Mnogi su posljednjih tjedana postavljali ovo pitanje: Je li epidemija koronavirusa i potres u Zagrebu Božja kazna za naše grijehe? Odgovor na ovo pitanje djeluje nimalo lagan, jer još uvijek se o njemu vode rasprave na društvenim mrežama i u medijima. Pa čak i među svećenicima i teolozima. Ima onih koji pojave poput potresa i bolesti smatraju izravnim Božjim zahvatom i kaznom za grijehe. Onima koji su preživjeli služi kao opomena da zaokrenu smjer svoga života. Nekima, koji sebe smatraju pravednima i do kraja obraćenima, ovi znakovi dobro dođu kako bi gotovo na huškački način govorili o Bogu i ukazivali na (tuđe!) grijehe. Drugi pak ih minimaliziraju i uopće u njima ne vide Božji znak i Božji govor. Što onda reći i koju stranu zauzeti?
Istina, Bog govori na razne načine: govori i stvaranjem prirode, kao i pojavama koje se u njoj događaju. Sve može biti znak pametnu čovjeku da živi razborito i pravedno. No da bi se Bog time služio kao povlaštenim govorom na neke konkretne situacije i grijehe, to baš ne mislim. Jer što se tiče Božjega govora, on je, osim po prirodi, govorio izravno po prorocima, a konačno je progovorio po svome Sinu. Otkako je progovorio po Sinu, ne treba govoriti po prirodi, barem ne upućivati svoju poruku ljubavi i milosrđa, pa niti prijetnje i upozorenja. Ili pak, ako i govori, ne može taj govor biti toliko razgovijetan i jasan kao što je govor kojim govori Sin. Ili možda mislimo da Božji Sin nije među nama živ i da ne govori i danas i iz dana u dan? Jer ako netko ne vjeruje Božjemu Sinu koji nas poziva na obraćenja, zar će povjerovati Bogu nakon što dođe potres ili zaraza? A važno je također se upitati: Kakvom bi Bogu u tom trenutku povjerovao?
A što se tiče kazne, ne treba od toga pitanja bježati, već valja jasno reći: Bog je i sudac i nitko neće Božjoj kazni izmaći! Međutim, on ljude ne kažnjava bolestima i potresima, već za njih priprema svoj vječni sud. Njemu je doista stalo do nas i do našega života. Stalo mu je do naše kreposti i ćudoređa, stalo mu je do našega spasenja. I ako živimo nećudoredno, sigurno nećemo proći nekažnjeno, pa taman ostali cijeli život živjeti u izobilju i zemaljskim nasladama i dobrima. Jer ona nisu mjerilo dobra života, kao što ni potres nije mjerilo kazne. Isto kao što nas neće mimoići Božja nagrada ako živimo vjerno njegovoj istini. Držim doista kako je ćudoredni prekršaj (prekršaji!) toliki grijeh, da je jedan potres smiješna kazna, ako bismo ga išli promatrati kao kaznu za grijehe. Jer da Bog potresima kažnjava naše grijehe, onda bi morao zemlju do kraja sravniti. Držim čak kako i našem narodu u toj mjeri ‘obiluje grijeh’, pa i onda kad ne smatram da smo grešniji od drugih naroda, te jedan potres ne može izraziti kaznu koju mi ljudi zaslužujemo poradi grijeha. Uvjeren sam stoga, da nas je Bog išao kazniti, onda bi njegova kazna bila mnogo drastičnija od onoga što se dogodilo. No to ne znači da nam ne može i potres biti podsjetnik na krhkost našega žviota i prigoda da se vratimo pravom životu u vjernosti Bogu.
Zato ako ne vjerujemo Sinu Božjemu, onda ćemo vrlo brzo zaboraviti da je bio potres u Zagrebu, te se u našem životu ništa bitnoga njime nije dogodilo niti će se dogoditi. Ako nam Isus nije sve pojasnio o svome Ocu, teško nam može potres dodati nešto. A ako pak vjerujemo Isusu, onda nam ne treba potres da bismo se trudili oko svoga obraćenja, da bismo bili djeca Božja i da bismo se pazili grijeha. Tko ne vjeruje Isusu, ne može vjerovati ni potresu! Takav je duhovno neozbiljan i nepostojan! A tko vjeruje Isusu, onda će stvarati sliku Boga kako nam je on prenio, te će ujedno živjeti na način na koji on od nas traži, a ne kako diktiraju vremenske prilike ili zemaljske pošasti.