20. nedjelja kroz godinu – C
Isus u današnjem Evanđelju govori o svojoj zadaći, to jest o cilju s kojim je došao na zemlju. Taj cilj je bio da ognjem zapali zemlju, te napominje da je spomenuti oganj već planuo. No time što je njegov oganj planuo, ne znači da je se iscrpila njegova misija i poslanje. Ta iskra koje je već planula tek je početak, no tu iskru treba znati održati i dati joj da se potpuno uhvati i da cijelu zemlju zahvati taj božanski plamen o kojemu govori Gospodin. No osim što je rekao da je ta iskra već planula, Isus ističe da to nije sve, jer ostaje još mnogo posla koji treba napraviti kako bi se ispunio njegov sveti plan. Zato i veli: „Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!“ Dakle, on nije samo za iskru, već se zanima kako će proći cijeli njegov plan koji se tiče ‘paljenja vatre’ u svijetu. On ne želi da se ta vatra ugasi, ali isto tako ne želi da nekontrolirano gori i da učini više štete nego koristi. A da bi njegova vatra mogla gorjeti onako kako je on zamislio, potreban je veliki napor s njegove strane da stvari ne izmaknu kontroli. On je morao podnijeti istinsku muku, dok nije zapalio plamen na željeni način i željenim intenzitetom. Taj krst kojim se morao krstiti bio je krst njegove svete muke i križa.
Ovim riječima je naznačio da nije bilo dovoljno ono Ivanovo krštenje kojem se podložio, već da je on trebao donijeti na svijet pravo krštenje koje je bilo krštenje mukom i krvlju. To je krštenje koje su i prvi kršćani prakticirali spremno dajući život za svoga Gospodina, jasno tumačeći da je krštenje vodom samo početak cjelovite spremnosti Bogu se potpuno posvetiti i dati život za njega i njegovu riječ. Upravo kao što je svjedočio i Isus koji je ukazao na to da je neophodan istinski napor, to jest podnijeti pravu muku da bi se ispunilo ono što je planirao izvršiti.
Zato možemo reći da Isus ističe kako nije dovoljno da je on zapalio plamen na zemlji, već mu je stalo da taj plamen donese koristi svakom čovjeku, to jest da dođe do srca svih ljudi. Jer mu je stalo do spasenja svakoga čovjeka, on tako reagira i zna da mora uložiti i dodatni napor da ta vatra ne prođe neopažena, ili pak da se ne dogodi da je ljudi odbiju. A može se dogoditi da srca onih koji dođu u doticaj s njegovom božanskom vatrom nisu spremna za njegovu iskru. I ako nisu spremna gorjeti i plamtjeti njegovom ljubavlju, može biti uzaludan svaki trud da se njih zapali i učini da gore. Upravo u tome on vidi da je neophodna muka da bi se sve to dogodilo. Jer počesto takva srca koja su hladna i kruta, premazana slojevima grijeha i zla ne dopuštaju da ih božanska vatra zapali svojim žarom. Kao da su vlažna i neprikladna za vatru koja širi božansko ozračje topline i sjaja.
Ljudska srca valja očistiti i pripremiti za njegovu vatru, da je mogu primiti i da mogu njome vedro gorjeti. Jer kao što postoje tvari koje onemogućuju da nastane vatra i da gori, tako postoje tvari koje omogućuju da se vatra brže uhvati i da se biće razgori. Isus je znao da je njegova ljubav smjesa koja srca čini tako žarkima i gorljivima da mogu veselo davati toplinu i sjaj cijelome svijetu. No da bi postigao njihovu gorljivost, on je morao podnijeti muku, to jest biti kršten krštenjem muke koje je ta srca obrađivalo i pročišćavalo da mogu prihvatiti njegov sveti oganj. Zato je i svoje učenike morao pročistiti tim svojim krštenjem kojim ih je očistio od natruha ovoga svijeta i učinio potpuno čistim prinosom ljubavi koji gori na Božjem otaru i daruje se za spasenje svih ljudi.
U tom smislu je i pred svakim krštenikom ista sveta zadaća koja je bila pred Gospodinom, a i pred njegovim apostolima. Nakon što je pročišćen krsnom vodom, njegovo poslanje i zadaća tu ne staju, već započinju. Krštenje je samo početak, to jest čišćenje kako bi biće moglo gorjeti plamenom Božjim i vatrom Duha Svetoga koji nam dolazi po Gospodinovoj žrtvi ljubavi. On je zato podnio žrtvu da nas i očisti i obdari tim plamenom bez kojega u svijetu nema topline i žara. Zato nam on i daruje svoju ljubav da možemo vršiti njegovo poslanje u svijetu, te doživjeti da je sveto krštenje izazov da se i sami krstimo krstom muke i predanja, a ne da krštenje bude trenutak kada raskrstimo sa svojim krsnim odgovornostima. Jer i mi bismo trebali osjećati istu muku kao i Gospodin dok se god njegovo poslanje ne izvrši u svijetu. Molimo ga stoga da nam srca natopi svojom milošću i zapali ljubavlju da budu gorljiva za vršenje svoga poslanja u svijetu. Ne dopustimo da nam nepovoljni vjetrovi i okolnosti umanje žar gorljivost i vjernosti krsnom savezu, a težimo uvijek više prema većoj čistoći bića kako bismo bolje plamtjeli Kristovim žarom i bili sposobni dati svoj doprinos izvršenju njegova spasenjskog nauma. Sa svom ozbiljnošću uložimo trud kako bi krštenje u nama bilo i krštenje muke kojim potvrđujemo ozbiljnost preuzetih obveza pred Gospodinom i koje je odraz naše gorljivosti za spasenjem duše svoje i svojih bližnjih. I neka u nama vlada sveti nemir kao u Gospodinu dok se sve to ne izvrši u svijetu.