U svjetlu Augustinova De magistro 

Aurelije Augustin, vrhunski obrazovan čovjek svoga vremena, nakon obraćenja i krštenja odriče se svoje učiteljske/profesorske službe u carskim prijestolnicama (Rim i Milano) te se posvećuje izučavanju i poučavanju kršćanstva. Došao je do zaključka da mu obrazovni sustav, kojeg je bio dio, ma koliko se pozivao na znanost i znanstvenost, nije pružio temeljnu spoznaju Istine, pa, vrativši se u Afriku, piše djelo De magistro (Učitelj), opisujući ulogu učitelja, ali zacijelo nudeći i razloge koji su ga nagnali da se odluči na takav korak.
U svom mukotrpnom i dugotrajnom traženju sebe i Boga, zahvaljujući kršćanstvu došao je i sam do spoznaje da čovjek nije tabula rasa, već je Božje stvorenje, točnije rečeno slika Božja. Ne samo da nije prazan, to jest neispisan, već je božanski ispunjen u svojoj biti sličnošću Bogu, svome stvoritelju, čime je onda upućen na Onoga na čiju je sliku stvoren. Na tragu Svetoga pisma i velikih kršćanskih pisaca, Augustin spoznaje da u ljudskoj duši postoji božanski ispis koji nije do kraja dovršen, ali zacijelo dan u svom temeljnom obliku. Po svojoj sličnosti s Bogom čovjek baštini božanski potencijal, točnije mogućnost da spozna Boga koji se u djetetu, kao, uostalom, i mnogi drugi ljudski potencijali, ne vidi tjelesnim okom, što ne znači da je manje stvaran. On je pretpostavka svakog promišljanja čovjeka i svakog obrazovnog i odgojnog djelovanja.

Učiteljska uloga
Držeći da riječima čovjek ne stječe temeljne već drugotne spoznaje, Augustin dolazi do zaključka da se uloga djelatnika u odgoju i obrazovanju, učitelja i nastavnika, može opisati terminima koje idu od krajnje važnosti pa do nikakva značaja. Ukoliko se pođe od zaključka da se nikoga ne poučava riječima, onda bi uloga nastavnika bila nikakva, ili u najmanju ruku zanemariva. Ako se pođe od teze da je ipak svakom djetetu potreban vođa da ga, nakon prvotnih spoznaja koje upija osjetilima i razumom, usmjeri na pravi put unutarnje spoznaje, da ga uputi u traženje Istine/istine i u unutarnji dijalog s njom, uloga je učitelja nezamjenjiva. U tom slučaju poučavatelj se ne može ponašati kao birokrat koji odrađuje svoj posao, skrbeći u prvom redu o vlastitoj egzistenciji, nego postaje bitna spona između učenika i Istine, čije dragocjeno životno svjedočanstvo poprima spasenjsko poslanje. Kršćanin se zato ne može zadovoljiti time da bude samo profesionalac, nego mora razvijati svijest da je odgojitelj čovjeka.
Učitelj mora svaki dan stati pred svakoga svog učenika kao pred dijete Božje koje ima besmrtnu dušu te u sebi nosi neizmjerni potencijal božanskog života za koji će odgovarati. Budući da dijete taj potencijal još dobro ne pozna, dužnost je učitelja naučiti ga putu do njega, pomažući mu najprije da prepozna vlastite mogućnosti koje ga otvaraju neizmjernosti. Otkrivajući mu da duhovni potencijal čovjek u sebi u prvom redu ne stvara, već otkriva i prima na dar, premda ponekad samo u zametku, nastavnik mu pomaže da otkrije unutarnju istinu života, da je čuva i razvija, jer ponekad može biti vrlo krhka i osjetljiva, te ga potiče da se u nju zaljubi i da živi otkrivajući vlastite dubine i otvarajući se neizmjernosti Božjoj. Osvjedočen da dijete nije tabula rasa, pomaže mu shvatiti da je rukopis ispisan Božjom rukom te ga neprestano upućuje u dijalog s istinom, da bi u određenom trenutku mogao tu istinu prepoznati u cjelovitosti i punini, svjedočeći i drugima o njoj.
Življena na takav način, korisnost riječi nije zanemariva, jer se i Bog objavio kroz riječ, te uz pomoć ljudske riječi čovjek upoznaje božansku istinu, svjestan da je samo jedan Učitelj na nebesima Sin Božji i Božja Riječ. U isto vrijeme dok relativizira odnos prema riječi-znaku, Augustin radikalizira, štoviše apsolutizira odnos prema Riječi-Istini, držeći istinskom srećom njega spoznati, ljubiti i naviještati.

Kritičan prema nedosljednoj znanosti, sumnjičav prema školstvu bez vjere
Iz Augustinova iskustva se jasno iščitava kako on drži da nijedan kršćanin učitelj/odgojitelj, prosvjetni djelatnik, ne može sebi ne postaviti pitanja odnosa prema unutarnjem Učitelju koja je on postavio kao učitelj/govornik neposredno nakon obraćenja, dok još ni izbliza nije mislio da će postati svećenik i biskup. Kako nije mogao naći rješenje za takve svoje intelektualne potrebe u okviru ondašnjeg školskog sustava, odlučio se napustiti ga, ne odričući se nikada stečenog znanja i znanstvenih metoda. Time je pokazao koliko je sumnjičav prema školskom sustavu kojem vjera nije sastavni dio. Školski sustav koji ne drži do datosti vjere, ostaje uvijek u sebi necjelovit, jer je čovjek religiozno biće te im potrebu da vjerski odgoj i obrazovanje budu dio cjelovitog odgoja, štoviše njezin središnji dio. Bez susreta s pravom životnom istinom, škola ostavlja čovjeka praznim ili ga gura prema ispraznim težnjama.
Svojim stavom Augustin je pokazao također da je kritičan prema nedosljednoj znanosti koja se hvastala dostignućima i sustavnošću, a nedostajalo joj je ono bitno, a to je odnos prema istini i prema božanskom Učitelju. To je vrlo proturječno, jer bi se svaka znanost trebala zasnivati na istini i prema njoj voditi, ali ne samo prema istini kao činjenici, nego prema stvarnoj Istini, u protivnom se zatvara u se ostajući besplodna.
Augustin je spoznao da profani školski sustav ne može dodirnuti dubinu ljudskog srca koju dodiruje kršćanstvo na tragu evanđeoske antropologije, te na taj način nije mogao jamčiti potrebnu cjelovitost kojoj teži svaki odgoj. Opasnost da bude necjelovit visi i nad suvremenim školstvom kao Damoklov mač, ma koliko bio savršeniji od klasičnoga po upotpunjenim podacima i boljoj metodi, te zato, s pravom, daje izravnog prostora vjerskoj pouci u školi, što može držati svojim blagoslovom.
Po Augustinu, znanost ne ispunja svoju svrhu ukoliko se ne određuje pred istinom, a sam je bio svjedok kako je škola bila mjesto poučavanja i nesigurnih i neistinitih sadržaja, kao što je bila mitologija i mnogoboštvo. On sebi postavlja pitanja o smislenosti i korisnosti školskih sadržaja i spoznaje u kontekstu života, držeći da bi bilo premalo živjeti život i učiti samo radi ovozemaljskih spoznaja. Što bi koristilo nešto znati ako ne bi vodilo spoznaji Istine i spasenju, središnje je pitanje koje Augustin sebi nameće, dajući odgovor i teoretske i praktične naravi, držeći da znanje i odgoj, življeni samo u svrhu imanentnih interesa, ne ostvaruju korisnost koja bi im trebala biti vlastita.

Od učitelja do vjeroučitelja
Učitelj iz Hipona prolazi tako svojevrsno iskustvo u kojem se odriče učiteljske pouke da bi mogao proučavati i poučavati kršćanstvo, i ne sluteći kolike će domete imati njegova vjerska pouka kroz stoljeća. Time predstavlja svojevrstan model svakom učitelju-vjerniku da ne smetne s uma kako njegova učiteljsko-obrazovna služba ne bi smjela ne imati takve odgojne dimenzije, to jest nijedan učitelj ne bi smio sebe izuzeti odgovornosti da učenike vodi prema iskustvu dijaloga s unutarnjim Učiteljem.
Po Augustinu, učitelj koji bi poučavao učenike zakonitostima pojedine znanstvene ili školske discipline, morao bi ujedno upućivati na Zakonodavca koji je sve stvorio i koji je u svemir postavio svoje zakone. Štoviše, one koji se uče upoznavati istinu o sebi i svijetu treba poticati da prepoznaju i upoznaju u sebi Onoga koji je jamac spoznavanja, a to je spomenuti unutarnji Učitelj, Božji Sin, sama Istina. Zato Svetac iz Hipona u Ispovijestimaupućuje kritiku na račun svojih nastavnika retorike tvrdeći kako se radi o ljudima koji paze na lijepo izražavanje i točnost gramatičkih oblika, a ne paze na Božji zakon, te se ne čudi ni samu sebi što je trčao za ispraznostima, jer su mu takvi ljudi bili stavljani za uzor.
Augustin s jedne strane redimenzionira ulogu učitelja, kao nastavnika, ali revalorizira ulogu učitelja kao svjedoka i kao putokaz temeljnih vječnih motivacija koje bi morale biti utkane u svakoga. Takav učitelj je shvatio odakle dolazi znanost kao skup zakonitosti kojima on poučava i bez kojih ne bi bilo znanosti, te da je njegova primarna uloga poticati učenika da bude utoliko znanstven ukoliko ide tim putem. Takav učitelj spontano postaje vjeroučitelj.

Jamac povjerenja i nadnaravna motivacija
Školska pouka se nedvojbeno zasniva na povjerenju u učiteljske kompetencije i kvalitete, inače bi svaki pojedinac morao sve učiti iz početka i sam se u svemu osvjedočiti u istinitost nastavnih zakonitosti. Augustin misli da odnos povjerenja koji se gradi ne bi smio ostati samo na stručno-nastavnom povjerenju, nego bi se morao iskristalizirati i kao životno povjerenje kojim su i učenik i učitelj upućeni na hod vjere.
Učitelj stoga treba biti osoba povjerenja, koja se ne kocka povjerenjem koje su mu iskazali oni koji mu povjeriše da poučava, već osoba povjerenja koja je sposobna dovesti odgajanika do životne istine, do dijaloga s Bogom, unutarnjim svjetlom duše. Stvoreno povjerenje je u potpunosti osmišljeno tek kad preraste u put vjere, u protivnom učitelj nije previše pomogao učeniku, ukoliko je takva pomoć bila prizemljena na ciljeve kratkoga dometa i zatvorena u granice ovoga svijeta.
Kako danas, tako i nekad, temeljno pitanje školstva je motivacija. Školstvo je dobro ako je nastavnički kadar dobro motiviran, a isto tako najbolji đaci su oni dobro motivirani, o čemu zorno svjedoči i Augustinov primjer. Najbolja motivacija dobrom učitelju nije ona zasnovana na koristoljublju dobre plaće ili ambicioznosti, nego motivacija utemeljena na nadnaravnim motivima. Ukoliko učitelj sebi ne posvijesti da se pred njim nalaze bića za čiju je neumrlu dušu i razvoj duhovnosti pred Bogom odgovoran, zacijelo nije motiviran dovoljno dobrim motivima, koji onda mogu dovesti do toga da se služi službom za vlastite probitke, umjesto da mu učiteljevanje bude prigoda za služenje čovjeku.
Kršćanska vjera u vječni život te svijest osobne moralne odgovornosti pred Bogom okosnica je motivacije koju je u sebi imao Augustin, te se stoga i borio za takvu viziju čovjeka i školstva u kojem je sve podvrgnuto skrbi za vječno spasenje, kako onih koji poučavaju tako onih koji uče. Tko sam nije pronašao put nadnaravne motivacije, nedovoljno daje učenicima, pogotovo što onda i u njima hrani nezdrave ambicije, umjesto da razvija ispravne motivacije koje su sastavni dio svakog odgoja.

Personalistički antropocentrizam
Budući da čovjek samo pred Bogom i u Bogu može biti cjelovit, tako isto cjeloviti odgoj i obrazovanje ne mogu postojati bez odgoja za komunikaciju s Bogom. Stoga cjelovito školstvo nije ono koje čovjeka odgaja samo za socijalne dimenzije života i za društvenu korisnost, nego je to školstvo koje pomaže odgajanicima da upoznaju svoju bogolikost, čime istinski mogu biti cjeloviti, bez obzira koje će znanstveni domet ili ocjene imati. Samo ukoliko u sebi prepoznaju i upoznaju »Onoga koji najbolje zna što je u čovjeku«, najbolje će moći upoznati i sami sebe, naravno u otajstvu bogolikosti.
Za razliku od društvenog funkcionalizma i želje da čovjek postane servis društvu, premda mu se to prikriva privremenim i neposrednim potrebama ili ga se uvjerava u korist (visoka plaća) koju on ima od toga, Augustin je na tragu autentičnoga kršćanskog personalističkog antropocentrizma u kojem je čovjek tolika vrijednost sam u sebi da njegovu spasenju i vječnome životu treba sve biti podređeno. Stoga bi i društvo i školstvo trebalo promatrati čovjeka, ne kao jedan broj koji će biti uklopljen u društveno zdanje profesionalnoga posla, nego kao osobu čijem punom razvoju društvo treba služiti, a da se njime ne služi.

Škola po mjeri čovjeka
Premda Augustin nije poznavao modernu sintagmu »škola po mjeri čovjeka«, koja je utkana u HNOS, on je svojim životom i stavom posvjedočio upravo takvu dimenziju školstva. Štoviše, sigurno bi i danas uvidio da ta izjava po sebi ništa ne rješava ukoliko se pođe od krivih antropoloških pretpostavaka. Prije nego se govori o mjeri čovjeka, uvijek se postavlja pitanje kojom mjerom i kakvim metrom izmjeriti čovjeka, što ovisi o onome koji mjeri. Augustin drži da se čovjek može i smije mjeriti samo Bogom, jer bi svaki drugi metar i mjera bili pogrešni, nedovoljni i degradirajući. Stoga je zaključak da je Bog prava mjera škole, to jest da jedino kršćanski učitelji i vjeroučitelji, motivirani nadnaravnim motivacijama, mogu dati dušu HNOS-u jer najbolje mogu »izmjeriti« čovjeka, te tek onda stvarati i školu po njegovoj bogolikoj mjeri.
Bez autentične duhovne spremnosti kršćani koji djeluju u odgojnim ustanovama ne mogu odgovoriti potrebama vremena. Ukoliko učenici u roditeljima i učiteljima nemaju svjedoke duhovnog puta koji ih potiče da budu samostalni i da otkrivaju unutarnju istinu, izvrgavaju se pogibelji da postanu lake žrtve čestih i žestokih, medijskih i ideoloških borba za čovjeka, udaljeni od stvarnih potreba i problema, a usredotočeni na sporedne i umjetno stvorene ciljeve. Odgojeni bez nadnaravne motivacije, željni samospasenja i samoprosvjetljenja, u opasnosti su prenaglasiti ljudsko znanje, a zanemariti odnos s Istinom koja im omogućuje sigurnu i čvrstu spoznaju, utemeljenu na unutarnjem prosvjetljenju i objavi, bez čega ne može postojati cjeloviti odgoj koji doseže svoje savršenstvo u mjeri uzrasta punine Kristove (usp. Ef 4, 13).

Glas Koncila, broj 50 (1747), 16.12.2007.

U svjetlu Augustinova De magistro
Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta Republike Hrvatske vrši preobrazbu školstva, to jest uvodi nove norme i standard koji se je u osnovnim školama počeo provoditi najprije eksperimentalno već 2005/2006. godine, a od 2006/2007. po njemu rade sve osnovne škole u Hrvatskoj. Hrvatski nacionalni obrazovni standard (HNOS) predstavlja se putokazom učiteljstvu, učenicima i roditeljima pri ostvarivanju i stalnom poboljšanju odgoja i obrazovanja unutar školskog sustava. Osim što HNOS sadrži skup norma o standardima odgojno-obrazovnih sadržaja, on sadrži i standarde obrazovnih postignuća (znanja, umijeća i sposobnosti), standarde poučavanja, standarde praćenja i vrednovanja učeničkih postignuća te standarde stručnog osposobljavanja i usavršavanja učiteljstva.
I Katolička Crkva je zainteresirana za izradu i ostvarenje dobroga obrazovno-odgojnog sustava ponajprije radi svog poslanja i želje da svaki vjernik dopre do punine života i spoznaje, ali i radi toga što je zastupljena nastavnim školskim vjeronaukom kojim obogaćuje školski sustav. Cilj ovog članka je na iskustvu sv. Augustina, analiziranom prije svega na temelju djelaDe magistro (Učitelj), upozoriti na specifičnu odgojnu odgovornost kršćana koji sudjeluju u odgojnom procesu kao nastavnici, da bi zauzetim kršćanskim svjedočenjem unutar školskog sustava bili putokaz onima koji su povjereni njihovoj duhovno-intelektualnoj skrbi.

Struktura antičkoga školskog sustava
Antički školski sustav bio je strukturiran na tri razine: osnovno školovanje, zatim studij gramatike posvećen izučavanju velikih klasičnih pisaca (srednja škola) i viša škola u kojoj se učila retorička vještina. Osnove školske pouke davale su se djeci u obiteljima već od 6. ili 7. godine života, a odnosile su se na elemente pisanja, čitanja i računanja, što je bila dužnost kućnog učitelja. Takve su pouke trajale do 12. godine, s time da su ih od 8. godine redovito pohađali u javnim školama.
Nakon toga slijedila je pouka koju je davao grammaticus, poučavajući gramatiku, prvu od sedam slobodnih znanosti (7 artes liberales), tj. osnove jezika na temelju najpoznatijih književnih djela starine (Homer, Vergilije). Potom je na scenu stupao rhetor koji bi ih poučavao ostalim disciplinama: dijalektici, retorici, aritmetici, muzici, geometriji i astronomiji. Ta pouka o znanostima slova i broja trajala je do 18. godine.
Sve do te točke osnove su školstva bile zajedničke svim učenim osobama. Ujednačena književna pouka predstavljala je temelj svim zvanjima koja su pretpostavljala izvrsno vladanje jezikom (odvjetnici, govornici, političari). Jednom riječju, radilo se o znanosti primijenjenoj u društvenom životu, prema potrebama vremena i ambicijama pojedinca. Iznad toga temeljnog obrazovanja dolazila je »visoka škola« misli i razumijevanja svijeta – filozofija.

Ciljevi i metode odgoja u antici
Cilj odgoja u starini bio je da odgoji osobe u njihovoj cjelovitosti, a ne samo jednostrano kako su činili Spartanci koji su njegovali u prvome redu tjelesni odgoj na štetu intelektualnog. Osoba odgajana na cjelovitiji način mogla je ostvariti bolje rezultate u društvu, to jest više pridonijeti zajedničkome dobru, premda je istina da obrazovanje najčešće nije bilo motivirano uzvišenim idealima zajedničkog dobra već, naprotiv, vrlo prizemljenim ljudskim interesima. U vrijeme pojave i razvoja kršćanstva uglavnom su nestali ideali građanskog i društvenog značenja, prisutni u homerskim poemama i grčkoj tragediji, koje su zamijenili izričaji u kojima se zrcale težnje, ambicije i ukusi podređeni interesima i ciljevima pojedinaca.
Metoda odgoja u starini bila je neka vrsta »objektivne« metode, s naglaskom na objekt, to jest na sadržaj onoga što se trebalo drugome prenijeti, ne vodeći računa o subjektima koji su pohađali nastavu. Odgajanici su se stoga trebali prilagođivati nastavnicima, a ne obrnuto.Kako se nastava redovito odvijala usmenom poukom, sadržaje je bilo moguće usvojiti isključivo vježbajući pamćenje. Budući da svatko nije mogao imati dostatna sredstva, školske priručnike i udžbenike, učenici su, a i poradi govorničke vještine koju su trebali steći, bili prisiljeni učiti napamet. U vezi s didaktičkim pomagalima u starini može se govoriti tek o nekom minimumu. Učitelji i bogatije obitelji mogli su sebi priskrbiti određeni broj priručnika i knjiga, a đaci su u školi koristili najčešće pločicu i kredu. U temelju svake pouke bila je riječ, povlašteno sredstvo prenošenja znanja i vještina.

Školstvo danas
Školski sustav u suvremenom svijetu, te tako i u hrvatskom društvu, baštini upravo antički odgojno-obrazovni obrazac. Međutim, danas ne možemo ne uočiti i određene pomake u odnosu na klasičnoantičku obrazovnu metodu, cilj i sredstva, ostajući mu ipak u osnovnoj strukturi posve sličan. Sastavljen je, naime, slično antičkome, od predškolskog odgoja (u antičko se davao u obitelji), osnovnog obrazovanja, srednjeg obrazovanja i visokog obrazovanja.Što se tiče ciljeva, obuhvaćenih Planom razvoja sustava odgoja i obrazovanja 2005-2010. i Nastavnim planom i programom za osnovnu školu, oni se ne razlikuju previše od klasičnih ciljeva koji su bili društveno-pragmatične naravi, no, kao i u starini, ostaju nejasni motivi koji vode pojedinca prema nekom cilju. Tako se govori da je »razvoj stavova, mišljenja, motivacija i volje sastavni dio poučavanja i učenja u osnovnoj školi«, ali ne objašnjava pobliže na koji se način razvijaju stavovi i mišljenja, te posebno čime se motivira volja kod pojedinaca. Najčešća je opasnost da se motivacija i cilj, bilo učenika bilo učitelja, svedena na utilitarističku razinu odnosa, te se hrani isključivo ljudskim prizemljenim željama i ambicijama (novac, karijeru, ugled, itd.).
Plan razvoja postavlja tako sljedeći imperativ obrazovanja i odgoja u kojem su razvidni društveni motivi, kao što je uključivanje pojedinca u suvremeno društvo: »Zadaća je predškolskog odgoja i osnovnoškolskog obrazovanja razvijanje sposobnosti, znanja i umijeća kod djece i učenika/učenica koje će im pomoći u odrastanju za stvaralačko, osposobljeno, humanistički usmjereno, odgovorno i djelatno uključivanje u suvremeno društvo.«
NPiP za osnovnu školu još konkretnije definira ciljeve odgoja i obrazovanja, te između ostaloga navodi sljedeće: poučavanje učenika onim znanjima i razvijanje onih kompetencija koje će im biti potrebne za obnašanje različitih uloga u odrasloj dobi; razvijanje intelektualnih, društvenih, estetskih, stvaralačkih, moralnih, tjelesnih i drugih sposobnosti, praktičnih vještina i odlika osobnosti, kontinuirano prilagođenih razvojnoj dobi učenika i primjerenih učenikovu znanju i životnim iskustvima; učenike se osposobljava za razumijevanje i otkrivanje svijeta u kojemu žive, razumijevanje prošlosti i sadašnjosti u svijetu prirode i društva, čovjekov odnos prema prirodi i društvu, ljudskom stvaralaštvu, materijalnim i duhovnim vrjednotama, te međuljudskim odnosima; poučiti i osposobiti građanskom moralu, društveno prihvatljivim, općim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima; od škole se očekuje promišljanje o vrijednostima i dugoročnim odgojno-obrazovnim ciljevima te djelovanje u skladu sa zajednički usuglašenim društveno-kulturnim vrijednostima i odgojno-obrazovnim ciljevima; poticati i kontinuirano unapređivati intelektualni, tjelesni, estetski, društveni, moralni, duhovni razvoj učenika, u skladu s njegovim sposobnostima; poučiti učenike vrijednostima dostojnih čovjeka.

Uvođenje »subjektivne« metode
Primjereno tomu, spomenuti dokument, koji je ministarstvo izradilo za osnovne škole, drži da nove društveno-političke, gospodarske, radno-tehnološke, informacijske i druge promjene te promjene u svijetu rada i sve dinamičniji razvoj znanosti »nameće školi zahtjev za uspostavljanjem nove kulture poučavanja i učenja koja će pridonijeti razvoju aktivnih i odgovornih pojedinaca, otvorenih za promjene, motiviranih i osposobljenih za cjeloživotno učenje nuždan je razvoj stavova, mišljenja, motivacije i volje«. Novi zahtjevi koji se nalaze pred školom najradikalnije se odražavaju na metodu poučavanja, koja nije više »objektivna« nego »subjektivna«.
Stoga se, prema HNOS-u, govori o »školi po mjeri učenika«. Učenik time postaje odgojni subjekt, prihvaćen kao samosvjesni subjekt i sugovornik prema kojem se određuje i primjenjuje odgojni sadržaj i metoda. Naglasak nije više na nastavnom gradivu-objektu, da se ne zanemari osobnost učenika, pa se novim planom predviđa najdjelotvorniji načini poučavanja po mjeri osobe: »Razvijat će se suvremene pedagoške metode u poučavanju. To će uključivati primjenu raznovrsnih nastavnih metoda, razvijanje i unapređenje umijeća učenja i stvaranje poticajnog okruženja u školi. …razvijat će se posebne ponude savjetovanja učenicima/učenicama. Podupirat će se i razvijati prilagodljiva odgojno-obrazovna rješenja koja će učenike/učenice stavljati u središte nastavnoga procesa. (…) Razvijat će se zamisao individualizacije poučavanja koji će se temeljiti na potrebama, predznanju, sposobnostima i interesima učenika.«
Ministarstvo stoga očekuje da se i odgojno-obrazovna sredstva prilagode toj novoj »subjektivnoj« metodi, čija je odlika usklađivanje poučavanja prema učeniku, što podrazumijeva osoban i cjelovit pristup, te prilagođivanja nastavnih oblika, metoda i sredstava pojedinačnim potrebama učenika.Ako je u starini učenik mogao računati na pomoć učitelja koji ga je poučavao svim disciplinama, danas može računati na cijeli tim ljudi (ravnatelj, razrednik, učitelji). Dok je nekad imao samo roba pedagoga koji ga je vodio u školu, danas može računati na više stručnih osoba (pedagog, psiholog, defektolog, socijalni radnik i knjižničar). Dok se je nekada raspolagalo ponekom knjigom i pisaćim priborom, danas ima opremljene knjižnice i knjižare, računala i računare, internet i druga medijska sredstva, prikladne brošure i biltene… Ali uz sve to, promatrajući rezultate, ne bi se moglo reći da su toliko sjajni, s obzirom na trud i mogućnosti koje postoje za kvalitetan odgoj i obrazovanje.

Kršćanstvo i škola
U vrijeme kad se pojavljuje kršćanstvo, na snazi je bio klasični obrazovno-odgojni obrazac utemeljen na strukturi školstva sukladnoj dometima onoga vremena. Crkva nikad nije smatrala potrebnim dokidati klasični školski sustav, ali je s vremenom uspijevala dopuniti ga sebi svojstvenim sadržajima. U antičko vrijeme tako nije postojala nijedna kršćanska škola koja bi imala vlastite osnove obrazovanja izvan općeg programa koji je bio zasnovana na znanostima riječi i broja. Premda kršćani nisu imali svoju znanost drukčiju od općeljudske znanosti, ipak ne znači da nisu imali zamjerke na domete ondašnje znanosti i školstva. Premda su usvojili potrebu da jezik oblikuju po klasičnom stilu, predbacivali su govorništvu da se pretvorilo u rječitost bez sadržaja koja nije uvodila u istinu, što mu je trebao biti cilj.Kršćanski su pisci također govorili kako profano obrazovanje, za razliku od kršćanskog, ostaje sterilno. Crkva nije ni mogla ni trebala mijenjati kriterije govorničke znanosti, niti je mogla imati neku drukčiju matematiku, aritmetiku, geometriju ili glazbu, ali je isto tako sadržaje poganske mitologije držala neistinitima i stoga neprikladnima za školsku pouku te je upozorila na dublje shvaćanje cjelokupnoga ljudskog života, napose poimanjem osobe, te je tako izvršila presudan utjecaj i na odgovornije poimanje školstva.

Bogolikost a ne tabula rasa
Kršćani, naime, nisu polazili od pretpostavke da je duša tabula rasa koju treba ispuniti podacima, premda nisu zanemarivali činjenicu da učenik mora usvojiti određena znanja i vještine. Za razliku od profanog obrasca, kršćani su polazili od pretpostavke da je čovjek slika Božja, što je temelj dostojanstva svakoga čovjeka i preduvjet oblikovanja pojma osobe. Točno i cjelovito shvaćanje ljudske konstitucije omogućuje cjelovit pristup čovjeku te otvara mogućnost cjelovitog odgoja. Iz spoznaje da je čovjek slika Božja, što je nosiva dimenzija osobnosti, izvire kršćanska odgovornost da štite i podržavaju bogolikost, što je vrijedilo i u odgojno-obrazovnom procesu.
Premda su Atenjani razvili stanovitu vrstu cjelovitoga odgoja i obrazovanja, ipak, ne upoznavši tu specifičnu duhovnu dimenziju čovjeka na način na koji su je poznavali kršćani, ostajali su isključivo na intelektualnoj razini odgoja. Usprkos svim nastojanjima i profesionalno-znanstvenim valjanim sadržajima, u grčko-rimskome svijetu nije se mogao razviti cjelovit odgoj koji bi se temeljio na nepobitnim duhovno-moralnim temeljima, jer nisu na isti način poput kršćana spoznavali čovjekovo božansko podrijetlo i bogolikost, niti su prihvaćali njegovu ovisnost s Bogom koja je iz toga izvirala. Sad predstoji vidjeti kakvo je iskustvo imao i kakav je stav zauzeo pred obrazovanjem i odgojem sv. Augustin.

Glas Koncila, broj 49 (1746), 9.12.2007.

Osim što se u pobudnici »Sacramentum caritatis« poziva izravno na neke oce i njihova djela, Sveti Otac koristi i druge teološke principe koji su se razvili u prvoj kršćanskoj zajednici, premda se ne zna tko je njihov autor.

Euharistija kao ostvarenje starozavjetnih navještaja

Jedan od poznatih teoloških principa bio je hermeneutski ključ tumačenja starozavjetnih tekstova, a glasi ovako: Figura transit in veritatem – Nagovještaj/lik prelazi u istinu (SC 11). Starozavjetna proročanstva i nagovještaji budućih događanja bili su za oce figure, likovi (ili pralikovi) koji su se odnosili na Krista. U trenutku kad dolazi Krist kao ispunjenje određenog pralika, taj pralik nema više razloga postojati, jer je došla njegova aktualizacija i ostvarenje. Nagovještaj, sličnost, ili sjena ustupili su mjesto istini, tvrdili su u 2. st. kršćanski apologeti. Oni su protiv židovstva branili pravo kršćanima da koriste Stari zavjet kao svoje svete knjige. Jedan od središnjih dokaza bio je upravo euharistijski. Kršćanski pisci su tumačili da su Kristovom smrću i uspostavom kršćanskog bogoštovlja, koje je usredotočeno na euharistiju, prestale sve starozavjetne žrtve koje su ustupile mjesto jednoj jedinoj i jedincatoj čistoj Isusovoj žrtvi, nagoviještenoj u proročanstvu proroka Malahije i drugim starozavjetnim likovima.

Lex orandi lex credendi

Ako je vjerovati onoj svetopisamskoj da iz punine srca usta govore, onda je lex orandi lex credendinajznačajnija teološka odrednica, koja se posebno tiče liturgije Crkve i njezine mjerodavnosti za teologiju (SC 34). Taj teološki princip seže u najstarija vremena, te je uvijek bio živ i življen u Crkvi kao nezamjenjiv kriterij prosuđivanja crkvenog nauka. Crkva je posjedovala svijest da sadržaji koje na svojim liturgijskim susretima živi postaju normativni kriteriji pravovjernosti. Koliko se samo, do najnovijih vremena, raspravljalo o biblijskom kanonu knjiga koje čine Stari i Novi zavjet. Pri konačnoj definiciji kanona Crkva se vodila upravo ovim pravilom: knjige koje su se čitale na euharistijskim susretima objavljene su knjige. Crkva u svojoj cjelini nije se mogla prevariti glede toga, jer ona je od početka, više nego na intelektualnoj razini, dobila zadaću »da čini«, a ne da se samo prisjeća ili promišlja. To što je činila pokazivalo je što vjeruje, za razliku od svih teoretizirajućih težnja, poput gnosticizma, koje su završavale u nerealnom i nerazumskom intelektualizmu. Čineći ono što je Gospodin zapovjedio, Crkva na najbolji način i vrši i čuva dar koji je primila, pristupačan i dohvatljiv i običnom vjerniku, a ne samo »intelektualnoj eliti«.

Intellectus fidei

Intellectus fidei je teološka sintagma koja također svoje oblikovanje duguje kršćanskim misliocima prvih stoljeća, a papi Benediktu XVI. inače tako draga te je spominje u mnogim svojim teološkim djelima, a rado je primjenjuje i u euharistijskom kontekstu (SC 34), jer euharistija je otajstvo potrebno uvijek novog i boljeg razumijevanja. Naime, kršćanstvo se pojavilo kao zajednica osoba koje Bog okuplja, kao Put koji vodi do kraljevstva nebeskoga, a ne kao jedna od religija onoga vremena. Kao takvo ono je o sebi posjedovalo svijest da je prihvatilište Božje u svijetu te je imalo ulogu nositelja objavljene istine, to jest utjelovljene Istine. U odnosu na poganske religije ono je pokazalo sposobnost da integrira ljudski razumski element (logos), da sebe i uvjerenja koja zastupa i naviješta podvrgne razumskoj prosudbi da bi dokazalo da nije nerazumsko, što ne znači da je svodivo na razumsko. Isto tako je, imajući vrhovni kriterij istinitosti, držalo da može valjano prosuđivati svaku stvarnost i spoznaju koju je imali ispred sebe. Benedikt XVI. je kroz svoj teološki rad više puta naglasio tu dimenziju kršćanstva kojom ono prosuđuje helenističku misao, prihvaćajući sve što je bilo vrijedno, a odbacujući ili korigirajući pogrešno i štetno.

Ali i bez obzira na odnos prema van, kršćanstvo nije zanemarilo da mora postojati intellectus. Vjera se ne može graditi na fideizmu ili pijetizmu, već mora imati i svoje razumsko utemeljenje. Naime, kršćanska istina, to jest Božja objava, ima toliku nevjerojatnu dubinu da traži uvijek novo i dublje razumijevanje, koje se ne ostvaruje snagom ljudskog razuma već prihvaćanjem vjere. Samo vjerom se može steći i stjecati dublje razumijevanje sadržaja koje je Bog objavio čovjeku, kako običnom, tako i intelektualcu. Augustin je bio onaj koji je na izvanredan način to izrazio svojim »vjerujem da bih razumio i razumijevam da bih vjerovao«. Patristička razmišljanja su iznjedrila onda i drugu veliku sintagmu, koju Papa doduše ne spominje, ali ona se podrazumijeva u ovom kontekstu, a to je istina da vjera traži razumijevanje (fides quaerens intellectum).

Teologija nedjelje

Govoreći o Kristu uskrslome, Papa spominje kako su se kršćani od svojih početaka okupljali da bi lomili kruh (fractio panis) u dan Gospodnji (dies Domini, dies dominica). To je bio prvi dan u tjednu, dan početka stvaranja po starozavjetnom svjedočanstvu (SC 37) i dan ponovnog stvaranja (recreatio) u Kristu. Slavljenjem nedjelje dogodila se stvarna revolucija, a prenesena je svim naraštajima kršćana te je uspjela izvršiti socijalnu revoluciju poštivanja čovjeka, njegova rada i odmora. Uzimanje prvoga dana u tjednu za dan štovanja Boga, bila je revolucija u odnosu na židovstvo, toliko radikalna da se kosila s izričitom Božjom zapovijedi o svetkovanju subote. Samo osnaženi vjerom u Kristovo božanstvo, kršćani svetkuju prvi dan u tjednu, koji je za njih simbol novoga stvaranju u Kristu, te i osmi dan, to jest dan konačnog ulaska u puninu i odmor u Bogu.

Želeći da takva svijest bude prisutna i danas, Papa, pozivajući se na kršćane prvoga stoljeća kao one koji žive svoju svakidašnjicu »po principu nedjelje« (iuxta dominicam viventes – SC 72), potiče i poziva kršćane trećega tisućljeća da vrate osjećaj za svetost nedjelje, koji je u modernom sekulariziranom svijetu ugrožen, što onda ugrožava i čovjeka. Tek ispravan osjećaj za nedjelju, ne samo kao dana odmora već dana svetkovanja Kristova uskrsnuća, daje kršćanima snagu živjeti i svoju svakidašnjicu iznimnim duhovno-moralnim intenzitetom. Osim u religioznom, nedjelja je i u socijalnom smislu bila revolucija za ono vrijeme i za ono društvo, o čemu se danas ne misli, držeći normalnim da je nedjelja neradni dan kada čovjek ima vremena za se, zaboravljajući da vrijeme za se na najbolji način kapitalizira otvarajući se štovanju Boga.

Ministerijalno svećenstvo

Premda može djelovati banalnom tvrdnja pobudnice kako je uloga biskupa ravnati euharistijskim slavljem, to jest predsjedati mu, što potvrđuje crkvena predaja (SC 53), ipak nije nimalo bespotrebna. Jer kroz povijest je bilo toliko situacija da su pojedinci uzimali sebi prava i ovlasti nad slavljenjem euharistije unatoč zaređenim službenicima. Uostalom, takvoj logici je sklon i protestantizam koji ne prizna sakramentalnost svetoga reda, te vidimo da ta tvrdnja koja se poziva na praksu prve Crkve i nije tako beznačajna. Svjedočanstva o predsjedanju biskupa i svećenika slavljenju euharistije u prvim stoljećima, ma koliko odisala jednostavnošću, iznimna su svjedočanstva o svijesti prve kršćanske zajednice u kojoj takav red nije bio slučajnost, nego se ticao središta kršćanskog identiteta i bogoštovlja. Uloga zaređenih službenika nije nikakvo tehničko pitanje, već dodiruje intimnu bit tih dvaju sakramenata koji ne postoje jedan bez drugoga. Važno je to naglasiti i radi toga da se u nekim u zemljama gdje radi nedostatka klera laici preuzimaju pojedine dužnosti ne bi kod vjernika izbrisala svijest o postojanju granice između sveopćeg i ministerijalnog svećenstva.

Mistagoške kateheze

Da bi se bolje razumjelo euharistijsko otajstvo te da bi se moglo plodonosnije sudjelovati, Papa sa sinodskim ocima predlaže da se, sukladno sa živom predajom Crkve, pokuša promicati euharistijski odgoj vjernika. U tu svrhu predlaže kao iskušano sredstvo mistagoške kateheze (SC 64) koje su bile jedno od osnovnih sredstava uvođenja vjernika u razumijevanje otajstva euharistije u prvim stoljećima Crkve. Iz toga se iščitava da živa predaja Crkve nije samo neka trenutno živa praksa već cjelokupna predaja sa svim svojim vrijednim elementima koji se mogu prilagoditi sadašnjemu vremenu te biti primjeren način bolje spoznaje otajstva Božjega. Mistagoška kateheza je bila jedan od privilegiranih sadržaja boljeg shvaćanja dubina vjere koja se davala vjernicima koji su se krštavali u odrasloj dobi, no ona nije nužno vezana uz sakrament i dob krštenja, koliko je bitno usmjerena prema shvaćanju tajne presvete euharistije.

Duhovno bogoštovlje

»Euharistija se pojavljuje u svoj svojoj snazi kao izvor i vrhunac crkvenog postojanja ukoliko izražava, u isto vrijeme, i početak i dovršetak novog i konačnog bogoštovlja, duhovnog bogoštovlja« (SC 70 i 78). Izraz koji je u hrvatskom preveden s duhovno bogoštovlje uzet je od sv. Pavla (Rim 12, 1), gdje grčki stoji logiké latreia. Pojam je to koji je u počecima Crkve odigrao značajnu ulogu, jer kršćanstvo se željelo predstaviti kao religija koja nema obrede ni značenje poput drugih religija svoga vremena, već je imala snažan »logički« element. Bila je otvorena djelovanju Logosa, štoviše bila je religija koje je štovala utjelovljenog Logosa, te je, njegovom snagom, smatrala da posjeduje puninu istine koju treba posvjedočiti i drugima. Stoga se ta mlada religija nije smatrala ni mladom ni religijom, već je držala da ima svoje korijene, ne samo u židovstvu, gdje se Logos počeo objavljivati u svom približavanju čovjeku, nego u njegovoj vječnosti, jer je on kao Počelo prije svih vjekova želio u Crkvi prihvatilište svoje punine. Stoga ta religija nije bila religija poput religija sastavljenih od iracionalnoga, nego je radije komunicirala s filozofijom koja je u okviru ljudskih mogućnosti, išla putem Logosa, predstavljajući se kao prava filozofija. Tek kasnije, nadvladavši pogansko mnogoboštvo, sebi je dopustila biti nazvana i religijom, ali opet je, da ne bi bilo zabune, i u ovom slučaju bilo potrebno naglasiti da se ne radi o običnoj već o pravoj religiji (vera religio). Činjenica da je kršćansko bogoštovlje (logiké latreia), štovanje samog utjelovljenog Logosa u prilikama kruha i vina, kršćani su pozvani na intenzivniju euharistijsku duhovnost (SC 94). Od njih se očekuje da posvjedoče i dadnu razloge svoje nade svima onima koji se u ovome svijetu ne ponašaju po principu Logosa koji je upisan u ljudsku razumnost i srce, te da svojim bogoštovljem budu znak spasenja.