koji su ispred nas, da on pretvori kruh u Kristovo tijelo i vino u Kristovu krv. To što Duh Sveti dodiruje posvećeno je i potpuno pretvoreno.« U vremenu kad su se vodile teološke rasprave oko spoznaje božanstva Sina i Duha Svetoga, Ćiril tim recima potvrđuje vjeru u božanstvo Duha, vjeru koje je bio svjestan razmišljajući o njegovu djelovanju u euharistiji.

Ivan Zlatousti, govoreći kako svećenik zaziva Duha Svetoga kad slavi žrtvu, veli da službenik poput Ilije privlači Duha Svetoga da bi se po njoj »nakon što siđe milost na žrtveni prinos zapalile duše vjernika«.

Svećenik ne može ne uočiti primat milosti koja dolazi od Duha, te ga onda ne posvjedočiti. Premda se pretvorba događa i snagom svećeničkog služenja, ipak u euharistiji se radi u prvom redu o djelovanju Duha Svetoga, koji se na neki način »pokorava« svećeniku. No taj dar nije njegov snagom naravi, već mu je dan odozgor.

Kao što su oci uočili primat milosti i Duha Svetoga u životu vjernika, i Papa u tom duhu poučava da euharistija u odnosu na Crkvu ima ne samo kronološki, već i ontološki primat (SC 14).

Ekleziološka dimenzija

Sveti Ciprijan, kartaški biskup, mučenik iz prve polovice 3. stoljeća, autor traktata O jedinstvu Crkve, ali i O euharistiji, svjedok je vjere Crkve o vlastitom identitetu i samosvijesti. Crkva je jedna i nedjeljiva, narod Božji okupljen od jedinstva Oca i Sina i Duha Svetoga, a slika i sredstvo jedinstva je presveta euharistija. Tako Ciprijan koji je iznjedrio veliki teološki aksiom da izvan Crkve nema spasenja, svjedoči o euharistijsko-ekleziološkom dinamizmu koji svoje korijene ima u trojstvenom zajedništvu i djelovanju.

Kad su govorili o sakramentima Crkve, oci su često uspoređivali probodeni Kristov bok na križu i usnulog Adama u raju iz čijeg rebra Bog oblikuje Evu. Crkva, nova Eva, oblikovana je iz Kristova boka, a krv i voda što su istekli tumačeni su simbolima sakramenata krštenja i euharistije (SC 14). Aktualizirajući usporedbu Papa se izričito poziva na Ivana Zlatoustoga, no istu ideju rabio je i Augustin.

Od svetog Augustina je preuzet i jedan drugi princip, koji je u isto vrijeme i inkarnacijski i ekleziološki i euharistijski. Naime, utjelovljeni Krist djeluje na takav način i takvom snagom na čovjeka svojim spasenjskim djelovanjem koje se nastavlja kroz euharistiju, da čovjeka sebi pritjelovljuje, te je pritjelovljeni čovjek, kao član Crkve, dio i njegova tijela. Tako Krist nije samo onaj Krist u svome povijesnome tijelu, niti samo u euharistiji, nego je Krist i u Crkvi. Točnije, nakon njegova spasenjskog i euharistijskog djelovanja, njegova sveta zaručnica Crkva postaje njegovo tijelo kojem je on Glava. Takvo promišljanje, utemeljeno na misli sv. Pavla, Augustin definira izričajem »Christus totus« (SC 36). Krist čovjeka euharistijom pretvara u se, te čovjek postaje njegovo tijelo, to jest postaje sam Krist. S istim razlogom Augustin u Ispovijestima veli da je vječni Logos hrana duše, te onaj tko se njime hrani postaje njemu sličan, pretvara se u njega (SC 70). Kristovo tijelo dakle u svom povijesnom hodu zadobiva svoje pune konture (dopunjeno), postajući cjelovito. Božji plan spasenja nije obuhvaćao samo tijelo uzeto od Djevice, nego svakoga koji se spašava pritjelovljujući se njemu. Za Augustina je to značajniji eshatološki princip koji formulira ovako: Samo onaj tko je sišao s neba, tamo će i uzići. Samo onaj tko se pritjelovio Kristu, bit će spašen.

Pobožnost i duhovnost

Premda prva Crkva nije poznavala pobožnost klanjanja pred Presvetim, što se razvilo u srednjem vijeku, Papa se koristi jednim patrističkim tekstom da naglasi povezanost slavljenja euharistije i klanjanja euharistiji, poradi onih koji tvrde da je Kristovo tijelo za blagovanje, a ne za klanjanje (SC 66). To je Augustinov tekst u kojem veli da nitko ne može blagovati Kristovo tijelo, ako mu se prije ne klanja, te da griješi onaj tko se ne klanja. Očita je povezanost između klanjanja Presvetom sakramentu i slavljenja. Tko dijeli intimno iskustvo Božje prisutnosti, ne može se služiti sofizmom da bi izbjegao potrebu klanjanja Svetome tumačeći kao suprotnost ono što ima odlike upotpunjavanja.

Svrha kršćanskog bogoštovlja nije kao ona poganskog: umilostiviti božanstvo da bi ostvario određeni interes, što se očituje u aksiomu poganske pobožnosti: Dajem da daš. Cilj kršćanskoga bogoštovlja je autentična proslava Boga, ali proslava koja bez proslave čovjeka nema svoju puninu ni smisao. Boga se najbolje može i treba proslaviti životom, radi čega se u povijesti objavljivao i darivao da bi ga čovjek mogao primiti i tako proslaviti. To je izvanredno lijepo i sadržajno izrazio sv. Irenej kad veli: Slava Božja je živi čovjek! A ljudski život je promatranje Boga (SC 71).

Vitalni spoj koji se događa između euharistije i kršćanskog svjedočenja zorno je opisao sv. Ignacije Antiohijski kad kaže da daje sebe i svoje tijelo da budu žrtva Božja, predajući se da ga samelju zubi zvijeri, čime postaje čisti Božji kruh (SC 85). Njegovo svjedočanstvo pokazuje očevidnu povezanost euharistije i mučeništva u prvoj Crkvi. Euharistijska hrana izgrađivala je kršćane za dosljedno svjedočenje duhovnog dara koji su primili po vjeri te je Ignaciju ta euharistijska usporedba najjača potvrda stupnja euharistijske duhovnosti prema kojoj bi trebali težiti svi kršćani kao što je težio i on.

U prilog tome Papa opaža kako je i mučeništvo sv. Polikarpa opisano kao liturgija, iz koje se vidi kako mučenik postaje euharistija (SC 85). Kad se tome pridodaju i svjedočanstva drugih mučenika koji su tvrdili da ne mogu živjeti bez euharistije – sine dominico non possumus (SC 95), onda je jasno da je euharistija bila središte i forma kršćanskog života.

Važno mjestu u euharistijskom slavlju i kršćanskoj duhovnosti od najstarijih vremena ima stol riječi, čitanje i promišljanje Svetoga pisma, izvor istinskog znanja. Sveti Otac stoga u pobudnici spominje znamenitu rečenicu sv. Jeronima, velikog egzegeta i prevoditelja Svetog pisma na latinski jezik: Nepoznavanje Pisma nepoznavanje je Krista. U vremenu koje je obilježeno razvojem znanosti bez vjere, Papina nakana je znakovita. Pravo znanje sastoji se u poznavanju objave Božje, to jest Krista koji je Božja Mudrost. Nepoznavanje Krista je nepoznavanje temeljnih sadržaja vjere i života, koji upravo po vjeri dosiže svoju puninu u vječnosti.

Sljedeća bitna dimenzija koja se proteže od početka do kraja pobudnice Sacrametnum caritatis jest Papina teologija slobode. Ponajprije sam Bog se daruje u slobodi čovjeku, te očekuje od čovjeka slobodan odgovor, očekuje da ga čovjek slobodno prihvati, da prihvati njegov način darivanja i u slobodi odgovori na slobodno darivanje (SC 2).

Teologija slobode

Govor o Božjem slobodnom djelovanju uključuje uvijek govor o besplatnosti i o darivanju. Kad Bog djeluje, on djeluje iz preobilja svoga bitka. A kako je njegov bitak ljubav, on dakle djeluje iz ljubavi i kako se radi o preobilju, onda njegovo djelovanje ne može biti drukčije doli darivanje ljubavi.

Euharistija je cijela utemeljena u darivanju Kristovu, te stoga Crkva može činiti euharistiju. Primat Kristova, to jest euharistijskog darivanja, je ne samo kronološke, već i ontološke naravi (SC 14). Zato Papa veli da Isus Krist, »koji po Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu« (Heb 9, 14) u »euharistijskom daru komunicira sam božanski život« (SC 8).

Ova je dimenzija je tim značajnija jer je Papa svjestan vremena i okolnosti u kojima se živi u suvremenom svijetu, koji je toliko upućen na tehnički napredak, na sposobnost da čovjek ostvari i stekne ono što želi, te da se navikne na takav mentalitet, ne uočavajući potrebu milosne Božje pomoći. U tome je korijen otuđenja čovjeka od Boga, jer ljubav i milost Božju, te ostale duhovne vrijednosti, ne može ni proizvesti ni kupiti, već samo primiti na dar.

Sljedeća odlika Božjeg slobodnog darivanja je besplatnost. Djelujući iz punine i darivajući se drugima ne gubi ništa, ostaje uvijek punina i savršenstvo. Darivajući se daje sve besplatno, a ne vođen interesom, jer u sebi i svome božanskom bitku ima svaku savršenost. A kako je Bog Onaj koji jest, ne netko tko ima nešto već netko tko jest, stoga on kad izlazi iz sebe, kad daruje iz preobilja bitka, on ne daruje nešto, jer on u sebi nema ništa. On daruje sebe, jer on jest i jest sav i potpuno. Njegovo darivanje, koje uvijek ima oznaku potpunosti, u euharistiji dosiže svoj vrhunac, jer Krist u euharistiji ne daje nešto, već sama sebe, puninu svoga postojanja, objavljujući iskonski izvor ove ljubavi (SC 7). Bog je tako, po Tijelu svoga Sina, pronašao pravi način da napokon čovjeku dadne puninu života, puninu sebe samoga, budući da u Kristu Isusu tjelesno prebiva sva punina božanstva (usp. Kol 2, 9). A kako se radi o istom tijelu, onda nam ovo sakramentalno tijelo posreduje upravo tu puninu koju je Bog od prvoga trenutka stvaranja želio priopćiti čovjeku.

Doista, Bog je sve i ne može se darivati parcijalno, premda ga čovjek ne može cijeloga primiti ukoliko Bog ne nađe načina da mu se priopći na prihvatljiv način. I Bog je to pronašao po euharistiji. Omogućio je čovjeku da ne živi samo od komadića parcijalnoga, već da obuhvati cjelinu, da obuhvati Sve srcem, vjerom, ljubavlju primajući pričest.

U Kristu je bila punina objave božanske slobode spuštene do čovjeka, da bi u isto vrijeme u njemu bio najbolji odgovor ljudske slobode na božansku, te stoga s pravom Papa govori o konačnom susretu dviju sloboda u neraskidivi savez, trajno vrijedan u raspetom Kristovu tijelu (SC 9). Samo iz takvog djelotvornog susreta sloboda, moglo je proizići oslobođenje od ropstva i grijeha (SC 10).

Susret dviju sloboda

Nadalje u euharistiji se događa susret dviju sloboda, od kojih ona božanska pruža ruku spasenja i prijateljstva, ruku saveza, noseći pomoć ljudskoj slobodi koja je u hodu (SC 30). Ljudska sloboda za života na zemlji nije jednom za stalno određena ni izgrađena, nije nepovrediva niti neopoziva, nije apsolutna poput one božanske (premda takvu slobodu u kojoj se očituje autonomija od Boga i njegova zakona, čovjek pokušava zaživjeti na društveno-institucionalnoj razini potpisujući nemoralne zakone). Ljudska sloboda je krhka i slaba, kako prije Adamova grijeha, tako i poslije, te joj je potrebna božanska pomoć da bi mogla ispravno djelovati, te čovjeka dovesti njegovu cilju, vječnom blaženstvu. Odbijanjem božanske pomoći, čovjek sebe uskraćuje nešto što bi mu trebalo biti nužno na životnome putu. U vremenu slobodarstva kakvo se izgrađuje u suvremenom mentalitetu, Papa upozorava na autentičnu slobodu koje se nadahnjuje i hrani euharistijskom hranom u kojoj je primjer Kristove slobode.

A što se tiče slobode u slavljenju euharistije, Papa pribjegava i jednom paradoksu tvrdeći kako je odredba o svetkovanju dana Gospodnjega izvor prave slobode (SC 73). Reći da je odredba izvor slobode, u najmanju ruku je provokativno u današnjemu svijetu koji poima slobodu kao odbacivanje odredaba. No kršćanstvo je uvijek stajalo iza takvog paradoksa i shvaćanja da se autentična sloboda ostvariva vršenjem Božjih zapovijedi, a ne njihovim odbacivanjem.

Euharistijski život je isto tako potreban da kršćanska moralnost ne bi prešla u moraliziranje, budući da ona nadahnjuje i poziva na slobodu u moralnoj odgovornosti (SC 82). Sloboda se tako ne predstavlja kao odbacivanje moralnih norma, ni život bez odgovornosti i obzira, već, naprotiv, sloboda je dar da bi čovjek izabrao vrednote, da bi Bog u njemu okrunio svoje darove kad slobodno prihvaća dar milosti i ponuđenu ruku spasiteljicu.

Govor o slobodi ne bi bio potpun bez spomena vjerske slobode koja pretpostavlja pravo na slobodno štovanja Boga (SC 87). Ta tvrdnja možda može izgledati tako očitom, ali u svijetu i vremenu u kojemu kršćani u nekim zemljama svakodnevno polažu živote za vjeru bez prava na slobodu bogoštovlja, bilo je neophodno pozvati se na to načelo.

Autentična estetika s ontološkim oznakama

Jedna od ključnih riječi koja se spominju jest i ljepota, koja je povezana i s pojmom divljenja. Čovjek se divi onome što je lijepo, što svojim skladom, proporcijom i privlačnošću ostavlja trag u duši.

U prvom redu bi to morala biti liturgija kao sjaj istine – veritatis splendor, te je treba doživljavati, razmatrati i slaviti kao ljepotu (SC 35). Papa se tako vraća na autentičnu estetiku koja ne može postojati bez ontoloških oznaka. Istodobno moderno vrijeme, u ime ljepote koja nije u suodnosu s Bogom i božanskim, postavlja nove kriterije lijepoga, obožavajući određene oblike i izričaje koji graniče s nakaznim, a nametnuti su samo utoliko što prave prekid s tradicionalnim. No lijepo je ono što se sviđa nakon što ga se promatra, kako veli sv. Toma, gdje se ne misli samo na promatranje tjelesnim očima, već na promatranje razumom, očima duha.

Polazeći od pretpostavke da se lijepo podudara s bitkom, valja ići do Onoga koji je sam izvor bitka, koji je Samopostojeći Bitak i čiji je bitak čista ljubav. Zato Papa s pravom zaključuje da je prava ljepota sadržana u ljubavi Božjoj, objavljenoj konačno u Pashalnom otajstvu (SC 35). Isto tako ne treba zaboraviti ni ostale odlike svakog bića, u svijetu u kojem se lijepim proglašava ono što se voli, a voli se samo ono što se sviđa osjetilima, dok se zaboravlja na istinu i dobro, bez kojih lijepo ostaje lišeno svog autentičnog postojanja. Nadalje, ma koliko je Papa nadopunio tomističku tezu dovodeći ljepotu u odnos prema ljubavi to jest volji, ipak ne zanemaruje da se ljepota odnosi i prema razumu, to jest prema onome što je istinito i dobro.

Iz toga izvire iznimna potreba da liturgija bude lijepa, na što posebno potiče izričaj ars celebrandi – umijeće, to jest umjetnost slavljenja, čemu je posvećeno cijelo jedno poglavlje u drugom dijelu (SC 38-42). U liturgiji se odražava Božji bitak, istina, dobrota i ljepota, te stoga liturgija mora biti lijepa i lijepo slavljena, da bi mogla posredovati sudionicima sve dimenzije božanskog života.

Marijanska dimenzija pobudnice

Jedna od značajnih hermeneutskih linija koja izranja iz pobudnice može se nazvati marijanskom. Marija je osoba koja je Božji plan čvrstom i predanom vjerom uspjela utjeloviti. U njoj je sažetak povijesti spasenja. U njezinom »fiat« slobodno je Božje djelovanje pronašlo pravi odgovor na svoje božanske inicijative. »Od navještenja do Duhova Marija iz Nazareta je osoba čija je sloboda potpuno na raspolaganju Božjoj volji. Njezino Bezgrešno začeće otkriva se u bezuvjetnoj krotkosti prema Riječi Božjoj«, veli Papa stavljajući je kao model i uzor vjernice, hodočasnice, osobe koja »bezuvjetno prihvaća Božji dar« (SC 33), da je zaslužila naziv euharistijske žene.

Euharistija je otajstvo ljubavi, slobode i ljepote kojem se treba diviti poput Marije, te se potpuno preobraziti u svom kršćanskom postojanju. Ona mu se divila na neizreciv način i prihvatila ga s ljubavlju kao milosni dar slobode na koji je i sama odgovorila slobodno i u ljubavi, postavši i ostavši tota pulchra – sva lijepa, najljepša od svih žena, Žena koja je utjelovila Riječ Božju u svome krilu. Marija jedinstvenom poniznošću i jednostavnošću uosobljuje sve spomenute dimenzije, svjedočeći kako je to moguće i neophodno, te potičući vjernike na jedini ispravni stav pred Bogom. Ona je bila toliko preobražena u susretu s Bogom da je Božjem Sinu dala tijelo, tijelo koje će postati euharistijsko i ekleziološko. Treba trajno imati u vidu da je, po božanskoj namisli, Marijin »fiat« bio nužni preduvjet utjelovljenju, te samim time i postojanju euharistije.

Euharistija doista nije samo ljudska, nego i nadljudska, to jest božanska stvarnost. Nije samo povijesna, već i natpovijesna, jer nadilazi ovo povijesno sada zahvaćajući prošlost na takav način da se uprisutnjuje u nagovještaju budućih dobara koji se ispunio. Povijest je prisutna u njoj i po svemu onom što je tradicija o njoj izrekla i iznjedrila. U njoj je povijest potpuno prisutna, čak i više nego u samoj sebi, jer je ona njezino ostvarenje. Uz to Euharistija nadilazi ovo povijesno sada i time što prodire u budućnost dajući predokus buduće slave u nebu i anticipirajući puninu radosti eshatološkog slavlja.

Ona je natpovijesna jer sve što sadrži koncentrira u sadašnjem trenutku, u ovom trajnom sada, u kojem je sažeta i povijesna i eshatološka dimenzija. Zato slavlje euharistije postaje trajno sada, koje čovjeka približava vremenu Božjemu, to jest trenutku koji dokida vrijeme i uvodi u vječnost iz koje je Bog u ljudskom obliku sišao među ljude da mu otvori prolaz spasenja.

Glas Koncila, broj 28 (1725), 15.7.2007.

Apostolska pobudnica Sacramentum caritatis (Sakrament ljubavi) jedan je u nizu dokumenata i inicijativa kojima je Učiteljstvo posljednjih godina poticalo Crkvu da dublje i intenzivnije promišlja euharistijsko otajstvo.

Euharistija kao otajstvo

Povod tolikoj učestalosti su s jedne strane oni »negativni« razlozi: površnost i slabost kojom i svećenici i vjernici pristupaju svetim otajstvima; pogrešno tumačenje koncilskih odredaba i pogrešna praksa; labilni/laksni stavovi pojedinca kojima se onda u pastoral unosi dosta zbrke.

S druge strane postoje oni »pozitivni« razlozi: potreba da vjernici stalno rastu u spoznaji Božjeg otajstva i da budu otvoreni njegovim dubinama. Papa želi dati novi poticaj svjestan neizmjernog doktrinarnog i disciplinskog bogatstva vezanog uz taj sakrament.

Euharistijsko otajstvo upućuje vjernike da zastanu pred otajstvenom stvarnošću koja ih trajno nadilazi. Euharistija je tajna pred kojom, poput Mojsija pred gorućim grmom, svakodnevno treba skidati obuću s nogu i približavati se na koljenima. Euharistija u sebi nosi sadržaje koje čovjek nikad u potpunosti neće moći do kraja shvatiti, što ga ne oslobađa obveze i potrebe, dapače, da trajno pred njima zastaje i razmatra ih. Ako se vjernik navikava ili se navikao na euharistiju kao na nešto svakodnevno ili obično, onda je izgubio smisao za sveto i osjećaj za otajstvenost Božje prisutnosti i djelovanja. Euharistiji se ne smije pristupati površno, rubnim dijelovima bića, jer Bog koji je u nju stavio svoje srce očekuje da joj se pristupa srcem. Zato je govor o euharistiji uvijek smješten u dubine i središte bića, bilo božanskoga bilo ljudskoga. Stoga Papa, da još snažnije naglasi otajstvenost, uz riječ sakrament (sacramentum) upotrebljava i riječ mysterium, budući da je riječ sacramentum tijekom stoljeća postala tehnički pojam za sedam sakramenata.

Društvene pretpostavke

Ostavljajući po strani strukturu pobudnice, potrebno je izvući nekoliko hermeneutskih linija tumačenja iz kojih se iščitava Papina intimna briga i način doživljavanja toga otajstva. Prije svega valja upozoriti na određene društvene pretpostavke modernoga svijeta i vremena, jer Papa ne ignorira stanje i težnje društva u kojem živimo. Istina, one nisu u prvome planu, niti Benedikt XVI. od njih polazi, ali u svemu što kaže svjestan je mentaliteta koji se uvlači u srca vjernika.

Stoga upozorava na sekularizaciju koja stavlja vjeru na margine (usp. SC 77), dok bi vjera trebala biti u središtu života, stvarnost koja potpuno obuhvaća i prožima sav vjernički život. Teško griješi i dobro se vara onaj tko bi pomislio da je Isus nečija privatna stvarnost, netko tko mora ostati u privatnoj sferi, ili je navodno apstrakcija. Isus Krist je, kako na više mjesta i u svojim teološkim radovima iznosi Ratzinger, jest utjelovljena Božja Riječ, Božji Logos, prisutan u svemu što je razumsko i logično, te u isto vrijeme u središtu ljudske povijesti i života svakog pojedinca.

Nadalje, Papa je svjestan da je svijet ušao u nezaustavljiv proces globalizacije, koji je nerijetko postavljen na krive kolosijeke, tako da stvara još veće društvene razlike između bogatih i siromašnih na svjetskoj razini, umjesto da potiče razvoj i jednakost među ljudima i državama. Nasuprot takvim težnjama, euharistija je od svojih početaka bila škola, kako iskrene religioznosti, tako i društvene osjetljivosti i solidarnosti.

Papina teologija divljenja i čuđenja

Prva hermeneutska linija pobudnice je Papina teologija divljenja, koja se proteže od prvoga pa do posljednjeg odlomka. Evo kako se Papa izražava već na prvoj stranici: »Koje čuđenje (stupor) je moralo obuzeti srca apostola zbog Gospodinovih čina i riječi za vrijeme posljednje večere! Koje divljenje (admiratio) u našim srcima mora izazvati euharistijsko otajstvo!« Kroz te dvije ključne riječi (stupor i admiratio) iščitava se Papin odnos prema euharistiji, i njegov osjećaj za nju. Stalo mu je da i svaki vjernik doživi te osjećaje, te se, njima ispunjen, približi euharistiji.

U svijetu koji banalizira vrijednosti i koji je izgubio moć čuđenja pred tajnom i pred unutarnjom ljepotom, u svijetu koji više ne vidi i ne divi se onome što je očima skriveno, koji više ne zna čitati unutra (intus legere), to jest razumijevati (intellegere); u svijetu koji nema osjećaj za sveto iz perspektive čuđenja, već eventualno iz instrumentalne perspektive traženja čuda, vjernici bi uvijek morali sačuvati čuđenje, divljenje pred tim otajstvom. Ako postoji otajstvo kojemu se treba diviti, onda je to otajstvo Božjeg utjelovljenog života kojim krijepi čovjeka. Ako postoji čudo u ljudskom životu, onda je to čudo kojim je Bog izliječio ljudsku smrtnost dajući mu život vječni.

Ako su filozofi govorili da filozofija počinje čuđenjem, divljenjem, koliko više mora biti čuđenja u odnosu prema Bogu i Presvetom sakramentu koji sadrži Boga. Svećenik, veli Papa, izgovarajući riječi »tajna vjere«, naviješta i svoje divljenje pred ovim otajstvom, svoje čuđenje nad onim što se dogodilo u pretvorbi kruha i vina u Kristovo tijelo i krv (SC 6), čuđenje koje bi i svećenici i vjernici trebali sačuvati klanjajući se Gospodinu u Presvetom oltarskom sakramentu (SC 67).

Budući da čovjek nije samo duhovno već je i tjelesno biće, cijeli bogoslužni prostor, njegova arhitektonska struktura i estetska dotjeranost trebaju biti takvi da u vjernicima izazivaju divljenje za otajstvo Božje, da potiču pobožnost i pokazuju jedinstvo vjere (SC 41). Ali ne samo izvanjskim elementi, već najveće divljenje treba izazvati Evanđelje, to jest osoba Isusa Krista (SC 84). Njegovo otajstvo bi se na takav način trebalo urezati u živote vjernika da ih oblikuju u nova stvorenja koja žive od tog divljenja, svjedočeći ga životom. Divljenje zbog dara koji je Bog dao čovjeku u Kristu utiskuje vjerničkom postojanju novi dinamizam, potičući ga da bude svjedokom Božje ljubavi riječima, djelima i načinom življenja iz kojega postaje razvidno da se u njemu pokazuje i preko njega saopćava netko Drugi (SC 85). Tko se divi ljepoti Božje istine i snazi njegove ljubavi, ne može ne priopćavati istu istinu i ljubav svojim životom da bi i kod drugih izazvao iste osjećaje divljenja za neizmjerna djela Božja. Euharistija kao priopćavanje Ljepote kojom Bog izaziva divljenje u čovjeku iziskuje takvo poslanje od onoga tko se njome hrani.

Kao što je započeo pobudnicu razmišljanjem o čuđenju što su ga Kristove riječi i čini izazvali u apostolima za vrijeme posljednje večere, koristeći i riječ stupor i admiratio, tako je Papa i završio pobudnicu koristeći u posljednjem poglavlju obje te riječi, potičući vjernike da, po zagovoru Blažene Djevice Marije, Duh Sveti upali u njima isti žar koji su imali učenici iz Emausa i da obnovi u njihovu životu »euharistijsko čuđenje za sjaj i ljepotu koji se odražavaju u liturgijskom obredu, koji je djelotvorni znak neizmjerne ljepote svetog Božjeg otajstva«, te da onda »ispunjeni radošću i divljenjem u susretu s svetom Euharistijom« naviještaju drugima istinu da je Isus prisutan sa svojom Crkvom do svršetka svijeta (SC 97).

Zvanje ljubavi

Drugi hermeneutski princip pobudnice je ljubav. Euharistija je, naime, sakrament ljubavi. A kako sv. Ivan veli da je Bog ljubav, onda je ona sakrament samoga Boga, preko kojega Bog prenosi svoju ljubav, svoju božansku bit čovjeku, čineći ga dionikom svoga božanskog života.

U Kristu je istina ljubavi, kaže Papa u pobudnici. On je uosobljena Istina. On je objavio Božju bit koja je ljubav (SC 2). Binom istina-ljubav u Kristu je nerazdvojan te svjedoči o potrebi traženja istine u ljubavi, i življenja ljubavi u istini, pri čemu se susreću razumski i voljni element.

Nadalje, govor o ljubavi objavljuje primat Božje ljubavi u odnosu na ljudsku. Bog je prvi ljubi čovjeka, i to od vječnosti, što čini središnju istinu kako božanskog života i tako povijesti spasenja (SC 14).

Da je euharistija ljubav, Papa veli i kad sa sv. Augustinom objašnjava ulogu svećenika u slavljenju svetih otajstava tvrdeći da je svećeništvo amoris officium, služba ljubavi (SC 23). Budući da je Bog ljubav te se daje u euharistiji koja je bitno ljubav, svećeništvo ne može ne biti služba ljubavi. Svećenik služi Bogu koji je ljubav i koji se iz ljubavi predao za spasenje čovjeka. On je službenik euharistije koja je sami, ako se tako smije reći, »koncentrat« ljubavi, stopostotna ljubav. Stoga svećeničku službu ljubavi ne bi smio vršiti nitko tko nije svjestan toga iznimnog dara ljubavi kojom ga Bog obdaruje pozivajući ga u službu. Pozvan je da bi služio nedokučivoj ljubavi Božjoj, koja ljubi čovjeka prva i ljubi ga dok još bijaše grešnik.

Svećenik koji živi službu kao ljubav, živi i radi za čovjeka grešnika, ali mu služi na poseban način ljubavlju prema Istini (SC 29). Svako drukčije služenje je pogrešno i šteti duhovnoj cjelovitosti na koju je pozvan čovjek. Poluistine i laži bile bi samo zavaravanje čovjeka pred pravom i cjelovitom Istinom koja, življena u ljubavi, jedina može osloboditi čovjeka.

Ljepotom svoga bitka, svoje osobnosti i djelovanja, Krist oduševljava i privlači čovjeka koji nakon ushita i divljenja počinje doživljavati ljepotu Božje ljubavi te dopušta da ga takav ushit ponese izvan sebe samoga, i počinje doživljavati ljubav kao svoje pravo zvanje (SC 35). Papi je neobično stalo da kršćani budu svjesni da je pravi Bog Bog ljubavi, to jest sama Ljubav kojom Bog ujedno privlači k sebi. Ni filozofija ni druge religije ne poznaju Boga na tako revolucionaran i radikalan način.

Život i poziv kršćanina sastoji se upravo u tome da spozna Boga kao Ljubav i da ga onda objavljuje. Uzvratiti Bogu ljubavlju za ljubav istinsko je zvanje koje započinje u trenutku kad čovjek dopusti da ga Bog zadivi ljepotom svoga bitka koji je ljubav. Primajući takvu milost, čovjek ulazi u dinamizam bez kraja, jer ljubav nikad ne prestaje i ne umire. Ona trajno živi i iziskuje živ i dinamičan duhovni stav. Shvatiti kršćansku vjeru drukčije od euharistijskog dinamizma koji predlaže Papa, značilo bi ne shvatiti baš ništa, značilo bi pretvoriti je u puki tehnicizam, to jest umrtviti njezinu vitalnost pretvarajući je u beživotnu okaminu.

Glas Koncila, broj 27 (1724), 8.7.2007.