Kad nalijevamo gorivo u auta
i druga motorna vozila
pazimo koju vrstu motora imamo
kako bismo ulili ispravo gorivo.
U dizalaše na ulijevamo super,
niti u benzinca dizel gorivo.
A i kad nalijevamo ispravnu vrstu
poželjno je uliti što je moguće
kvalitetnije i čistije gorivo.
U protivnom bi se dogodilo
da motor zaštopa i ošteti se
zbog neopreznosti
ili želje da prođemo jeftinije.

Ista stvar je s našim srcem.
Ono je motor svega života.
Stvoritelj je zamislio
da mu pokretačko gorivo
bude njegova sveta ljubav.
No ne pazimo uvijek na to
i nalijevamo mu u spremnike
i štetna ‘goriva’ koja ga
oštećuju i uništavaju.
Ili pak ona zakonita,
od Boga nam preporučena,
ali s primjesama nečistoća
i drugih ljudskih ‘kemija’.
Trudimo se ipak zdušno
ispunjavati ga čistom
i svetom Božjom ljubavlju,
jer ona je jedino jamstvo
njegove dugovječnosti
i našega dolska na cilj.

U razdoblju tehnološke ere
koja gotovo ne pozna
klasična školska pomagala
poput ploča i spužvi u učionicama,
jer sve zamijenjeno digitalnima,
ljudi određene dobi
još uvijek se s rado sjećaju
spužvi za brisanje ploče.
Netko od učenika iz razreda
imao je tjedno zaduženje
održavati školsku ploče,
te ju je morao čistiti
nakon što bi je nastavnici
ispisao kredom na satu.
A ako nije želio podići prašinu
skidajući kredu s ploče,
morao ju je natopiti vodom,
te niti je podizala prašinu,
niti je iza nje ostajalo
traga krede na ploči.
Nerijetko i mi ljudi imamo
ulogu spužve u životu drugih.
Trebamo s njih skinuti
kojekakve naslage prljavštine,
namaze slabosti i grijeha,
no to ne možemo učiniti
ako mi sami nismo
natopljeni Božjom milošću.
Jer nam nije cilj podići prašinu
oko tuđih nečistoća,
niti polovično obaviti posao,
već dotičnome pomoći
da očisti dušu za Boga
da zablista u punome sjaju.

Ljudski život je poput bačve,
u koju Bog nalijeva vino
svoje milosti i ljubavi.
Poradi toga ona mora biti
natopljena u krsnoj vodi
i obručeva dobro stegnutih
kako bi mogla sigurno držati
povjereni božanski sadržaj.

U trenutku kad ljudi
odbace krsnu milost,
ona se suši i počne gubiti
božanski sadržaj.
A ako potom nastave,
kako bi je sanirali,
natapati je zemaljskim obiljem,
ona se tek tada brže suši
i neminovno raspada.
Jer život se ne može održati
snagom zemaljskog obilja,
već jedino Božja milost
može biti pravi sadržaj
koji natapa njegove stjenke
da se ne rasuše potpuno,
nakon čega može primiti
otajstvo Božjega života.

Opisujući stvaranje čovjeka,
Sveto pismo će reći da je
stvoren na sliku Božju,
ali ne samo kao pojedinac,
već i kao muškarac i žena:
Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,
na sliku Božju on ga stvori,
muško i žensko stvori ih.
A jer po objavi znamo
da je Bog trojstvena ljubav,
onda je sasvim razvidno
zašto su muškarac i žena
u svom životnom zajedništvu
njegova vjerna slika.
Jer kao što je Bog Trojstvo
u kojemu postoji Onaj koji ljubi,
Onaj koji je ljubljen
i njihova međusobna Ljubav,
tako je čovjek od početka
nosio pečat Trojstva.
To znači da je bio stvoren
za međusobnu ljubav
i potpuno zajedništvo života.

Prolom oblaka je kao pojava
iznimno jak kišni pljusak,
često dužeg trajanja,
uslijed čega se sruči na zemlju
velika količina kiše.
Zato i nosi takav naziv
jer se stvara dojam
kako je tolika voda bila
nagomilana iznad oblaka
samo spremno čekala
da padne na zemlju.
Potom kao da se u trenutku
oblak otvorio i odjednom
svu kišu izlio na zemlju.

Slikom proloma oblaka
može se opisati
i događaj Pedesetnice
– silaska Duha Svetoga
na apostole i sabranu Crkvu.
Otac je nebeski željno čekao
da se njegova vjekovna ljubav,
nagomilana na nebesima
za ljudski rod izlije na zemlju.
U Jeruzalemu se dogodio
pravi izljev ljubavi Duha Svetoga,
jer se nebo do kraja otvorilo
i ispunilo srca učenika
i cijelu zemlju do konca vjekova
tim uzvišenim Darom.

Podmetači su vrlo korisna
pomagala u domaćinstvu
koja prođu gotovo neuočljiva
u odnosu na sve ostale
važne predmete i naprave.
Kako bi se sačuvalo
radne plohe od oštećenja
vrućih lonaca i posuda,
na njih se postavljaju podmetači.
Oni su dobar izolator temperature,
a služe i protiv klizanja
čaša, zdjela i tanjura.
Podmetnuvši sebe,
osiguravaju dobru potporu
i nesmetan tijek blagovanja.

I ljudi bi se trebali staviti
u službu jedni drugima
kao podmetači, te
umjesto da jedni drugima
podmeću noge i klipove,
trebali bi biti kadri podmetnuti
leđa pod breme života.
Tako bi svojoj braći i sestrama
omogućili mirniji hod kroz život
na putu prema vječnosti.
A uostalom, tako je
napravio i naš Gospodin
kad je podmetnuo svoja leđa
pod naš križ, čime se
izložio za naš mir i spasenje.

Nakon većih ili manjih,
dubljih ili plićih,
ozljeda i rana na tijelu
ostaju ožiljci kao svjedočanstvo
svega kroz što smo prošli.
Poput ožiljaka na tijelu
postoje i oni na duši.
Njih nam zadaje zlo
koje se na nas obrušava,
a napose je poguban grijeh
kojim sami sebi
nanosimo udarce i rane,
pa i onda kada činimo
zlo i nepravde drugima.
I Gospodin Isus je primio
mnoge udarce i zadobio rane
od kojih su mu ostali
duboki ožiljci na tijelu,
vidljivi i nakon uskrsnuća.
Osim što su bili svjedočanstvo
svega što su mu ljudi učinili,
oni su bili i osobiti dokaz
njegove ljubavi i spremnosti
trpjeti za nas i naše spasenje.
A sve je to učinio za nas
kako bi nas izliječio
od smrtonosnih rana grijeha
koje nosimo na srcu i duši.
A ranjeni smo već od rođenja
ranom koja bez njega
ne bi mogla zacijeliti.
Stoga dok promatramo
njegove svete rane
i modrice koje nas ozdraviše,
ne zaboravimo radije njih
utisnuti u svoje biće
nego ostati samo
s ožiljcima svojih grijeha.
Neka nam one budu
znak i spomen na pobjedu
izvojevanu slavnim uskrsnućem
kojim smo iscijeljeni.

Kapitulacija je ugovor
među zaraćenim stranama.
Točnije, kada slabija strana
osjeti da gubi rat,
te da nema više smisla
nastaviti neprijateljske borbe,
onda traži i pristaje potpisati
dokument o predaji
kojim prihvaća mir i uvjete
koje postavi jača strana.
I Gospodin Isus je bio
u velikoj smrtnoj borbi,
no, vjerujući u pomoć
svoga Oca nebeskoga,
nije potpisao kapitulaciju
pred zlom i Zlim
niti onda kad se činilo
da je sigurni gubitnik
u kalvarijskom grobu.
Ali ostao je vjeran do kraja
u borbi za život i slobodu,
uvjeren da će mu stići
obećana pomoć.

Zato se iznad svega držao
svoga saveza s Bogom
koji mu je i došao u pomoć
uskrisivši ga od mrtvih
i učinivši ga na zemlji
nepobjedivim svjedokom
Božjega nebeskog života.  

Za druženja i susrete
ili pak događaje od važnosti,
potrudimo se pripraviti
i izvanjskim dotjerivanjem.
Jedna od važnih stavki
zasigurno je stavljanje mirisa.
Njime uklanjamo miris znoja
ili neugodan zadah tijela,
te oko sebe širimo osjećaj
privlačnosti i dotjeranosti.
A sve to što tako rado činimo
za izvanjsku pojavnost,
trebalo bi napraviti i na razini
duhovne skrbi o svome biću.
Uslijed grješnosti i slabosti
naše tijelo je podložno
smrti i raspadljivosti,
te oko sebe neizostavno širi
neugodan grobni zadah.
Isti možemo ukloniti samo
darom Uskrsloga Gospodina
koji nam je svojim uskrsnućem
podario neraspadljivost.
Kao što njegovo tijelo
nije bilo podložno raspadljivosti,
tako je i nas obdario
uskrsnim životom i svetošću
koja je jedini miomiris
prikladan za ljudsko biće.
Njime pouzdano uklanjamo
neugodne zadahe iz života,
a širimo opojni miomiris
Kristova slavnog uskrsnuća.