15. nedjelja kroz godinu – C
Prispodoba o milosrdnom Samaritancu koju je Gospodin ispričao nakon rasprave s jednim zakonoznacem dobro je poznata svim vjernicima koji je slušaju i o njoj razmatraju u nedjeljnim okupljanjima zajednice vjernika. Ali ona je, čini se, vrlo prihvatljiva i drugima, a ponajviše onima koji baš ne pohađaju često Crkvu i nemaju odnos zajedništva i ljubavi s Gospodinom. Njima ova prispodoba služi kao izgovor, jer u njoj pronalaze potvrdu za svoje stavove i uvjerenja da je moguće doći do spasenja po vlastitoj dobroti i humanosti, bez pobožnosti i poštivanja Boga. Štoviše, gotovo da bi se iz prispodobe dalo iščitati da oni koji se vrte oko hrama i žrtava, koji čitaju Božju riječ i tumače je, koji svakodnevno recitiraju svoje molitve, uopće nisu bolji od drugih ljudi. Naprotiv, uvjereni su, da bi se iz njihovih djela dalo zaključiti da su vjernici i gori od drugih ljudi. Prema njihovim uvjerenjima, vjernicima je teško zasukati rukave i spustiti se na svakidašnje služenje potrebnima, iz čega bi bilo očito da im ni molitva ni pobožnost ne služe da bi uvećale u njima čovjekoljublje i uslužnost, već samo kao izgovor ili izvanjsko pokriće kojim stvaraju privid pred drugima da su pobožni i ispravni. Osim toga, Isus je ovom prispodobom izravno kritizirao i neke starozavjetne uredbe u ime kojih se svećenik i levit nisu približavali ranjenom čovjeku koji je bio žrtva razbojnika. Njihov strah da se ne onečiste ih je sputavao u tome, te su onda iz bojazni da ih ne onečisti krv ili mrtvo tijelo, ili pak stranac kao takav, okretali leđa i zaobilazili čovjeka u nevolji. Znači da je njima i dio njihovih religioznih odredbi priječio da ne pomognu unesrećenom čovjeku.
Kako je očito iz iskustva i komunikacije s ljudima, svi spomenuti argumenti danas su u opticaju među onima koji traže izgovor udaljiti se od Crkve, zajednice Božjega naroda, te ići nekim svojim putem humanosti. Najčešće im navodna humanost bude izgovorom i da obezvrijede Crkvu i vjernike koji se, navodno, posvećuju molitvi, a nedovoljno su aktivni u iskazivanju humanosti. Mnogi se takvi kritičari vjere i vjerničkoga života stoga pozivaju na to kako su čovjekoljubivi, te da im ne treba Crkva za iskazati čovjekoljublje, pa i živjeti pred Bogom ispravnije od onih koji idu u Crkvu i “ližu oltare”, kako se to kolokvijalno kaže. Međutim, s pravom se postavlja pitanje odgovara li Isusova poruka sadržaju njihovih stavova. Potrebno je vidjeti može li se Gospodinove riječi i prispodoba u milosrdnom Samaritancu protumačiti kao obično čovjekoljublje i kao kritika vjere i vjernika, pobožnosti i bogoljublja, kao što se na prvi mah čini.
Kad se pođe malo dublje propitivati Gospodinovu nakanu i misao, onda se jasno uočava da se ne može na takav način tumačiti njegove riječi, pa niti stvarnost ljudskog života. Jer je on izgovorio prispodobu nakon što je zakonoznanac započeo raspravu upitom o najvećoj zapovijedi u Zakonu. A taj upit je završio zaključkom da je najveća zapovijed ljubiti Gospodina Boga svojega iz svega srca, i svom dušom i svom snagom svojom i svim umom svojim. Dakle, nedvojbena je bila Gospodinu i ostaje neupitna zapovijed ljubavi prema Bogu kao najvažnija i prva od svih. Zato ispravnim putem hode svi oni koji se trude ljubiti Boga onako kako nas je Gospodin poučavao, to jest u iskrenosti i jednostavnosti, u pobožnosti i posvemašnjem predanju. Tko se trudi njega ljubiti i njemu pripadati, čini onaj nedostižni maksimum u životu koji ne može nadomjestiti nijedno čovjekoljublje bez Boga koje samo srlja u svome bezboštvu. Jer ako promatramo stvarnost oko sebe, vidimo da se u ime humanosti danas, ali one bezbožne, promiče i eutanazija i potiče abortus u društvu, kao i toliko drugo nećudoređe. Jer ako nema Boga kao mjere čovjekoljublja, kao svjetla koje osvjetljuje put, kao ljubavi koja daje snagu ljubiti svakoga čovjeka, onda ljudsko čovjekoljublje ostaje suhoparno, a počesto se i izvitoperi u sasvim suprotnu stvarnost.
S druge pak strane Isus nije ni za ono lažno bogoljublje, koje je često bez Boga. To jest dogodi se i nama vjernicima da izvanjskom pobožnošću i pojavnošću samo prikrivamo unutarnju pustoš. I nama se može dogoditi da određene čine, pa i čovjekoljublje, živimo samo kao odredbu ili zakon, te se onda i nama može dogoditi da upadnemo u proturječje kao i što su upali svećenik i levit iz prispodobe. I njih dvojica su njegovali religioznosti, a nisu živjeli vjeru kao stvarno zajedništvo s Gospodinom. U tom slučaju bi im došle do svijesti tolike Božje pouke i preporuke o ljubavi prema bližnjemu i prema svakom potrebniku. Da su istinski Boga ljubili, tada bi u ime Boga unesrećenome pritekli upomoć. Ali jer je njihova ljubav prema Bogu bila samo izvanjska, a poštivanje Zakona formalno, oni nisu bili u stanju otkriti da ih Bog potiče da ljube neizmjerno i ne uskraćuju vlastite ljubavi nikome, a najmanje onima koji su u nevolji.
Zato nas Isus danas poučava da ne budemo ni bogoljubni ni čovjekoljubni bez Boga, držeći se samo krutih formi ili ljudskih nahođenja. Istinski je bogoljuban i čovjekoljuban onaj tko otkriva lice Božje kroz nauk i primjer našega Gospodina Isusa koji je iz čiste ljubavi prema nama došao biti naš Milosrdni Samaritanac. A onaj tko je upoznao Boga nema nikakve dvojbe o tome što je prava ljubav, ili pak što je pravo čovjekoljublje, jednako kao što ne dvoji oko toga tko mu je bližnji. Zato kao vjernici moramo biti autentični da se naše bogoljublje ne pretvori u bezboštvo, slično čovjekoljublju bez Boga koje se pretvara u zlodjela protiv čovjeka. Hranimo radije svoje bogoljublje i čovjekoljublje, svoju pobožnost i humanost, ljubavlju prema živome Bogu, te pokazujmo da je kršćansko milosrđe, prema nauku i po primjeru našega Gospodina, najveći i najsavršeniji oblik čovjekoljublja.