U svijetu velikog broja informacija
koje valja sačuvati osobnima,
rezerviranima i tajnima,
neophodno se služiti
zaporkama ili lozinkama.
One su vrsta tajnog podatka
koji je ključ pristupa
sadržajima i resursima
kojima ne bi trebali pristupati
nepozvani i neovlašteni.
Stoga zaporku valja čuvati,
te je tražiti kao znak provjere,
jer onima koji je ne posjeduju
ne dopušta se i odbija
pristup čuvanim sadržajima.
Na sličan način i nama
Gospodin postavlja zaporku
na vrata svoga srca.
Ali ne želeći nam uskratiti
pristup u obilje života,
već očekujući da budemo
prikladno spremni primiti
sve što je za nas pohranio.
Zato nam je ostavio
jednostavnu zaporku vjere
i tko je aktivira s ljubavlju,
otvorena su mu sva blaga
života vječnoga u njegovu srcu.

U jednoj našoj župnoj crkvi
tijekom Božićnoga vremena
božićno drvce je bilo nakićeno
crvenim licitarskim srcima
kojima je u sredini bilo zrcalo.
Na neobičan način ovaj bor
je podsjećao na istinu
da je Gospodin po krštenju
obdario svoje vjernike
s nevidljivim zrcalom u srcu
u kojem je se mogao
savršeno vjerno zrcaliti
njegov sveti nebeski lik.
I tko je svetošću čuvao srce
od zavisti i laži, mržnje i zla,
od grijeha i svake druge
nečistoće duha i cijeloga bića,
taj je zavrijedio čuti riječi
kojima je Otac nebeski
svjedočio za svoga Sina Isusa
prilikom krštenja na Jordanu:
Ti si sin moj, ljubljeni!
U tebi mi sva milina!

Stvorivši čovjeka
Bog mu je dao srce
koje je kao košara
čija je zadaća prihvatiti
puninu života.
No ljudi ga počesto pune
tek ljudskim željama
i zemaljskim ispraznostima,
čime ga u biti prazne.
A ono je stvoreno za obilje
Božje milosti i ljubavi,
za svetu puninu
od koje svi primamo
milost na milost.
Zato košaru svoga srca
trebamo puniti milošću
poput one koja je
bila ‘milosti puna’,
te je u svoje biće primila
svu puninu božanstva
utjelovivši Sina Božjega.

Nije lako biti stari panj,
beskoristan i isluženi,
pun rana i ožiljaka,
bez ikakve predodžbe
o smislu i budućnosti.
Nekad je sanjao budućnost
punu moći i slave,
a sada životari preživljavajući,
bez unutarnje snage i života,
bez podmlatka i grana
preko kojih pružiti ruke
boljoj i sretnijoj budućnosti.
Nekada je stajao čvrsto i ponosno,
nošen nadanjima i obećanjima,
a sada se nadanja
pretvorila u beznađe.
Očekivanje ostvarenja
svih primljenih obećanja
u njemu je ostavljalo trag
velike gorčine i tuge.
I kad je već izgubio svaku nadu,
jer u sebi nije pronalazio
više nikakvoga razloga
vjerovati u snagu života,
u njemu je naglo
zastrujao čudesan život.
Taj život nije bio plod
njegovih malaksalih sila,
jer ga nije imao odakle
takvoga iznjedriti,
već mu ga je podarila
moćna Božja Desnica
ucijepivši u njega
neizrecivu mladicu.
Tada se sjeti proročke riječi:
Evo isklijat će mladica
iz panja Jišajeva,
izdanak će izbiti
iz njegova korijena.
Bi mu sasvim dovoljno
da nastavi radosno živjeti
videći napokon smisao
svoga postojanja.

Kao djeci igra skrivača
bila nam je jako draga
i često smo je igrali.
Skrivali smo se jedni od drugih
po žbunju i kamenju,
po štalama i pojatama,
iza stabala i zidova,
po sumraku i mraku.

Svaki ljudski jezik
ima svojevrstan sustav
zakonitosti ili pravila
koji se zove gramatika,
te stoga i svaki jezik
posjeduje vlastitu gramatiku.

Za plovidbu debelim morima
ljudi se redovito koriste
krstarećim brodovima,
osposobljenima posebno
za prekooceansku plovidbu.
Riječ o vrlo raskošnim
i luksuznim plovilima
koji s lakoćom prevoze
veliki broj putnika
na zanimljiva odredišta
u udaljenim zemljama
omogućujući im da tako
zadovolje svoju radoznalost
i upoznaju mnoge krajeve zemlje.
Ipak usprkos promidžbi
i ljudskim reklamama
takve krstarice ne mogu prevesti
ljude do obale vječnosti
ili do zemlje u kojoj
sunce nema zalaska,
a gdje ljudske oči
više ne rone suze.
Jedini moćni brod
takvih dometa
je sveto drvo križa
našega Gospodina,
po kojemu se jedinome
može sigurno doći
u zemlju života vječnoga.

Jesen rječito priča
šarenilom boja lišća
svoju posebnu priču,
priču života i smrti,
ljepote i nestalnosti,
smisla i prolaznosti.
Svako je stablo
čudesni buket neba
što u svoje vrijeme,
premda i kratkotrajno,
krasi našu zemlju.
Takvo bujno stablo
je i ljudski rod,
a mi svi kao lišće
na nj ucijepljeni
i na njemu pričvršćeni
sve do jeseni svoga života
kada nas s njega
konačno otpuhne
vjetar naše prolaznosti.
Ali ako smo bili ucijepljeni
na stablo koje je
svojim životom posvetio
slavni Izdanak Jišajev,
onda smo iz njega upili
neprolazni i vječni život
već ovdje na zemlji.
Pa i onda kad ćemo
jednom s ljudskog stabla
biti otrgnuti kao lišće,
znamo da nas čeka
život bez kraja
na stablu života vječnoga.

U svakome domu i obitelji
postoji otpad, smeće i prljavština.
No zdrav razum kaže
da se nečistoće ne raznose po kući,
već da se pomno skupljaju
na prikladno mjesto,
te se potom odstranjuju iz doma.
Ista stvar je i s ljudima
koji se također svakodnevno
onečišćuju prljavštinama
kojima su podložni u ovom životu.
A bilo bi vrlo nezgodno
da se takve nečistoće
raznose nekontrolirano,
te da onečiste cijelo biće.
Zato i u svakom čovjeku,
u dubini njegove savjesti,
postoji mehanizam ‘skladištenja’
takvih nečistoća i natruha
koji zovemo pokajanje.
Ono poput kante za smeće
prihvaća ulogu da razvrsta
dobro od zla, čisto od nečista,
te da sve loše i nečisto,
pohrani u određeni spremnik
zahvaljujući kojem ga
dobri Bog vrlo lako,
po svetoj ispovijedi,
odstrani iz ljudskoga bića.

Svima je dobro poznato
koliko su bitni začini za hranu,
te kako je dovoljno tek malo
dobrog začina da hrana dobije
novi okus i novu kvalitetu.
S prikladnim začinima
hrana postaje sasvim drugačija,
ukusnija i jestivija.
Nešto slično se događa
i u životu vjere koja nam je
darovana po Božjem daru.
Sama vjera neće promijeniti
uvjete u kojima se odvija
naš zemaljski život,
ali ima moć našem životu
dati kvalitetu neba
i otkriti smisao vječnosti.
Stoga tko je po vjeri iskusio
ljepotu Božje prisutnosti,
koja životu daje novu ljepotu,
znati će da ima poziv i sam postati
začinom života svojoj braći.