— Papija Hierapolski
U ono vrijeme (oko 130.) Papija, biskup Hierapilija u Frigiji, napisao je, nadahnjujući se na Evanđeljima i drugim vrlo starim spisima, pet knjigaTumačenja govora Gospodnjih (Logion kiriakon exegesein). Ne radi se samo o izrekama u užem smislu riječi, nego i o djelima. Predaja veli da je bio učenik apostola Ivana.
Važan je kao svjedok usmene predaje, premda Euzebije o njemu ima negativan sud, napose radi milenarizma. Papija je značajan kao svjedok za Markovo Evanđelje tvrdnjom kako je Marko bio Petrov tumač i da je točno zapisao, ali ne po redu, sve što je zapamtio od onoga što je Krist govorio ili činio (HE 3, 39, 15). U vezi s Matejevim Evanđeljem Euzebije citira iz Papije sljedeće: Mateje je dakle hebrejskim dijalektom napisao govore (ta logia), a svatko ih je tumačio kako je mogao (HE 3, 39, 15). Očito u sredini gdje je bio Papija nije postojao Matejev grčki tekst, nego su pojedinci prevodili kako su uspjeli. Euzebije također veli da se Papija služio svjedočanstvima iz 1Iv i 1Pt.
Papija je prenio više usmenih tradicija, od kojih je najznačajnija ona o tisućgodišnjem kraljevstvu Kristovu na zemlji. Od Papije milenarističke ideje preuzima Irenej, a Euzebije ga zbog toga kritizira, jer da je krivo razumio ono što su apostoli govorili u mističkom smislu. Kao takav Papija je svjedok i pristaša maloazijske hilijastičke predaje.
— Psuedo-Barnabina poslanica
Spis koji je došao pod imenom apostola Barnabe danas više nitko ne pripisuje njemu. U starini je uživao golem ugled, ravan kanonskim knjigama. Napisana je u prvoj polovici 2. stoljeća, najvjerojatnije oko 130. u Aleksandriji (svakako poslije razorenja Hrama). Radi se o teološkom traktatu napisanom u obliku poslanice. U njoj se ne opaža mirna spekulacija katehete, nego radije pastirski krik na uzbunu.
Podjela: dva dijela.
Prvi dio (pog. 1-17) je dogmatski, usredotočeno na tumačenje Staroga zavjeta slijedeći alegorijsku egzegezu (prvenstveno tipološku), koju su rabili Filon, Pavao i pisac Poslanice Hebrejima, što kasnije biti tipična odrednica crkvenih pisaca Aleksandrijske škole od konca 2. st. (Panten, Klement, Origen). Ujedno je to antižidovska apologija u kojoj pretjeruje glede nedostatnosti Zakona i cijelog Starog zavjeta (u tom smislu je preteča Marcionu) pa ga tumači alegorijski.
Drugi dio (pog. 18-21) su moralne pouke usredotočene na alegoriju o dva puta (slično kao Didaché).
Autor. O autoru su postojale različite teorije. Neki su spominjali i tri autora: sam Barnaba, neki židov helenist ili neki antižidov predgnostik. Drugi spominju različite izvore. Dvojbe su oko toga dolazi li iz aleksandijskog okruženje (najvjerojatnije jer je navode pisci iz Aleksandrije poput Klementa i Origena) ili iz siro-palestinskoga (zbog sličnosti s kumranskim spisima i žestokoj kritici židovstva, kao i po svojoj eshatološkoj orijentaciji). Židovsku povijest kvalificira kao «đavolsku prijevaru», te će ova struja kulminirati u Marcionovoj herezi.
Nauk. Poslanica govori o Kristovoj preegzistenciji. On je bio s Bogom Ocem u trenutku stvaranja svijeta (“učinimo čovjeka”). Utjelovljenje drži neophodnim da bi okončao grijehe onih koji su progonili i ubijali proroke, a utjelovio se jer je odlučio trpjeti za ljude.
Krštenje: daruje čovjeku posinjenje i utiskuje duši bogolikost (slika i prilika). Također veli da krštenje pretvara stvorove u hramove Duha Svetoga. Kršćanska bogoštovna slavlja se održavaju osmoga dana (nedjelja), za razliku od židovstva, jer je to dan uskrsnuća (15,8).
Eshtaologija: autor je milenarist. Šest dana stvaranja predstavljaju razdoblje od šest tisuća godina (tisuću godina u očima Gospodnjim je kao jedan dan). U tom razdoblju sve će biti dovršeno, nakon čega će ovo pokvareno vrijeme biti uništeno, a doći će Sin Božji suditi bezbožnike, preoblikovati sunce, mjesec i zvijezde, i odmarat će se sedmoga dana kad će nastupiti subota tisućgodišnjeg kraljevstva. Drobnerova teza:
- Radi se o jednom apokrifnom djelu, to jest o pesudoepigrafskoj literaturi. Traktat je to koji pripada književnom rodu pisama.
- Predaja je pripisuje Barnabi, ali je, bez daljnjega, napisana između 130. i 132. godine (zna se po opisu obnove Jeruzalema).
- Mjesto: Mala Azija, Sirija ili Palestina (a ne Aleksandrija kako se mislilo do sada).
- 1: kratki pozdrav i početak;
- 2-16: tematizira spoznaje koje se mogu izvući iz Staroga Zavjeta o Bogu, Kristu, Crkvi, moralnim obvezama;
- 17-20: nauk o dva puta (izvor mu je židovstvo, o čemu opširnije svjedočiDidaché);
- 21: poticaj da čuvaju zapovijedi, pozdrav i blagoslov.
- Teološka važnost: u duhu tipološke i duhovne egzegeza tumači Stari zavjet kao proročanstvo koje se odnosi na Krista i način kršćanskog života, s dotad neviđenim radikalizmom (ističe suprotstavljenost Boga i židovskog naroda).
— Drugo Klementovo pismo Korinćanima (Pseudo-Klement)
Ovaj spis koji se pripisivao Klementu je u biti jedna homilija (najstarija sačuvana). Ambijent u kojem je napisana je Korint, a vrijeme u kojem je napisana je oko 150. godine. Potvrđuje nedvojbeno Kristovo božanstvo i čovještvo. Najznačajniji su moralni vidovo ovog pisma (pokora, dobra djela za spasenje, kršćanski život je borba: traže se atletske kompetencije).
Dva pisma djevicama (Ad virgines): izdana 1762., a napisana u 2. st. ili u prvoj polovici 3. Opisuju život prvih asketa i djevica prije nego se oblikovao redovnički status života. Živjeli su u svojim kućama. Govori se o celibatu, ljubavi i apostolatu, a obara se na pojavu tzv. syneisaktoi, to jest života pod istim krovom neoženjenih duhovnih osoba i jednog i drugog spola (virgines subintroductae).
Pseudo-Klementine (homilije, recognitiones). Radi se o dva opširna spisa, različita po obliku, ali identična sadržajem. To su Homiliae (sačuvane na grčkom) i Recognitiones (samo u Rufinovu prijevodu). Vjerojatno dvije redakcije jednog te istog djela nastalog koncem 2. ili početkom 3. st., a koje je najvjerojatnije imalo naslov Petrova putovanja (Periodoi Petrou). To je bila neka vrsta romana u kojem je glavni junak Klement Rimski, navodno u rodu s carskom obitelji Flavijevaca.
Nakon što mu se obitelj raspršila po svijetu, on putuje tražeći istinu. U Cezareji susreće sv. Petra koji ga poučava o pravom proroku (alethes prophetes), nakon čega postaje Petrov pratilac, na putovanjima i u borbi protiv Šimuna Maga i drugih krivih učitelja. Uz pomoć svetog Petra uspijeva prepoznati izgubljene članove svoje obitelji (motiv raspršene i pronađene obitelji potječe iz onovremene poganske literature). Petar ga prije svoje smrti imenuje nasljednikom. Spis je nastao najvjerojatnije u Rimu ili Siriji, a autor je pripadao nekoj judokršćanskoj sekti, najvjerojatnije ebionitima.
— Hermin Pastir
Autor i opće značajke djela.
Početkom 2. stoljeća, u Rimu, jedan kršćanin, pokajan za svoje grijehe, piše jedno djelo da potakne ostatak vjernika rimske Crkve da se okrenu čistijem i zahtjevnijem načinu života, kao što je bilo na samim počecima utemeljenja sredinom 1. stoljeća. Herma je brat pape sv. Pia I. (140-154.) (po onom što veli Muratorijev Fragment). Slobodnjak s Rodosa, najprije seljak, ali kasnije postaje građaninom Rima, oženjen ženom nekršćankom, imao više djece što su apostatirala od vjere.
Pastir je spis apokaliptičkog karaktera (objave jedne starice i jednog anđela prerušenog u pastira). Pripada rodu apokrifnih apokalipsi s obilnim vizijama i objavama. Napisan je oko godine 150. kad je papa bio Pio I. Objedinjuje jednu prvu redakciju iz 95. godine kad je papa bio Klement. Radnja, autobiografska, poučna je, ponegdje nejasna, teško razumljiva, duboka, opisana na jednostavan način, s nedostatkom povezivanja, slažući jedno na drugo i s nedovršenim govorima.
Glas o njemu se bio pronio na cijelom Istoku u 2. st. Irenej i Euzebije ga smatraju nadahnutim, dijelom Pisma.. U zapadnoj Crkvi je imao dosta odjeka u 3. st., a njegov utjecaj prestaje i gubi se u 4. Pokazuje Crkvu kao živi organizam. Ovaj spis nam daje više detalja o kršćanskom životu u prvoj polovici 2. st. Na primjer, po njemu upoznajemo zahtjevni kršćanski život ondašnjih vjernika, čiji je izraz bila i rigorozna pokornička disciplina koju su živjeli (imali su običaj i mogućnost ispovijedati grijehe samo jedanput u životu). Podjela.
Ovaj spis je podijeljen na dva dijela. U prvom dijelu se predstavlja 5 viđenja. U drugom, širem i važnijem, izlaže se dvanaest zapovijedi i deset alegorija (similitudines). U prvom viđenju se pojavljuje jedna stara gospođa obučena u bijelo (predstavlja Crkvu), koja poziva sve kršćane da čine pokoru za očišćenje od grijeha. Zapovijedi i alegorije su konkretne preporuke da se žive neophodne kreposti: čistoća, strah Božji, vjernost, itd.
Nauk. Čitajući Pastira uočljivo je da stavlja veći naglasak na moralno izlaganje nego na teološko. To je kao jedna vrsta ispita savjesti Rimske Crkve koja, po sudu autora, je pala u stanje mlakosti (viđenje stare žene na poltroni) zbog mekušnosti, sumnja vjere, bogatstva, ambicija i progona protiv kršćanskog imena (Trajanov progon se time odlikovao).
- Pokora: je središnja točka; cijeli spis je poticaj na pokoru. U rimskoj Crkvi je postojao živi osjećaj i svijest grijeha i nužnosti da se čistom sačuva duša nakon krštenja, te je postojala praksa da se uopće ne spominje za krštenike mogućnost neke druge pokore, i onima koji su pali po prvi put se odlučilo da se pokora nakon krštenja može udijeliti samo jedan put. Herma najavljuje mogućnost pokore samo jednom u određenom terminu, s pogledom prema paruziji. Sumnja hoće li se moći oprostiti grijeh apostazije.
- Kristologija: predstavljena je na nejasan način. Krist se pojavljuje kao sluga, s time da ne dolazi potpuno na vidjelo njegova božanska moć. Iz onoga što se može vidjeti Herma predstavlja subordinacionističku i adopcionističku kristologiju, štoviše polazi od binarne sheme (identificira Sina s Duhom Svetim).
- Crkva: predstavlja je kao nužnu za spasenje. Opisuje je kao kulu koja se izgrađuje – imajući samo jednu važnu stvar – na stijeni koja je Krist. Spominje različite hijerarhijske stupnjeve, ali ne izdiže posebno monarhijansko biskupstvo, vjerojatno jer je bio brat Pia I. i jer je postojala opasnost ambicije prema moći koja je u to vrijeme mogla biti vezana uz to mjestu u Rimu. O Crkvi govori uz pomoć različitih slika: preegzistirajuća Crkva, Crkva prisutna u vremenu i eshatološka, sinkronička i dijakronička vizija Crkve, itd.
- Krštenje: u osmoj prispodobi se iščitava vizija vrbe sa zelenim granama, koja simbolizira većinu vjernika nije izgubila krsnu nevinost.
- Moralni nauk: pravi razliku između odredbe i savjeta; navodi konkretne slučajeve; govori o krepostima kao o sedam žena, spominje anđele i demone; na poseban način se obrušava na svjetovnu težnju za bogatstvima i ambicijom časti.
Prenošenje grčkog teksta. Pomišljalo se da bi mogao imati tri različita autora. Ne izgleda da bi bila točna ta teorija.
- Sinajski kodeks (4. st.) sadrži četvrtinu.
- Jedan manuskript s Brda Atosa (15. st.) sadrži cijelo djelo, izuzev završetka.
- Jedan papirus s konca 2. st., otkriven od istraživača sa Sveučilišta u Michiganu, sadrži mnoge nepotpune fragmente.