7. vazmena nedjelja – C
U promišljanjima sadržaja uskrsnih otajstava tijekom pedeset dana uskrsnoga vremena razmatramo Isusove preporuke apostolima o najvažnijim točkama koje se tiču njegova odnosa prema njima i njihova prema njemu. On im je svojom prisutnošću pokazao tko mora biti za njih i na koji način se trebaju odnositi prema njemu. No osim što ih je uvodio u otajstvo zajedništva svoga tijela i svoje prisutnosti, on im je ukazivao na to kakav treba biti i njihov međusobni život i na čemu se treba temeljiti. Upravo u današnjem odlomku iz Ivanova Evanđelja čitamo da on skrbi oko njihova jedinstva, jer je ono izuzetno važno za ostvarenje smisla i cilja njihova djelovanja. Jer oni ne bi smjeli biti kao ljudi koji se natječu tko će od koga biti uspješniji, kao učenici koji se trude što je moguće bolje naučiti zanimanje od svoga učitelja, pa onda samostalno pokazivati da su bolje razumjeli i dodatno razvili znanje koje su primili. Naprotiv, Isus od njih očekuje da budu i dalje jedno, jer jedini pravi učitelj ostaje on. A jer oni ne naviještaju privatne istine i nauk, ne može im biti cilj da se natječu jedan s drugim, već da zajedno naviještaju istu istinu spasenja.
Jer Isus nije poučavao samo teoretske istine koje bi plijenile i osvajala samo kao iznesene ideje, već je poučavao istine koje zadiru u život i pretpostavljaju da se te istine životom usvoji. Njegova istina pretpostavlja da dotiče i mijenja život. A ako sve njih dotiče i oblikuje ista istina, onda bi svi oni trebali biti isti i na istovjetan način se ponašati. Ne kao natjecatelji, već kao učenici istoga Učitelja. Tada oni sami neće biti u središtu, već će neizrecivi nauk i neponovljivo djelo njihova Učitelja biti u središtu njihova navještaja i djelovanja. Upravo na tu nakanu je molio i sam Isus, svjestan da uspjeh njihova poslanja ne ovisi samo o jasnoći, logičnosti i dosljednosti njegova nauka, već i o tome koliko su oni osobno njime oblikovani i koliko su uvjereni u to što govore.
Zato je i na njih primijenio logiku trojstvene ljubavi i trojstvenih odnosa. Naime, kao što je i sam znao da će mu ljudi vjerovati ako ispuni dva uvjeta, tako je očekivao i od njih. Uistinu da bi pokazao da je Božji Sin morao je posvjedočiti i dokazati da je jedno s Ocem nebeskim, ali isto tako da neizmjerno ljubi ljude, te da je potpuno jedno i do kraja solidaran s njima. Oko takvog pristupa on nastoji i sa svojim učenicima. Da bi uopće mogli uvjerljivo naviještati i biti prihvaćeni među ljudima, trebaju biti jedno s Ocem, Sinom i Duhom Svetim. Oni trebaju osjetiti i primijeniti zajedništvo ljubavi Presvetoga Trojstva time što će uložiti napor da budu jedno s njima. Jer apostoli su ne samo ključ prenošenja nekih teorijskih istina, već i svjedoci i prenositelji božanskog jedinstva: „Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.“ Isus kao predložak jedinstva svojim učenicima nudi Božje jedinstvo, jer želi da cijeli svijet bude jedno, to jest da ljudi ne samo žive tehnički ili ekonomski, pravno ili politički skladno, već da žive u potpunoj ljubavi i zajedništvu. A takvo jedinstvo se ne može ostvariti gospodarskim ili političkim unijama, već samo snagom Božje ljubavi primjenjujući božanski model života na ljudske odnose.
U tom smislu ostvariti jedinstvo i zajedništvo među ljudima oni ne mogu rabeći ljudske metode i odnose, već samo razmatrajući i usvajajući one božanske. U toj mjeri će doprinijeti jedinstvu ljudskoga roda u kojoj mjeri budu uronjeni u ljubav Presvetoga Trojstva. Zato Isus kaže da im je dao svoju slavu da budu savršeno jedno, jer njegovim darom oni postaju jedno s Bogom, te nakon toga mogu prenijeti čovječanstvu to Božje jedinstvo: I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio. I dok danas svakodnevno promatramo razarajuće učinke nejedinstva ljudskog roda, kao i blijede pokušaje sjedinjavanja i ostvarenja bratstva i zajedništva među ljudima koji su oslonjeni na probitak ili političko-ideološko nastojanje oko jedinstva, Isus poziva nas svoje učenike da se više trudimo oko našega jedinstva s Bogom, te će onda jedinstvo ljudskoga roda biti rezultat našeg nastojanja. Jer ono neće nikada biti istinsko ni čvrsto jedinstvo ako bude počivalo na ljudskom usuglašavanju i političkim odlukama, već ako se bude temeljilo na vjernosti i ljubavi koje dolaze od Boga.
Nadalje, u današnjem svijetu kao kršćani trebamo se posvetiti nastojanjima oko jedinstva ljudskog roda, ali to prije pretpostavlja naše nastojanje da budemo jedno s Bogom i jedno međusobno. Jer samo jedinstvom možemo svjedočiti i svoju vjeru, to jest otvorenost za Boga i za brata čovjeka. Ako međusobno kao Crkva nismo jedno i jedinstveni, teško da možemo navijestiti drugima ljepotu i dubinu istina o Bogu i pozvati ljude na međusobno jedinstvo u istom Bogu i u istim vrednotama. Drugima možemo biti uvjerljivi samo ako smo ne samo složni, već ako smo jedno u Bogu, što je mnogo više od obične ljudske sloge. Vjerujmo iskreno u svog uskrslog Gospodina i primajmo njegovu snagu da možemo ostvarit sve što je od nas htio i što je za nas Oca nebeskoga molio.