Ljudski život sliči
prostranome polju na kojemu
posijano sjemenje
donosi svoj urod.
Ali od ploda na polju
do jestivoga zrna
od kojega nastaje kruh,
proces je još uvijek dug.
Konačno razabiranje
i odvajanje dobroga zrnja
od natruha pljeve
događa se na gumnu,
kroz vršaj i vijanja.
Zato je ljudsko srce
svojevrsno gumno
na kojem se vrši odvajanje
dobroga, jestivog ploda
od svih štetnih natruha
koje onečišćuju život
i čine ga nejestivim.
A željno neprolaznog života
i vječnoga spasenja,
srce će onda protresti
i dobro provijati
svaku misao i riječ,
želju i nakanu,
da ostane samo
dobro i jestivo zrnje
koje život hrani i izgrađuje.

Pravopis je naziv pravila
koja određuju način pisanja
nekog jezika.
Postoje pravila koja
određuju interpunkciju,
druga pak velika i mala slova,
treća rastavljeno i sastavljeno
pisanje pojedinih riječi,
a četvrta su o izgovaranju glasova.
Sve uskladiti nije lako,
ali je prijeko potrebno
za svaki jezik koji bez pravila
ne može biti na razini
na kojoj je potrebno.

Slično tome postoji i
Pravopis Božjega jezika.
U njemu je interpunkcija
ne prekid i završetak govora,
već kruna života.
Stupanj pak poniznosti
određuje gdje će biti malo
a gdje veliko slovo.
Snaga zajedništva s njima
pravilo je po kojemu se riječi
pišu rastavljeno ili sastavljeno,
a i ispravno izgovoreni glas
je onaj koji odgovara
njegovoj Riječi i Istini.
A njegov Pravopis je
do te mjere ispravan
da postaje okosnica pravila
svakog ljudskog jezika,
koji je toliko ljudski
koliko slijedi pravila
neizrecivog jezika
koji nam je objavila
njegova sveta i vječna,
pravedna i istinska Riječ.

Usmjerivač – hrvatska je riječ
za napravu koju svi poznamo
pod engleskim nazivom router,
a koja prosljeđuje ili usmjerava
pakete podataka u mreži.
Bilo da je riječ o lokalnim
ili rasprostranjenim mrežama,
usmjernici se postavljaju tamo
gdje se spajaju dvije ili veći broj mreža
omogućujući prijenos podataka
koji bi bez njih bio neizvediv.
Takav jedan usmjerivač
bio je neophodan kao spoj
nebeske i zemaljske,
Božje i ljudske mreže.
A to je utjelovljeni Gospodin
koji je prihvatilište na zemlji
svih Božjih nebeskih blaga.
Ali ih ne zadržava za sebe,
već ih velikodušno dijeli s nama
s kojima ime istovjetnu ljudsku narav.
Zahvaljujući njegovu daru
i mi smo dionici velike
božanske mreže ljubavi.

Kad nalijevamo gorivo u auta
i druga motorna vozila
pazimo koju vrstu motora imamo
kako bismo ulili ispravo gorivo.
U dizalaše na ulijevamo super,
niti u benzinca dizel gorivo.
A i kad nalijevamo ispravnu vrstu
poželjno je uliti što je moguće
kvalitetnije i čistije gorivo.
U protivnom bi se dogodilo
da motor zaštopa i ošteti se
zbog neopreznosti
ili želje da prođemo jeftinije.

Ista stvar je s našim srcem.
Ono je motor svega života.
Stvoritelj je zamislio
da mu pokretačko gorivo
bude njegova sveta ljubav.
No ne pazimo uvijek na to
i nalijevamo mu u spremnike
i štetna ‘goriva’ koja ga
oštećuju i uništavaju.
Ili pak ona zakonita,
od Boga nam preporučena,
ali s primjesama nečistoća
i drugih ljudskih ‘kemija’.
Trudimo se ipak zdušno
ispunjavati ga čistom
i svetom Božjom ljubavlju,
jer ona je jedino jamstvo
njegove dugovječnosti
i našega dolska na cilj.

U razdoblju tehnološke ere
koja gotovo ne pozna
klasična školska pomagala
poput ploča i spužvi u učionicama,
jer sve zamijenjeno digitalnima,
ljudi određene dobi
još uvijek se s rado sjećaju
spužvi za brisanje ploče.
Netko od učenika iz razreda
imao je tjedno zaduženje
održavati školsku ploče,
te ju je morao čistiti
nakon što bi je nastavnici
ispisao kredom na satu.
A ako nije želio podići prašinu
skidajući kredu s ploče,
morao ju je natopiti vodom,
te niti je podizala prašinu,
niti je iza nje ostajalo
traga krede na ploči.
Nerijetko i mi ljudi imamo
ulogu spužve u životu drugih.
Trebamo s njih skinuti
kojekakve naslage prljavštine,
namaze slabosti i grijeha,
no to ne možemo učiniti
ako mi sami nismo
natopljeni Božjom milošću.
Jer nam nije cilj podići prašinu
oko tuđih nečistoća,
niti polovično obaviti posao,
već dotičnome pomoći
da očisti dušu za Boga
da zablista u punome sjaju.

Ljudski život je poput bačve,
u koju Bog nalijeva vino
svoje milosti i ljubavi.
Poradi toga ona mora biti
natopljena u krsnoj vodi
i obručeva dobro stegnutih
kako bi mogla sigurno držati
povjereni božanski sadržaj.

U trenutku kad ljudi
odbace krsnu milost,
ona se suši i počne gubiti
božanski sadržaj.
A ako potom nastave,
kako bi je sanirali,
natapati je zemaljskim obiljem,
ona se tek tada brže suši
i neminovno raspada.
Jer život se ne može održati
snagom zemaljskog obilja,
već jedino Božja milost
može biti pravi sadržaj
koji natapa njegove stjenke
da se ne rasuše potpuno,
nakon čega može primiti
otajstvo Božjega života.

Opisujući stvaranje čovjeka,
Sveto pismo će reći da je
stvoren na sliku Božju,
ali ne samo kao pojedinac,
već i kao muškarac i žena:
Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,
na sliku Božju on ga stvori,
muško i žensko stvori ih.
A jer po objavi znamo
da je Bog trojstvena ljubav,
onda je sasvim razvidno
zašto su muškarac i žena
u svom životnom zajedništvu
njegova vjerna slika.
Jer kao što je Bog Trojstvo
u kojemu postoji Onaj koji ljubi,
Onaj koji je ljubljen
i njihova međusobna Ljubav,
tako je čovjek od početka
nosio pečat Trojstva.
To znači da je bio stvoren
za međusobnu ljubav
i potpuno zajedništvo života.

Prolom oblaka je kao pojava
iznimno jak kišni pljusak,
često dužeg trajanja,
uslijed čega se sruči na zemlju
velika količina kiše.
Zato i nosi takav naziv
jer se stvara dojam
kako je tolika voda bila
nagomilana iznad oblaka
samo spremno čekala
da padne na zemlju.
Potom kao da se u trenutku
oblak otvorio i odjednom
svu kišu izlio na zemlju.

Slikom proloma oblaka
može se opisati
i događaj Pedesetnice
– silaska Duha Svetoga
na apostole i sabranu Crkvu.
Otac je nebeski željno čekao
da se njegova vjekovna ljubav,
nagomilana na nebesima
za ljudski rod izlije na zemlju.
U Jeruzalemu se dogodio
pravi izljev ljubavi Duha Svetoga,
jer se nebo do kraja otvorilo
i ispunilo srca učenika
i cijelu zemlju do konca vjekova
tim uzvišenim Darom.