3. nedjelja došašća – A
Prošle nedjelje smo mogli razmišljati o Ivanu Krstitelju kao proroku iskrenosti koji je bez imalo zadrške naviještao istinu Božju, a u današnjem odlomku sam Isus nam nudi razmišljanje nad plodovima i rezultatima svih Ivanovih nastojanja. Krstitelje se, doista, nije ustručavao nikome reći bez imalo zadrške što je bilo neophodno, ali je zbog toga i završio u tamnicu, pa se postavlja pitanje koliko je imalo smisla izložiti život, a ne doći do kraja svoga poslanja, to jest ne vidjeti svojim očima vrhunac prema kojem je težio, a to je izvršenje Mesijina spasenjskog djela. Oni koji su promatrali sa strane, sigurno su postavljali pitanje je li se baš trebao tako energično zauzimati za Božju istinu, jer je potom završio u tamnici, a oni protiv kojih je nastupao nisu se nimalo promijenili. I kado o Ivanu i njegovu djelovanju je mogli biti mnogo nedoumica i upita, kad su mnogi pitali nije i promašio svoje poslanje, kad su pomišljali da ni sam nije u stanju dobro sabrati rezultate i vidjeti svoj uspjeh jer je završio u tamnici, tada u njegovo ime nastupa Isus.
Protiv mogućih upita i dvojbi o smislenosti takvoga života u kojemu nije vidio plodove svojih nastojanja, jasno Isus je nastupio pohvalnim riječima. Ne samo da nije smatrao promašenim Ivanov život, već je smatrao dokraja smislenim i ispunjenim do mjere da ga Isus uzdiže za uzor dosljednosti za nasljedovanje jer nije bio ne mekušast ni povodljiv, što je potvrdio svojim djelima. Svakog čovjeka, uistinu, odaju njegova djela, pa je to Isus istaknuo i u Ivanovu primjeru da nije trstika koju vjetar ljulja. A Gospodin je mogao to jasno izreći i očitovati jer je, za razliku od mnogih, znao kako treba vrednovati djela neporočnosti i istinoljubivosti, djela dosljednosti i pravednosti, pa i onda kad treba trpjeti radi toga. Njemu je bilo poznato što je trebao smatrati uspjehom, a što neuspjehom, tako da on Ivana nije nimalo držao neuspješnim, ma kako mnogima to moglo izgledati.
Ivanov uspjeh se, doista, nije mjerio ljudskom slavom, čašću ni moću, već djelovanjem na slavu Božju. Krstitelj nije živio tako da bi se hvalio gospodskom vlašću, već je naviještao blizinu kraljevstva Božjega i neposredni dolazak Mesije Kralja. Krstitelj nije ni vidio ni znao uzvišenijeg smisla života od ovoga da sve čini poradi Boga i na način kako to sam Bog želi. Zato je rezultat njegova djelovanja bio da je mnoge ljude usmjerio prema Kristu i doveo ih do njega. Pa čak i one svoje najvjernije učenike koji su mu do posljednjeg trenutka ostali vjerni, kako smo čuli u današnjem odlomku, Ivan je polako odvajao od sebe i otkrivao im Mesiju za kojim su trebali poći. Tu se očitovala Ivanova kreativnost. On ni u tamnici nije mirovao, već je i posljednje trenutke života iskoristio da posvjedoči za Isusa, to jest ukaže učenicima da je Isus onaj kojega su čekali.
A kao što je Isus hvalio Ivana koji je svojim djelima potvrdio tko je i što je, tako je isto znao da su i njemu djela istinska iskaznica na temelju koje su mu trebali povjerovati i Ivanovi učenici. Stoga na Ivanov upit je li on taj koji ima doći, ne odgovara s ‘da’ ili ‘ne’, već odgovara nabrajajući djela. A oni koje je Ivan pripremao na Mesijin dolazak trebali su iz spomenutih djela razumjeti da se doista ispunjavaju mesijanska djela najavljena po prorocima kojima se Mesija imao potvrditi u narodu. Tako Ivan dosljednim kreposnim djelima potvrđuje vjeru u Mesiju i pokazuje pravi put iščekivanja njegova dolaska, a Isus čudesnim mesijanskim djelima potvrđuje da je on taj kojega se čeka.
Iz svega rečenoga i nama vjernicima se jasno potvrđuje što nam je činiti, to jest da svojom djelotvornošću trebamo potvrditi koliko žarko vjerujemo u Mesiju, te da se djelima pripremamo za njegov dolazak. Ako su djela bila neophodna iskaznica za Ivana Krstitelja i za Isusa, onda sigurno vrijedi i za nas. Nije dostatno riječima samo svjedočiti da smo vjernici, već je neophodno djelima dobrote i ljubavi pokazati u koga vjerujemo. A počesto smo u djelovanju u raskoraku između Boga i ljudi. Redovito smo obzirni što će ljudi reći o nama, te se trudimo steći njihove simpatije, pa i mjeriti uspjeh u tome da smo im se približili i stekli njihovu naklonost. Volimo izbjeći njihove kritike i komentare, prosude i osude vlastitog ponašanja. Tako nam postaje važnije što ljudi kažu o nama i o našem djelovanju i ponašanju, od onog što kaže sam Bog. A jer je to važnije, onda se tako i ponašamo da najprije zadovoljimo ljudska očekivanja, umjesto da vršimo volju Božju i činimo djela Božja. Ivanu Krstitelju, međutim, bilo je mnogo važnije što Isus misli o njemu, nego kako ljudi vrednuju njegovo djelovanje i uspjeh.
Zato je Isus istaknuo da je Krstitelj djelima pokazao koliko vjeruje u Mesijin dolazak, te je životom pripravljao put onome koji je imao doći. Na nama također leži ista odgovornost. Samo djelima možemo pokazati koliko vjerujemo, te pred svijetom biti vjerodostojni kao Ivan Krstitelj, koji se nije brinuo za simpatije ljudi, ali mu je bilo neobično važno da je Sin Božji izrekao pohvale o njemu. Ako i sami želimo doći do Krista, te mu druge privoditi, ne možemo to činiti tek riječima, već i vlastitim djelima. Dosljedan život je najdjelotvornije navjestiteljsko sredstvo. Ako bismo mi kršćani bili prevrtljivi, te jedno govorili privatno, a drugo u javnosti, jedno u crkvi, a drugo na radnome mjestu, jedno pred običnim ljudima, a drugo pred moćnicima ovoga svijeta, jedno pred svećenikom a drugo na druženju s prijateljima, onda ne bismo bili na pravome putu dosljednosti. Isus nas poziva da u došašću budemo poput Ivana koji nije bio trstika na vjetru, već je bio čak i više od proroka, da i sami i riječima i djelima pripadamo kraljevstvu Božjemu na zemlji, te postojano svjedočimo Mesijinu prisutnost u svojim životima i cijelome svijetu.