5. korizmena nedjelja – A
Korizmeno vrijeme redovito doživljavamo kao vrijeme žrtve i odricanja do mjere mrtvljenja i umiranja. Zato nam gotovo nikad riječ korizma ne usmjerava misao prema životu, radosti i sreći, nego prije svega prema ozbiljnosti života. Štoviše, prema stvarnostima koje nam mogu djelovati ne samo naprivlačne, nego čak i odbojne kao što je muka i umiranje. Posljednja i najbolnija od svih tih stvari doista je smrt koja nikoga ne zaobilazi, pa se onda svi, prije ili poslije, s njome trebaju suočiti. Jedna od prvih i najvažnijih naznaka smrtnosti je bolest. Bolest nas prva navede da se uozbiljimo i da razmišljamo o vlastitoj krhkosti i ograničenosti koje se u tjelesno-vremenskim uvjetima završavaju smrću. Bolest prva počne nagrizati ljudsku cjelovitost i budi slutnju o smrti kao ‘kruni’ prolaznosti našeg ljudskog stanja. Vrlo je logično potom da ljudi traže rješenja i pomoć za svoje bolesti, a na poseban način za problem smrti, jer su to dva vrlo neugodna protivnika njihova života. Upravo zato ima onih koji tvrde da ta dva protivnika siju strah među ljudima, te da se onda zbog njih i zbog straha od njih ljudi okreću k Bogu. Navodno, ne bi bilo ni religije da nije bolesti i smrti, jer se onda ljudi ne bi okretali k Bogu ni tražili njega i njegovu pomoć i zaštitu. Zato se postavlja pitanje: služi li i korizma tome da nam ublaži žeđ i želju za životom pred ovom krutom i okrutnom stvarnošću smrti, da nas na neki način pripremi na umiranje. Kao da bi nas tako korizma pripremala da se pomirimo sa smrću i da živimo pred njom bezosjećajni, jer je ne možemo pobijediti ni nadvladati. Poziva li nas korizma da se ‘pomirimo sa sudbinom’, kako mnogi kažu, jer se treba pomiriti s onim što ne možemo pobijediti?
Ako bi i bilo točno iz neke ljudske perspektive i odnosilo se na ljudsku religioznost da ljudi traže Boga samo iz straha od bolesti i smrti, u nijednom slučaju se ne može odnositi na objavljenu religiju, to jest vjeru koju je Bog dao ljudima kao milosni dar. O tome rječito svjedoči i današnje Evanđelje u kojem čitamo događaj uskrišenja Lazarova. Naime, sam Gospodin Isus pokazuje da on nije samo odgovor na ljudska traženja na problem bolesti i smrti, premda će u ovom slučaju spasiti jednog bolesnika koje je u međuvremenu bio i umro. On najprije pokazuje da je on došao među ljude, jer ga je Otac poslao da bude znakom njegove ljubavi. I prije nego su ljudi vapili za spasenjem od bolesti i smrti, on je došao iz ljubavi da im očituje Očevu i svoju ljubav. I prije nego nekoga ugrozi bolest i smrt, stoji njegova ljubav i prijateljstvo kao vječni temelj odnosa između Boga i čovjeka. A kad se potom dogodi da se netko razboli on i tada prvotno pokazuje svoju ljubav kao lijek za ljudske rane, te u konačnici i za problem smrti.
To je vrlo uočljivo na Lazarovu primjeru. Doista, nisu ljudi bez razloga uočili da je Isus bio s Lazarom prijatelj i da ga je ljubio. Tako kada Isusu javljaju da je Lazar bolestan, govore: „Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.“ Ili pak, kada Isus, došavši u Judeju i vidjevši da je Lazar umro, zaplaka, ljudi komentiraju: „Gle, kako ga je ljubio!“ Isus je, naime, imao prisno zajedništvo i prijateljstvo s Lazarom i prije nego se Lazar razbolio, što znači da nije bolest ili smrt temelj odnosa, već ljubav. Bog uspostavlja s ljudima odnose jer ih ljubi, a ne samo zato što bi oni njega trebali u bolesti i smrti. I ma koliko bolest i smrt u ljudskom životu bile nezaobilazne stvarnosti, Isus pokazuje da nisu presudne i nisu najsnažnije stvarnosti života. Dapače, najsnažnija i najvažnija stvarnost života je njegova ljubav. Ona je presudna za ljudski život i za odnos čovjeka i Boga. Shvaćajući koliko nas Bog ljubi, shvaćamo kako je njegova ljubav ljekovita protiv svake bolesti do mjere da postaje jedina valjana zaštita protiv smrti. Tko vjeruje Bogu i ljubi ga, priskrbljuje sebi zaštiti od smrti, propadljivosti i propasti.
Tako nas ovo korizmeno Evanđelje poziva ne da se ne mirimo s bolešću ni smrću, već da razvijamo ljubav prema Bogu koja je jedina snaga koja ih može pobijediti. Njima ne pripada ni prva ni posljednja riječ našega života. S njima se ne treba miriti, već treba radije pokrenuti vjeru i ljubav i osjetiti Kristovu snagu u svome biću i shvatiti da smrti više nema, jer nas oživljuje ljubav Kristova. Snagom vjere u njega i snagom njegove ljubavi prisutne u nama, više ne stavljamo naglasak na bolest i smrt, čime se pokazuje da temelj odnosa s Bogom nije strah od bolesti i smrti, već ljubav koja nas prožima, liječi i oživljava. On je i nama dao nadu da nismo na zemlju samo da jedni druge vučemo u smrt i bespomoćno gledamo tuđu bolest i umiranje, već da smo tu da bismo ih svojom vjerom i ljubavlju prema Bogu oživljavali. Nismo na zemlji da ih vučemo u grob i smrt, već da ih izvlačimo iz groba i oslobađamo spona smrti. Zato sveto korizmeno vrijeme nije vrijeme bolesti i smrti, muke i umiranja, već je to vrijeme prijateljstva s Bogom i ljubavi koja pobjeđuje smrt i daje novi život koji nadilazi okvire zemaljskoga, da bi se potpuno ostvario u njegovu vječnom kraljevstvu.