—Život
Grgur Nisenski je mlađi brat Bazilija Cezarejskoga, rođen između 335. i 340. godine. Svoj odgoj i obrazovanje duguje Baziliju, kojega često naziva ocem i učiteljem. Ne treba zanemariti niti utjecaj sestre Makrine, premda je Grgur u samome početku držao pretjerivanjem asketizam svoje obitelji kojem su se u tom razdoblju gotovo svi posvetili. On je dakle, prihvatio službu lektora i, prema tome, kršten oko 360., ali nije pokazao želju prihvatiti asketski izbor i ideal svog brata, a Grgur Nazijanski mu predbacuje da je odbacio svete knjige cijeneći više svjetovno ime retora nego ono kršćanina. Osim što je bio učitelj govorništva, također se i oženio (365?), ali će se ipak, pod utjecajem Grgura Nazijanskoga, odlučiti ući u samostan koji je Bazilije osnovao na rijeci Iris na Crnom moru.
Bazilije ga 372. imenuje biskupom u Nisi, gradiću u cezarejskom metropolitanskom distriktu, no neće zadovoljiti bratova očekivanja. Nije bio sklon pastoralnoj administraciji i upravljanju, niti je dragovoljno prihvatio biskupsku službu, no ipak odlazi u Nisu. Nije imao potrebnu čvrstoću pred pukom, niti sposobnost za crkvenu politiku, a još manje za upravljanje materijalnim dobrima, što su iskoristili biskupi arijanci i dvorski prelati, te su ga, u odsutnosti, na jednoj sinodi održanoj 376. godine, skinuli s biskupske katedre. Godine 378. Grgur se, nakon pogibije arijevski naklonjenog cara Valenta, ponovno vraća na biskupsku stolici i ostaje sve do smrti. Sudjelovao je na Antiohijskoj sinodi 379. na kojoj je dobio zaduženje vizitatora biskupija na Pontu, te je u tom razdoblju, točnije 380., izabran za nadbiskupa metroppolitu Sebaste, prisiljen prihvatiti upravljanje tom biskupijom na par mjeseci. Značajna je bila njegova uloga na Carigradskom saboru (381.) zajedno s Nazijancem. U carsku prijestolnicu doći će i drugim prigodama kasnije: održao je oproštajne govore prigodom smrti princeze Pulherije i carice Flacile (385.), a sudjelovao je i na jednoj sinodi (394.). Vjerojatno i sam umire 394. jer više nema traga njegovim aktivnostima.
—Djela
Od trojice velikih Kapadočana, Grgur Nisenski je najrječitiji i najplodniji pisac. Njegova djela, koja su imala i izniman uspjeh, otkrivaju dubinu i snagu misli koja nadilazi Bazilija i Nazijanca. Njegove spise možemo podijeliti u dogmatske, egzegetske, asketske, te govore i pisma.
Napisao je više dogmatskih spisa koji su velikim dijelom usmjereni na pobijanje krivovjerja koje je bilo prisutno u njegovo vrijeme:
- Dogmatski traktati:
- Adversus Eunomium, pobija Eunomijevu drugu Apologiju;
- Adversus apollinaristas ad Theophilum episcopum Alexandrinum;
- Antirrheticus adversus Apollinarem;
- Sermo de Spiritu Sancto adversus pneumatomachos macedonianos;
- Ad Abladium quod non sint tres dei;
- Ad graecos ex communibus notionibus;
- Ad Eustathium de sancta Trinitate, pobija pneumatomahe;
- Ad Simplicium de fide sancta, dokazuje istobitnost Sina protiv arijanaca;
- Dialogus de anima et resurrectione qui inscribitur Macrina;
- Contra Fatum, brani slobodu volje protiv fatalizma;
- Velika kateheza (385.): sustavno djelo, suma kršćanskog nauka posvećena učiteljima; skup kršćanskog nauka ne samo utemeljena na Pismu nego i na metafizičkim temeljima; osjeti se utjecaj Origena i Metodija; slijedi Ispovijest vjere, ali se služi i neoplatonističkom filozofijom.
- Egzegetski traktati (Još se jasnije osjeti divljenje prema Origenu čije egzegetske principe usvaja, premda ne zanemaruje niti doslovno tumačenje po uzoru na Bazilija)
- De opificio hominis, O stvaranju čovjeka;
- Explicatio apologetica in Hexaemeron;
- De vita Moysis, Mojsijev život;
- In psalmorum inscriptiones;
- In canticum canticorum homiliae XV (15 homilija o Pjesmi nad pjesmama);
- In ecclesiasten homilae VIII (8 homilija o Knjizi Sirahovoj);
- De oratione dominica, tumačenje Molitve Gospodnje.
- Orationes VIII de beatitudinibus, tumačenje blaženstava.
- 2 homilije o 1 Kor
- Asketska djela:
- De virginitate, prvi od Grgurovih spisa;
- De instituto christiano, govori o naravi asketizma, a vrhunac je njegova duhovnog nauka;
- Vita Macrinae, životopis sestre Makrine;
- De castigatione;
- De perfectione et qualem oportet esse christianum;
- Quid nomen professiove christianorum sibi velit.
- Govori:
- Liturgijski govori;
- Panegirici o mučenicima i svecima;
- Sprovodni govori;
- Moralni govori (Adversus eos qui differunt baptismum);
- Dogmatski govori (Oratio de deitate Filii et Spiritus Sancti);
- Contra los que difieren el Bautismo;
- Sobre los cuarenta mártires de Sebaste;
- 24 cartas.
- Pisma:
- U svemu tridesetak pisama koja su glavni izvor životopisnih podataka o Grguru.
—Nauk
- U svemu tridesetak pisama koja su glavni izvor životopisnih podataka o Grguru.
Uspoređujući Grgura s drugom dvojicom Kapadočana, odmah se uočava da ih nadvisuje. Nakon Origena on je autor prvog sustavnog izlaganja kršćanske vjere. Njegova promišljanja nadilaze granice ondašnjih kontroverzija i značajan su doprinos napretku teologije. Poradi svoje dubine prozvan je čak i mistikom.
– Filozofija i teologija
U 4. stoljeću nijedan otac ne koristi tako obilato filozofiju poput Grgura koji se trudi približiti otajstva vjere ljudskom razumu. Filozofiju uspoređuje sa zaručnicom iz Pjesme nad pjesmama, što ne znači da se ustručava kritizirati pogansku filozofiju uspoređujući je s faraonovom sterilnom i neplodnom kćeri (usp. Iz 2, 1-10). Filozofija kojom se služi uglavnom je srednji platonizam i neoplatnoizam, koji on vješto obrađuje i stavlja u službu kršćanske misli. Ipak drži da je neophodno koristiti na diskretan način pogansku mudrost, uspoređujući ih s egipatskim bogatstvom koje je dobilo bolju upotrebu kad je došlo u ruke Izraelaca. Filozofija je pomoćnica u rješavanju teoloških problema, ali ne može biti apsolutnim i neovisnim kriterijme istine, jer je Sveto pismo mjera kršćanskih dogmi. Ona jedino u kontaktu sa sadržajima vjere može ostvariti svoj smisao tj. donijeti ploda. Grgur se tako vraća Origenovoj teološkoj predaji koja je zastupala primat Pisma u odnosu na filozofiju, ali isto tako i nužnost filozofije za solidan teološki govor i poniranje u dubinu kršćanskih otajstava. Mnogo češće od druge dvojice Kapadočana Grgur ostavlja prostora racionalnom utemeljenju misli – ratio theologica. Smatra da treba koristiti razum da bi se ustanovilo i razumjelo, koliko je moguće, sama otajstva objave.
– Trojstvena teologija
U Trojstvenoj teologiji dosta je jasan i dosljedan, korak je ispred ostali Kapadočana. Tri Božanske osobe treba razlikovati jednu od druge, razlika je samo u njihovim međusobnim imanentnim odnosima. Svi ostali božanski atributi su zajednički i pripisuju se svoj trojici bez iznimke. On govori o Božjim djelima prema vani (ad extra). Sve što se čini ad extra djelo je sve trojice. Sva trojica su svuda prisutna, te se ne može nešto pripisati jednom, a da se u isto vrijeme ne odnosi i na drugoga ili trećega. Po njemu neodrživo je tvrditi da bi Sin imao neko posebno djelovanje izvan Duha Svetoga, nego „svako djelovanje koje se od Boga širi prema stvorenju i nosi svoje ime iz različitog poimanja koje imamo o tome, izvire iz Oca, proslijeđuje po Sinu i dovedena je do savršenstva u Duhu Svetom“. Stvaranje je stoga djelo sve trojice, a ne samo Oca, kako se držalo u suboordinacionisičkoj teološkoj postavci, isto kao što ni otkupljenje nije samo djelo Sina, nego se također pripisuje cijelom Trojstvu (bio je prisutan i Duh Sveti, a u djelu otkupljenja je ispunjena Očeva volja). Sva Božja djela ad extra doista su aktivnost cijeloga Trojstva, a ne pojedine osobe.
Grgur se otvoreno izjašnjava o Duhu Svetomu kao Bogu, to jest jednoj od božanskih osoba. Govori o njegovu izlaženju od Oca po Sinu: Duh neposredno izlazi iz Sina a posredno dolazi od Oca. Slikovito to opisuje služeći se slikom o tri baklje, kod kojih prva baklja pali drugu, a druga pali treću. Neposredno je treća upaljena od druge ali može se reći i da je upaljena od prve, posredno. Po njemu, dakle, Duh Sveti izlazi od Oca, ali je on i Duh Kristov. Grgur ne govori samo o božanstvu i istobitnosti Duha, nego, više od ostalih Kapadočana, produbljuje njegov odnos prema Sinu.
– Kristologija
Što se tiče kristološkog nauka, Grgur jasno razlikuje dvije naravi u Kristu. Te dvije naravi nalaze se u jedinstvu jedne osobe. U Kristu nema dvije, nego jedna cjelovita osoba. Zahvaljujući jedinstvu osoba, Grgur uočava da se može jednoj naravi pripisati nešto što pripada po svojoj biti drugoj i obrnuto. Time dolazi do oblikovanja istine o komunikaciji vlastitosti u Kristu (communicatio idiomatum): „Poradi dodira i sjedinjenja dviju naravi, atributi vlastiti svakoj pripadaju objema; tako da Gospodin prima udarce namijenjene sluzi, dok je sluga proslavljen slavom Gospodinovom. Stoga se za križ kaže da je križ Gospodina slave (usp. Fil 2, 2), a svaki će jezik priznati da Isus Krist jest Gospodin, na slavu Boga Oca.“ I nakon uskrsnuća i proslave dvije naravi ostaju odvojene u smislu da ih se može razlikovati, a nijedna se ne umanjuje ili gubi zbog toga što postoji s drugom. Međutim, premda su u Kristu dvije cjelovite naravi, ipak je u njemu samo jedna osoba.
Protiv Apolinara i njegovih pristaša Grgur brani cjelovitost ljudske naravi u Kristu, to jest da je imao pravu ljudsku razumsku dušu, ljudski νουσ, i da je imao slobodnu volju, inače njegov život ne bi mogao biti pravi primjer i moralni model ljudima, niti bi mogao otkupiti ljudski rod. Sin Božji je sebi priredio ljudsku narav od tijela blažene Djevice, koju radi toga treba zvati Majkom Božjom, te pet puta, na tragu nauka o komunikaciji vlastitosti, koristi pojam Θεοτόκος – Bogorodica, a odbacujeΑνθρωποτόκος – čovjekorodica, pojam koji su usvojili neki Antiohijci. Neraskidivo prirodno jedinstvo dviju naravi dopušta i usmjerava prema korištenju ovakve logike, u protivnom svako drugo jedinstvo u Kristu bilo bi nesavršeno i manje čvrsto, te bi onda soteriološke posljedice takvog nauka bile katastrofalne. Da se pokaže da je Bog otkupio čovjeka, te da je se čovjek pobožanstvenio, bitno je Mariju zvati Bogorodicom. Isusove zasluge i čin otkupljenja se pripisuju i ljudskoj i božanskoj Kristovoj naravi, kao što se i soteriološke efekt ne mogu pripisati samo ljudskoj naravi.
– Eshatologija
Na tragu Origenove eshatologije Grgur drži da paklene kazne nisu vječne, već vremenite, jer su sasvim medicinalne naravi. Premda griješnicima prijeti vječnim kaznama, ipak ne može zamisliti vječnu odvojenost Boga i razumskog stvorenja. Vjeruje da će se dogoditi potpuna obnova (αποκατάστασις) na koncu vremena i potpuna pobjeda dobra nad zlom, premda odbacuje Aleksandrinčevo mišljenje da je svijet samo prolazna faza, jedan jednostavan trenutak u neograničenom susljeđu svjetova, u kojem se otpad od vjere i povratak Bogu se događaju naizmjence bez kraja. Grgur u apokatastazi vidi veličanstveni i skladni svršetak cijele povijesti spasenja, kad će svaki stvor zapjevati Spasitelju zahvalni himan. Dok je Drugi carigradski saboru (553.) u svojim anatematizmima protiv Origena osudio ovaj nauk, Grgur nije bio uključen u osudu, da bi kasnije na Drugom nicejskom (787.) dobio i naziv „otac otaca“.
– Mistični nauk
Grgur je razvio i mistični nauk koji se može nazvati i mistična teologija. On povezuje Filona i aleksandrince, preko Plotina, s Pseudo Dionizijem i Maksimom Ispovjedaocem. Grgurov duhovni nauk sadržan je najviše u asketskim spisima, na temelju kojih ga se s pravom može zvati „otac misticizma“. Dok mu je brat Bazilije bio zakonodavac istočnog monaštva, a sestra Makrina imala važnu ulogu u razvoju ženskih zajednica, Grgur je dopunio bratove i sestrine napore dajući svemu duhovni nauk. Ako istočno monaštvo Baziliju duguje organizaciju, Grguru duguje svoj religiozni smjer.
Nauk o slici Božjoj u čovjeku je jedna od temeljnih Grgurovih ideja i tvori temelj njegova nauka, ne samo o intuiciji Boga, već i o mističnom usponu čovjeka. Čovjek je, po njemu, mikrokozmos koji posjeduje isti red i sklad poput svemira, makrokozmosa. Ovu filozofsku ideju ipak nadilazi kršćanskim shvaćanjem da je čovjek i više od toga, jer se njegova veličina i uzvišenost ne temelji na sličnosti svijetu, nego na sličnosti Stvoritelju, na čiju je sliku stvoren. Sličnost sa Stvoriteljem ostvaruje prvenstveno po duši, po kojoj je vjerna slika svog tvorca, točnije po razumu, slobodnoj volji i nadnaravnoj milosti kojom je obdarena.
Po toj sličnosti i slici, postajemo s Bogom rodbinski vezani i zahvaljujući tome sposobni smo ga spoznati, jer samo sličan može spoznati sličnoga. Ujedno ova sličnost naše ljudske duše s Bogom je nužni uvjet (condicio sine qua non) da možemo spoznati Božju narav. Božja slika u ljudskoj duši omogućuje čovjeku mistično gledanje Boga. Boga se ne spoznaje najbolje razumom, nego se najveća spoznaja Boga događa po mističnom gledanju. Mistično gledanje kompenzira razum. Vjera čovjeku omogućuje da se uputi mističnom gledanju koje je najveći domet ljudske spoznaje (a ne razum). Ovo gledanje je anticipacija blaženog gledanja Boga u vječnosti. Ono se može postići ako se vrati iskonskoj slici Boga u sebi, a to se može postići preko katarze, čišćenja srca, borbe protiv grijeha u sebi. Kada se čovjek očisti, tada je moguć uspon prema Bogu.
Grgur daje i nacrt i koordinate kršćanske mistike kojom se Boga promatra i dolazi do njega: treba se udaljiti od zala ovoga svijeta bijegom. Nakana bijega već proizvodi sličnost s Bogom, a postati mu sličan znači biti pravedan, svet, dobar… Onaj tko to ostvari na ovome svijetu, prijeći će bez napora iz ovog zemaljskog života u nebeski. Udaljenost ljudskog i božanskog se ne savladava tjelesnim prelaskom iz jednog mjesta u drugo, već krepošću koja nas izolira od zla, ostaje jedina unutar slobodnog ljudskog izbora, da bi bila tamo gdje je nosi želja, te se tako duša izravno nalazi u nebu kad je Boga shvatila svojim duhom.